Danijela Priselac - Igra skrivača

Danijela Priselac

Rođena je 1996. u Karlovcu. Djetinjstvo i tinejdžersko razdoblje provela je u Mahičnu, malom mjestu pokraj Karlovca, gdje je polazila osnovnu školu. Tijekom srednjoškolskih dana u Gimnaziji Karlovac počela se u slobodno vrijeme baviti pisanjem kratkih priča. U tom je periodu osvojila i dvije nagrade SFERICA koje dodjeljuje Društvo za znanstvenu fantastiku ,,Sfera“ – prvu nagradu 2013. i drugu nagradu 2014.
Navedene nagrade potaknule su je da rekreativno nastavi pisati i po odlasku na studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno živi u Zagrebu i radi kao stručna suradnica pedagoginja u Glazbenoj školi Zlatka Grgoševića.
Iako su joj primarne teme fantasy i znanstveno fantastičnog žanra, okušava se i u drugim područjima.

 

Igra skrivača

Sparina. Ona teška ljetna koja stišće pluća poput bijesne šake što čeka da udari. Pod svjetlom lampe u dnevnom boravku, pokušavam skrenuti misli prema nekim pozitivnim sferama čitajući knjigu Muškarci bez žena Harukija Murakamija. Čitam istu rečenicu već treći put ispočetka i ne znam što sam pročitala. Odustajem. Misli mi se uporno vraćaju natrag na onaj njegov ispad od prije nekoliko dana... Zvonjava telefona naglo mi prekida misli, a neki predosjećaj pojača nervozu u tijelu. Ustajem.

,,Halo?''

Začuvši prvi ton glasa s druge strane slušalice, protrnem. Red psovki, red prijetnji isprepleten s glasnom glazbom automobilskog radija. Ispuštam slušalicu bez poklapanja. Trčim prema njenoj sobi. Ona spava. Tamo usred hodnika počnem se tresti i suze mi krenu na oči. Dolazim do njenih vrata, hvatam se za kvaku i prisiljavam se na duboki udah i izdah. Otvaram vrata i puštam nekoliko zraka svjetlosti da prodru kroz mrak njene sobe do uzglavlja kreveta u kojem spava. Odmah se probudila. Zbog svih tih okolnosti u zadnje vrijeme, san joj je postao površan.

,,Mama?'', promrmljala je škiljeći prema vratima na kojima sam stajala.

Skupljam svu energiju koju posjedujem da ove silne valove teških emocija ne pošaljem u njenom smjeru.

,,Hej, dušo'', glas mi je pukao i izdao me. Nadam se da neće primijetiti. ,,Sve je u redu. Došla sam po tebe da odigramo jednu posebnu igru''.

,,Sada?''

,,Da, sada, dušo. Znaš, to je jedna posebna igra skrivača.''

Pomalo se uspravivši u krevetu, upita: ,, Posebna? ''

“ Posebna. Zato se i igra sada usred noći... I postoji jedno posebno mjesto na kojem ću ti pokazati skrovište gdje će nas biti teško pronaći.''

Lagano nagnuvši glavu u jednu stranu, pogledala me sada već široko otvorenim očima koje su se privikle na novo osvjetljenje u prostoriji.

,,A gdje je to skrovište?''

,,Pokazat ću ti, ali trebamo krenuti odmah – igra je već počela.''

,,Oh'', uzviknula je i ustala iz kreveta te se krenula oblačiti.

,,Ne trebaš se oblačiti, već sam nam pripremila stvari u torbi. Znaš, možda ćemo morati ostati u tom skrovištu neko vrijeme. Samo obuci cipele i idemo.''

Bez pitanja je poslušala, ali vidno prevrćući po glavi ovaj novi koncept igre. Ušle smo u auto. Zbog treskavice u nogama, s mukom sam pritisnula kvačilo. Unatoč vrućini, ruke su mi bile ledeno hladne kao i znoj čije graške sam osjetila duž cijele kralježnice.

Nadala sam se da će ponovno zaspati u autu. Nije. Bila je potpuno budna i povremeno me sumnjičavo pogledala. Nisam imala snage za razgovor pa sam upalila njenu playlistu na radiju.

Stigle smo do stare vikendice mojih roditelja na selu uz rijeku. Moje utočište.

On nikada nije bio tu. Nikada nije imao ključ. Ali cijelim putem sam se pitala jesam li mu možda slučajno kojom prilikom spomenula ovu lokaciju. Pomisao na to izazvala mi je mučninu.

Auto sam parkirala u stražnjem dijelu dvorišta, iza kuće. Ne želim da bude vidljiv s ceste.

,,Stigle smo, dušo. Ovo je ono posebno mjesto koje sam ti spomenula. Tu ćemo se nas dvije sakriti. Ali ne smijemo paliti svjetlo! To bi nas moglo odati. Zato ćemo sada lagano po mraku ući unutra i biti što tiše, može?''

Nije odgovorila. Kroz prozor auta odmjerila je vikendicu od temelja do krova iako se u mraku slabo vidjela. Izašla sam iz auta, otvorila joj njena vrata i pustila da izađe. Nekoliko se puta okrenula oko sebe, pogledala gore u vedro nebo puno zvijezda i nasmiješila se.

,,Ima puno zvjezdica! Gle!''

Morala sam pogledati. Ne sjećam se kad sam zadnji put svjesno promatrala zvijezde. Zaboravila sam koliko je lijep taj prizor. U tom jednom trenutku, zaboravila sam zbog čega smo došle.

,,Jako je lijepo'', uzvratila sam ,,ali sada moramo ući''.

Ušle smo unutra. Koračala je za mnom iznimno oprezno razgledavajući se na svakom koraku lijevo - desno. Namjestila sam nam kauč na razvlačenje pod svjetlom ulične lampe koja je djelomično obasjavala prostoriju.

,,Evo, namjestila sam nam krevet. Ovdje ćemo skupa spavati.''

Nakon nekoliko sekundi odgode, skinula je cipele i naskočila na kauč. Onako zaigrano, dječački.

,, Mama?''

,,Molim, dušo?''

,,A, tko traži?''

,,Tata.''

Lice joj se ozarilo. Osmijeh od uha do uha popraćen sjajem u očima pokazao je kako je istinski sretna i uzbuđena zbog toga što sam joj rekla.

,,I tata se igra s nama?''

,,Da, dušo. Tata se igra s nama.''

,,A, kada će nas doći pronaći?''

,,Ne znam'', odgovorila sam, a u sebi pomislivši: ,, Nikada, nadam se''.