Daniel Radočaj - Zemlja

Daniel Radočaj

 

Rođen je 7. ožujka, 1979. godine u Puli, gdje i živi. Član je Društva hrvatskih književnika i Udruge hrvatskih aforista i humorista. Svojim aforizmima, poezijom i kratkim pričama, zastupljen je u četrdesetak književno-kulturoloških tiskovina. Uvršten je i u zbornik Deset najboljih autora na konkursu ReCreativa – Banjaluka. Na natječaju zbornika Ekran priče 02 - Zagreb, među 1318 prijavljenih priča, od strane stručnog žirija, nagrađen je trećim mjestom, a drugim na natječaju portala www.panonius.com temom «panonski šund» s 35 unaprijed zadanih riječi. Jedan je od finalista književne nagrade Algoritma Prozak za 2013. godinu. Jedan je od finalista pjesničke književne nagrade Hrvatskog književnog društva "Josip Eugen Šeta" za 2013. godinu. Rukopisom proznih crtica Ona navodno ne prdi, na petom anonimnom natječaju Osječkog ogranka Matice hrvatske, proglašen je jednim od pet najboljih autora. Iste godine, 2010., istim rukopisom, razlomljenim u stihove, proglašen je jednim od pet najboljih autora na natječaju udruge Jutro poezije u konkurenciji za pjesničku nagradu “Josip Sever”. Taj rukopis objavljen je 2013. pod imenom Ponekad bih odlazio k njoj biciklom, u Nakladi Đuretić & Studio moderna d.o.o. Zagreb.

 

Zemlja

 

Nona je umorna. Stoji uspravno, lijevom podlakticom oslonjena o lopatu i stisnutih očiju, blago nakošene glave prema Suncu, zgužvanim pamučnim rupcem otire nakupljeni znoj s čela. Na leđima kroz lagani sivi pamuk prozračne haljine ocrtava joj se malena koščata kralježnica. Haljina je dotrajala i načetih rubova zato je nona nosi samo u vrtu; nekoć je to bila lijepa nedjeljna haljina za misu. Sunce je već visoko iznad nje, bit će oko podne, a ona još uvijek gumenim šlapama postepeno ponire u suhu crvenu ispucanu zemlju, od jutra. Dlanova dehidriranih svakodnevnim prevrtanjem crljenice, poput baruta spremnog eksplodirati lijenom promatraču u lice, prekopava štihačom gredicu iz koje je prethodno povadila grašak. Iako nonić čuva motokultivator prekriven velikim plavim najlonom ispod ulaznih stepenica, ona nikad ne traži pomoć, čak niti od njega, gotovo upola sitnija, jedva viša od pohabane drške svoje lopate, štoviše, naziva tu bučnu stvarčicu buržujskim preseravanjem. Usprkos višemjesečnoj žegi, naš vrt je bajkovito zelen i bez korova, zahvaljujući noninom ustrajnom trudu. Osim toga, nona se svakodnevno brine o ukrasnom bilju. Lovor, ružmarin, majčina dušica, smilje i lavanda, samo su neki od prijatnih stanovnika našeg dvorišta - zimi pijemo od njih čajeve. Ne manjka ni sukulenata kojima, osim čuvarkuće i seduma, jedino ona zna raspoznati vrstu. Kaktuse ne preferira; plaši se da se djeca ne nabodu u igri. Svejedno, za opunciju zasađenu na malom uzdignutom kamenjaru brine u skladu s njenim rijetkim potrebama. Kad dozriju, debelom kožnom rukavicom i hvataljkom za špagete, s nje nonić ubere sočne ljubičaste smokve pune sićušnih iglica koje, prije nego što nam ih posluži, prvo pažljivo poskida svojim džepnim nožićem. U tom našem dijelu zajedničkog dvorišta zgrade, nona se zapravo majčinski zanosno brine za, kako kaže, sirotu planetu.

Nonić sjedi u hladovini pergole, raskopčane bijele košulje koja gotovo više nema prišivenih pripadajućih botuna, nemarno zavrnutih dugih rukava, sa slamnatim šeširom i pije bevandu – po boji otprilike 3:1 u korist vode. U dubokoj bambusovoj zdjeli na bijelom plastičnom stolu žute se tek nabrani plodovi nešpule, čini se, zanimljivi jedino žednim nervoznim osama. Čitajući dnevne novosti otisnute prije najmanje tjedan dana koje je po povratku iz trgovine pokupio s plavog poklopca kontejnera za reciklažu papira, mršti se na sprovedene političke akte ljudi koji nesavjesno upravljaju svijetom. Kroz otvoreni prozor kuhinje, s malog prijenosnog radija, dopire Oliverov Brod u boci uz povremeno zvučno podsjećanje da je mali crni nazubljeni kotačić za podešavanje frekvencije trebalo nešto preciznije zaustaviti pri pretraživanju. Ako je nonić ikada imao takav brod u svojoj boci, on ga je zasigurno već odavno popio. Pored njega blago se ljulja tronogi kotlić viseći na lancu, krčkajući brodet, iznad garavog plamenika na maloj plinskoj boci. Kad nona završi s kopanjem taman će biti vrijeme da zakuha palentu. Ribu donosi nonićev prijatelj Tone s kojim četvrtkom poslijepodne igra briškulu i kojemu nonić, uvijek kad počne od njega gubiti, kaže da od čovika z takovin imenom – nikad sriće na moru. Ponekad odu i zajedno na barku, a ponekad odu pa se samo zajedno napiju. Nona s njim ne razgovara ako je pijan pa nonić samo nastoji, bez suvišnih riječi, tiho se povući u krevet dok za njim čitav stan bazdi na bačvu. Sutradan opet sve bude po starom nakon doručka uz bijelu kavu.

Zrikavci predano odrađuju svoj posao, a mene nitko i ne doživljava da bi me smjesta otjerao s ove nepodnošljive vrućine kako to obično čine moji roditelji kad nisu na poslu. Ležeći potrbuške skriven, kroz tanke grane ružičastog tamarisa, drvenom puškom na čepove ciljam sve živo što se i najmanje pomakne: vrh olinjalog crno-bijelog repa Micike, Rexa koji dugim sporim pokretima jezika osvježava svoja crna pseća jaja, nonićev nakošeni šešir; kratko naciljam žičanom očicom pri dnu puške i nonu, ali nju odmah preskačem jer je ona civil, a oni se, naravno, ne diraju! Nakon kratke vremenske prognoze slične vijestima iz crne kronike po pitanju najavljenih temperatura zraka u nadolazećem toplinskom valu, radio pušta Addio Pola Francija Blaškovića i nonić po prvi put toga jutra potiho zapjevuši sebi u nekoliko dana neobrijanu bradu, ne odvajajući pogled s tiska:

Proliće u Puli,

jabuke u cvitu.

Brod u portu tuli,

prošla ja Patrizia…

Croce e delicia!

Odlučujem iskoristiti njegovu nepažnju u svrhu provedbe osvajanja hladovine pergole: prišuljat ću se skakućući po sjenama na podu noniću iza leđa, prisloniti mu pušku o zatiljak i natjerati ga da se preda. Tako to rade pravi vojnici. Tog trena nadlijeće nas nekoliko kreštavih galebova i ja ih svojom puškom na čepove fiktivno poskidam s neba kao neprijateljske avione zatečene u našem strogo čuvanom zračnom prostoru. Maestral blago zanjiše nonićev kotlić: cvileći sa starog čađavog lanca dimi se poput onesposobljenog okupatorskog tenka. Krećem na juriš! Ali već nakon nekoliko neprimjetnih trčećih koraka, vrhom japanke nesmotreno se spotičem o dobro nepodšišani busen trave i nehotice nabadam nonića puškom u lijevi obraz. U tom neočekivanom prepadu, nonić prevrće čašu posred novina na kojim se istoga trena potopilo bešćutno lice Vladimira Putina prijeteći zapadu povodom novog napada ruske vojske na čeličanu Azovstal u Mariupolju. Prolivena bevanda sad je već bila tamnije boje što znači da je nonić postepeno došao do omjera 1:3 u korist vina.

   -   Bum! - refleksivno upucavam nonića dok se on hitro odmiče od stola s kojega mu prolivena tekućina natapa bež bermude oko međunožja; dosad sam ga u svim svojim izvedenim napadima isključivo zarobljavao.

On mi neočekivano istrgne pušku iz ruke. Ne znam da li je samo ranjen ili ga je metak potpuno obišao. Izgleda ljutito, a lastika puške više nije napeta niti u njoj, zakočen krokodil štipaljkom na kraju, čep čeka ispaljivanje.

   -   Nonića biš ti ubija! - povisuje ton. - Puškon ča san ti ja načinija!
Ne znam da li je i ovo igra ili sam opet prevršio mjeru. - Od svih dežgracija na ovem svitu ke bi rabilo žmanjati, ti si ubija svojega nonića! - ne prestaje.
   -   A kega bi to rabilo žmanjati? - uključuje se zaštitnički nona iskrsnula među nama.
   -   Hi je pun đornal takovih hudoba! Ubiti, altroke žmanjati!
   -   Ča hi nisi onda lipo sam ubija? - ispaljuje, odljepljujući natopljenog Putina sa stola.
   -   Eko, je moga ubiti Putina, cili svit bi bija kuntenat!

Ne razumijem zašto bi svijet bio zadovoljan bez postojanja nekih ljudi iz novina.
Jednog stisnutog oka, kao da o tome ovisi opstanak čitave nedužne civilizacije, nonić cilja u mokru zgužvanu novinsku kuglu koja sad viri iz smeća s Putinovim likom:

   -   Bam! - odjekuje iz njegovih stisnutih usana. - Dežgracija je partila - kaže pobjedonosno, usana stisnutih u šupak - što je nona jednom meni rekla da imam, bez dodatnog objašnjenja, nakon što sam pojeo još nezreli, jako gorak pomikaki.

Nona me prima za ruku i odvlači kući.

   -   Baam! - ponavlja pucanj. - Bin te ruvina tako porednog! Ašašin bedasti!

Nona koja sad korača uskom betonskom stazicom kroz dvorište iza mene, suhim dlanovima koji mirišu na zemlju začepljuje mi uši kako ne bih slušao nonićev bjesomučni pokolj počinjen zbog mokrih bermuda. Pokušavam se osvrnuti u smjeru mirisa sad već blago zagorjelog brodeta, no nona je neumoljiva i drži me čvrsto za glavu preko ušiju. Meni je malo žao svih tih ljudi iz novina, ali se odmah prisjećam nonića dok je neuspjelo pokušao zaklati kokoš koja više nije nesla jaja. Položivši joj vrat na panj iza zgrade, sjekirom je lupio preslabo. Kokoš je odjurila dvorištem njišući izvrnutu glavu s kože vrata iz kojeg je još šikljala krv – pao je u nesvijest pa od tog dana jede samo povrtnu juhu. Za meso je i dalje zadužena moja neustrašiva nona. Za razliku od nonića, ona je pravi lovac.