Denis Vidović - Gordi čvor

Denis Vidović 

Sisački pisac i humorist, rođen 21. studenoga 1988.

Sa sedamnaest godina počinje pisati haiku poeziju. Piše i priče, pjesme, aforizme, recepte, kolumne, putopise te izrađuje plakate kojima komentira svoju svakodnevicu. Objavljuje tekstove na internetskim portalima (Lola, Kvaka, PS-portal, ZG-kult, Booke.hr, Pivnica.net), u književnim časopisima (Alternator, Riječi, Književne vertikale, magazinu Uh!Aha) te u zbornicima ( Aforizmi i aforističari 17 i Dok vlakovi prolaze).

Istaknuti je član sisačke poetske tribine Zalogaj poezije, kojoj je i nadjenuo ime.

Član je Udruge hrvatskih aforista i humorist te dobitnik priznanja Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje za priču Potvrda o nekažnjavanju.

Dosad su mu je objavljena zbirka aforizama Podilaženje lijenosti i roman Normalni ljudi te

knjiga aforizama Aforizmi i ostale nuspojave.

2022. godine pobijedio je na književnom natječaju Korzo slova Društva hrvatskih književnika Ogranak Sisačko-moslavačke županije sa zbirkom priča Reda mora biti.

S pričom Jedna Svenova bivša ljubav osvaja drugo mjesto na manifestaciji Slavko Kolar - književni dani na natječaju za kratku priču - satiru. Na prvom literarnom natječaju Jednominutna priča Gradske knjižnice Požega 2023, bio je među petnaest nagrađenih.

 

 

Gordi čvor

 

„Svi čvorovi našeg srca, svaki čvor naše savjesti, može se razvezati.“
 

Papa Franjo nesumnjivo je u pravu kad govori o srcu i savjesti, ali očito se čovjek još nije imao prilike susresti sa čvorovima na plastičnim vrećicama.
 

„Dobro, dobro, ti stalno žuriš! Zapakirat ću ti tiramisu pa ga pojedi kasnije.“
 

Nitko nije pravio tako dobar tiramisu kao Dijana.
 

„Stavit ću ti u vrećicu.“
„Ne treba, hvala ti. Imam ruksak“, uvijek sam nastojao izbjeći plastične vrećice zbog njihovog neizmjernog doprinosa svjetskom smeću.
„Taman posla. Svezat ću ti čvor da ne ispadne.“
„Ma ne treba zaista, hvala ti…“, preostalo mi je samo da pogledom popratim tog omrznutog suputnika, nametnika, imelu svake valjano zapakirane vrećice. Čvor! Čvrsto stegnuti čvor koji su svi, iz neznanog razloga, smatrali vrlo praktičnim, i ovaj put se ispriječio između mojih gladnih i ekoloških misli i željene hrane. Nikad nisam želio rastrgati vrećicu, ali ma koliko god uvijek vukao, savijao, grebao čupao, čvor kerberskog podrijetla ne bi popuštao. Pokunjeno sam u ruksak spremio tiramisu obložen čvorom. Morao sam do placa po namirnice za ručak, a želio sam i baki posuditi knjige iz knjižnice.
 

„Denis, jesi gladan?“ dobro je baka pogađala moje trenutno stanje svijesti. „Radila sam njoke i saft. Ako nemaš vremena, spremit ću ti u posudu.“
 

Kad već ne mogu do tiramisua, veselio sam se njokima.
 

„Stavit ću ti u vrećicu.“
 

Presjeklo me.
 

„Svezat ću ti čvor da ne ispadne.“
 

I nastavilo rezati.
 

„Nemoj bako čvor, molim te!“ uhvatio sam se očajnički za zadnju posudu spasa. Onu s njokima i saftom.
„Ne budi lud“, povukla je baka posudu bliže sebi. „Pa da ti se sve razlije po ruksaku.“
„Nek se razlije!“
“Ne može! To nije čisto ni uredno!
„Nisam ni ja!“
„Ne podsjećaj me!“
„Ne veži, bako!“
„Zaveži, Denis!“
 

U jednom trenutku, stekao sam stratešku prednost nad posudom i njokima koji još nisu podlegli čvoru te slavodobitno prešao na suprotni kraj stola. Na moje iznenađenje, baka me nije slijedila već je hitro otrčala do ulaznih vrata stana, zaključala ih te se pobjednički vratila s ključem.
 

„Ja sam gazda ovog stana! Predaj mi njoke ili ću ovaj ključ svezati špagom u čvor za vrata ormara!“
 

Između dva čvora izabrao sam jedan.
 

„I plati mi račune“, mašući s balkona doviknula je baka. „U tvom su ruksaku. Stavila sam ih u vrećicu. Svezala sam čvor da ne ispadnu.“
 

Snuždeno sam kimnuo.
 

„Molim Vas dvije kile paprike“, konačno sam se dočepao placa. Danas radim punjene paprike. „I molim Vas bez vrećice.“
„Kako ćete bez vrećice?“
„Stavit ću ih u ruksak.“
„Ali ja tako ne radim.“
 

Odlučio sam se lukavo cjenkati:
 

„Ako mi ne stavite paprike u vrećicu, uzet ću četiri kile paprike.“
„Četiri kile? Zašto odmah ne kažete. To ni ne stane u jednu vrećicu. Stavit ću Vam paprike u dvije vrećice. Evo izvolite. Svezao sam Vam čvor na obje vrećice da ne ispadnu.“
 

Pobijeđen sam se povukao s placa. Ali nije gotovo. Ostatak potrebnog povrća kupit ću u trgovačkom centru. Tamo kupci sami važu voće i povrće i nitko im ne nameće čvorove. Pobijedit ću truli čvorasti sistem!

Stavio sam crveni luk, češnjak i peršin na pokretnu traku.
 

“Ej, gdje si? Kako si?“
 

Čovjek uvijek sretne nekog poznatog u trgovačkom centru.
 

„Evo umirem od gladi i čvorova. Kako si ti?“
„A znaš mene. Uvijek pomalo i bez žurbe.“
“Tri eura i dvadeset centi, molim Vas. Svezala sam Vam čvorove na vrećicama da ne ispadne“, uslužno će blagajnica.
 

Izbezumljeno i izgladnjelo izjurio sam iz trgovačkog centra. Pekarnica! Borit ću se za sebe!
 

„Dobar dan. Jedan burek, molim Vas.“
„S čim?“
„Jedan burek bez vrećice, molim Vas.“
„Ali, mi uvijek stavljamo u vrećicu.“
„Molim Vas neka danas ne bude uvijek.“
„Ali, vrećica je besplatna.“
„Platit ću dodatno, ako mi ne date vrećicu.“
„A niste Vi odavde?“
„Ako nastavite, uskoro neću biti s ovoga svijeta. Gladan sam! I očajan!“ kleknuo sam.
„Ajde daj gospodinu taj burek“, pojavila se kolegica prodavačice i sažaljivo me pogledala. „Evo, stavila sam Vam u vrećicu. Svezala sam čvor da ne ispadne. Ne brinite se, platit ćete kad bude imali.“
 

Potpuno slomljen izašao sam iz pekarnice ispred koje me dočekala sama sudbina:
 

„Hoćeš da ti baka gata? Da ti kažem što će da bude? Vidim kod tebe smještaj istočnog mjesečevog čvora koji utječe na kuću zapadnog mjesečevog čvora.“
 

Pobjegao sam ne čekajući da mjesečevi čvorovi dobiju pojačanje čvorova sjevera i juga. Mobitel! Moja djevojka koja studira nautiku u Dubrovniku.
 

„Bok, ljubavi, u Sisku sam. Dođi brzo kod mene doma. Mjerim ti u čvorovima.“
 

Poklopio sam, unezvijereno. Napokon smo stigli kući. Vrećice, čvorovi i ja koji ih ne mogu otpetljati. Nisam više imao snage. Gotovo je! Stavio sam uže oko vrata i popeo se na stolicu. U kuću je bez kucanja ušao susjed.
 

„Ej bok, što radiš?“
„Evo, idem se objesiti.“
„Ma da? S tim?“ sumnjičavo je susjed pogledao uže. Završio je FER i znao što govori. „Pa to si stegnuo, ni sebi ni svome. Svezat ću ti ja čvor da ne ispadneš.“
 

Kroz prozor je odnekud dopirala melodija Beatlesa:”Gonna try with a little help from my friends.”