Ani Galović - Ruka

Ani Galović

Rođena 1. travnja 1985. u Zagrebu, a odrasla u Ivanićkom Graberju pored Ivanić-Grada. Fakultetsko obrazovanje stekla pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Obrazovala se i osposobljavala na stručnim edukacijama iz područja logoterapije i pedagogije, dječje psihologije te rada s osobama s intelektualnim oštećenjem. Autorske članke pisala je za razne internetske portale, te za magazin Cro Vienna - Hrvati u Austriji.

U nakladi izdavačke kuće Despot infinitus d.o.o Zagreb, 2019. godine objavljena je njezina prva knjiga, zbirka kratkih priča Dječak koji je volio prozore, o djeci oboljeloj od malignih bolesti. U pripremi je materijal za njezinu drugu knjigu, zbirku kratkih priča s tematikom Domovinskog rata, pod nazivom Žute čizme.

 

RUKA

Tog sam se ljeta skoro u Dunavu utopio. Pošteno sam se nagutao muljave rijeke dok sam klatio i rukama i nogama prema površini. Neka ogromna nit riječne trave zapetljala mi se oko ruke i nikako je raspetljati, a već sam počeo gubiti snagu i na nos su mi izlazili mjehurići zraka. Vidio sam kako je krakata raširena zvijer išla prema mojim očima sve brže dok mi se nije zalijepila na lice. Vrištao sam i gutao vodu, a ona me vukla na površinu. Tek sam tada shvatio da je to ruka mog oca. Jedina koju je imao. Nakon što me izvukao za uho na riječnu obalu, a ja se sav mokar i preplašen tresao, samo je odmahivao glavom i dizao tu svoju jednu ruku u zrak čvrsto stišćući zube. Drugi bi očevi vikali, ali moj nije mogao.

Bio je bogalj bez ruke i napola gluh. Mogao je čitati samo s usana. Tako sam mu i rekao, oprosti tata, neću više tako daleko. Onda sam sjeo pored njega, a on me nije mogao zagrliti kao što očevi inače grle. Sigurno je mislio kako se mamino proročanstvo da me samo njegova, jedina, ruka može spasiti od zla, opet pokazalo ispravnim. Tri ljeta prije toga učio me voziti bicikl, a nikome od mojih prijatelja nije bilo jasno kako on to može kada nema ruku i ne čuje me. Meni to nikad nije smetalo, mi smo pričali očima. Na starom škripavom biciklu bez pomoćnih kotača na kojem su mi prsti jedva dodirivali pedale spustio sam se niz ulicu i zahvatio sitni šljunak uz rub puta, zaljuljao sam upravljačem amo-tamo i tik što sam se uspravio, a sjedalo se podiglo u zrak, osjetio sam kako me za ovratnik pridržala - očeva ruka.

Nisam pao, zagazio sam jače po pedalama i jurnuo niz ulicu. Otac se samo veselo smijao, nisam vidio, ali sam znao. Isto kao i šest ljeta nakon kupanja na Dunavu kad sam s dečkima iz ulice igrao nogomet na livadi pored Željezničkog, i kad bi bio penal zbog ruke smijao se i pokazivao na mjesto ove koje nema, a ja sam slegnuo ramenima i rekao blago tebi tata, to ti nekad i dobro dođe. Tako su naši dani od proslava i kirbaja pa do onih običnih selskih okupljanja bili za pamćenje. U selu, oca su zvali Čika Ruka, a mene, Mali od Ruke. Nisu ni pojma imali koliko se to puta pokazalo točnim. Do onog dana. Dana kad se tata prestao smijati. Jesenjeg dana u kojem sam siguran da sam s grane vidio kako pada crno lišće a ne žuto.

Deset ljeta nakon što sam naučio voziti bicikl četvorica su ušla preko vrta na stražnji ulaz. Snažno su rukama lupili po ulaznim vratima. Stajao sam na hodniku između kuhinje i kupaonice i nesigurno dohvatio kvaku. Otac je nad šporetom miješao mlijeko u lončiću za večeru. Uletio je prvi, ni punoljetan, dolje iz rubnog dijela sela s bratom. Nisam se ni snašao, već je krenuo preturati po fijokama mrmljajući i psujući kako smo sigurno sve zlato negdje sakrili. Istina, dio je tata još ovu jesen, pred rat, zakopao ispod stare jabuke. Koliko je mogao, usred noći kako ga nitko od susjeda ne bi vidio, a sve da sakrije obiteljsko blago. Ako ga mi ne možemo imati, neka ga bar proguta naš komad zemlje. Ništa nisu pronašli pa su mi tako drski i nezadovoljni zveknuli svaki po šamar, ocu su prolili mlijeko po podu i uz ciku kroz zube, psovke i prijetnje naredili da uzmemo jakne i iziđemo pred kapiju. Utrpali su nas u kamionsku prikolicu kao i susjeda Matu kojem su koljena toliko klecala da ih je pokušavao silom držati spojena. Bio je tu čika Janko i njegov sin Damjan s kojim sam ponekad znao ići na pecanje. Do mene je sjedio moj otac. Želio sam ga primiti za ruku i hrabriti ga, ali bio sam prevelika kukavica za bilo kakav pokret. I u onom mraku i mirisu prolivenog ulja za podmazivanje oružja pomiješanog s urinom opraštao sam se od života. U sekundi su mi kroz misli prošle slike pokojne majke, našeg psa Mede koji je ostao sam u kući, poklon za Lovorku kojeg mjesecima čuvam...

Stisnut uz oca kojem je od straha brada drhtala bio sam uvjeren da je ovo naš kraj. Onda najednom naglo kočenje. Stajemo uz povike: „Brže!" Primio sam oca pod ruku i nisam ga htio ispustiti. Stajali smo na rubu šume uz ledinu. Puhao je hladan vjetar s Dunava. Jedan od četvorice pored nas je dahom puhao u šake, dok je od reflektora farova, silueta njegove sjene stvarala hodajuće čudovište. Drugi je mahao rukom signalizirajući trećem što slijedi, pritom je opušak upaljene cigarete stvarao nestvarne užarene šare u mraku. Protrnuo sam. Po nama je počela padati sitna kiša, a neobrane stabljike kukuruza su strašno cviljele. Ispred nas se odjednom stvori stariji čovjek iz susjednog sela. Imao je ranč s konjima i često je ljudima obrađivao polja za život. Prepoznao ga je otac i grčevito me uhvatio za ruku. Svima osim ocu dao je po lopatu i rekao da krenemo za njim. Kad smo stali, ispred mene na pola poljskog puta ležalo je nepomično tijelo muškarca. Okrenut licem u zemlju jednom rukom ravno pruženom ispred sebe. Noge su mu bile ispružene kao da se spremao leći u postelju, ravne. Odjednom sam osjetio hladnu cijev pored uha i dva lagana udarca:

„Šta si se stiso' Mali, a? Ti ga primi za ruke, a čika Mato i Janko za noge i nosite ga preko puta!"

Pogledao sam, tamo je jedva tek plitki jarak. Sagnuo sam se i pokušao ga povući ispod ramena, težina koju sam osjetio gora je od vrtloga muljavog Dunava koji te vuče na dno. Pod njegovim hladnim, zgrčenim prstima još je stajao grumen zemlje i blata. Molio sam ga u mislima da mi oprosti dok sam ga trpao u kanal ne dublji od groba za psa. Bar sad imaš grob. Otac je stajao naslonjen na kamionsku prikolicu i drhtao. Treći čuvar unezvijereno se glasao poput hijene kroz zube:

„Eeee stoko, ostavite ruku da viri van! Možda će nam poslužit da provjerimo municiju!"

Lopata mi je pala na nogu. Sva su četvorica repetirali oružje i cijevi su stršale u nas. Jedan je vikao da nas treba pobiti, a četvrti se složio s njim da će svakako to kad - tad i učiniti. Čika Mato je pao na koljena i počeo moliti, drugi i treći su skočili prema meni, Damjanu i Janku. Noga mi je propadala pod mekom zemljom u plitku ne zatrpanu raku.

„Što se preseravate, svi dole s puškama. I Čika Ruku pustite. Što ste bogalja doveli da vam mrtvace ukopava, debili!!!" - rekao je konjušar.

Pogledao sam prema preplašenom ocu, gutao sam strah očima. Nije trajalo više od par sekundi. Četvrti ga je vodio prema kamionskoj prikolici. Nekim nadljudskim zvukom plača viknuo sam prvo što mi je palo na pamet:

„Ne brini ti tata za mene! Vratit ću se ja!"

Slijedio je žestok udarac u trbuh, jedva sam došao do daha.

„Ooo, mamu ti jebem kome ćeš se ti derati da te svi čuju?? Stoko!!!"

Iz kojeg razloga nije pucao u mene ne znam, ali udarci nisu prestajali pljuštati. Otac me nije vidio od mraka, a čuti me ionako nije mogao. Kad smo završili, potpuno mokri, promrzli i razbijeni, vratili su nas u prikolicu. Tražio sam ga pogledom, ali ga nije bilo unutra i mislio sam da ću puknuti od muke. Jedan od četvorice sjeo je s nama i cijelo vrijeme držao cijev puške uperenu u Damjana. Naslonjen na ceradu prikolice topla krv mi se slijevala iz uha, pljuvao sam slinu pomiješanu s krvlju iz usta, ispod rebara s lijeve strane presijecala me tupa bol. Smjestili su nas u podrum neke napuštene kuće. Sutra navečer ponovo su nas odveli, i prekosutra i dan nakon toga. Uvijek s prolazom kroz isto mjesto. Svaku večer u devet. Četvrti mi je rekao da je jedan ostao s ocem u kući za svaki slučaj kako ne bi pokušao pobjeći. Tri noći za redom išli smo Janko, Mata, Damjan i ja. Zadnje dvije išao sam, sam. Svaki put pri dolasku na rub šume računao sam da je pitanje trenutka kada ću postati oni koje svaku noć ukopavam. Pri ulasku u šumu uvijek smo stali na isto mjesto gdje je prvi nesretnik ukopan, htjeli smo zaobići blijedu zgrčenu mrtvu ruku koja nas je pratila, ali nisu nam dali. Tjerajući nas da se pozdravimo s komšijom, prijateljem, nitkovićem poput nas koji nismo ni groba zaslužili. Treći je na mene imao poseban pik, pa je uz koji šamar, guranje i udarac nogom cerekajući se dobacivao:

„Eto ti ruka viška za onog tvog bogalja kućnog, ovom više neće trebati!!!"

Onda su me ponovo dobro istukli i ostavili ispred ulazne kapije. Otvorio sam stara škripava vrata. U hladnoj, mračnoj kući, vidio sam oca kako sjedi u jakni za kuhinjskim stolom. Pod nogama mu je ležao naš stari ovčar Medo. Uletio sam mu u zagrljaj, stisnuo ga kao nikada i počeo jecati na sav glas. Nisam znao jesam li sretniji što oca vidim živog ili radi toga što sam preživjeli mrtvac.

A ja sam tako obeščastio smrt ljudskih bića. Kad sam se dobro isplakao, otac je iz rukava svoje ruke izvadio cedulju na kojoj je stajala propusnica za napuštanje sela i platnena mamina maramica u koju je zamotan njen zlatni križić. Čitao sam ocu s usana i iz njegovog pogleda. Pitanje je trenutka kada će ponovo doći po mene, a ja se kao svjedok više vratiti neću. Zbog jedne mrtve ruke koja usred šume viri iz zemlje i prolaznike vodi u središte pakla ljudske duše i one očeve ruke koja mi je ponovo spasila život. Nisam više ništa pitao. Nikada više nisam brojio naša ljeta.