Otkriveni život žene zagonetnog osmjeha.
Genij ju je učinio besmrtnom. Francuski kralj platio je bogatstvo za nju. Republikanski general, koji se proglasio carem, za njom je čeznuo. Pjesnici su ju uzdizali. Pjevači opjevali. Oglašivači iskorištavali.
Ni jedno drugo lice nije toliko dugo očaravalo toliko mnogo ljudi. Svake godine više od 9 milijuna posjetitelja dolazi u pohode njezinu portretu u Louvreu.
Poput većine, i ja sam zurila u to remek-djelo, ali nikad nisam puno razmišljala o osobi na toj slici.
Zatim sam otišla u Firencu – ne jedanput, nego opet i ponovo.
Kao turistica istraživala sam njezino blago. Kao đak učila njezin jezik.
Dok sam istraživala za svoju knjigu La bella lingua, priču o svojoj ljubavnoj vezi s talijanskim, razgovarala sam sa znanstvenicima koji su se bavili tim jezikom.
Tijekom niza posjeta sve sam dublje uranjala u talijansku kulturu. I gotovo slučajno naletjela na ženu iza znamenitog osmijeha.
Ludovica Sebregondi, povjesničarka s kojom sam se sprijateljila, jednoga mi je dana, dok smo večerale u njezinu domu, spomenula da je majka „La Gioconde“, kako Talijani nazivaju Leonardovu damu, odrasla upravo u tom zdanju u Via Ghibellina. Taj me usputni komentar iznenadio. Mona Lisa za mene nikad nije značila više od slike u Louvreu ili sveprisutnog motiva na svemu, od majica do čajnika, nije bila djevojka s majkom i vlastitim životom.
„Mona Lisa je bila stvarna osoba?“, upitala sam.
„Si“, odgovorila je Ludovica i objasnila da je Monna Lisa Gherardini del Giocondo bila „una donna vera“ (stvarna žena) koja je živjela u Firenci prije pet stoljeća.
