T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Đurđica Stuhlreiter - Medvjeđe šape

Đurđica Stuhlreiter - Medvjeđe šape

Đurđica Stuhlreiter

Rođena u Novoj Gradiški. Nakon završene gimnazije u rodnom gradu studirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a završila je i studij defektologije i logopedije. Radila je kao novinar i lektor te predavala hrvatski jezik u hrvatskim odjelima gimnazije u Subotici.Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Objavila je sljedeće naslove: Kišna kap, slikovnica, Profil, 2001.; Biser iz parka, roman, Znanje, 2004.; Zvijezde i zvjezdice, suvremene bajke, Znanje, Zagreb, 2005.; Juma, roman, Naklada Bošković, Split, 2007.; Leona i pernata rugalica, roman, Znanje, Zagreb, 2009.; Kao da se ništa nije dogodilo“, pripovijetke, Algoritam, Zagreb, 2012; Gašpar i prijatelji, roman, Naklada Bošković, Split, 2016.; Pričam ti priču, Alfa, Zagreb, 2017.; Bapske priče, Disput, Zagreb, 2018.; Čuvar zmaja, roman, HDKDM, Zagreb, 2019.; Sonata, roman, V.B.Z. Zagreb. 2019.; Subota, roman, Hena.com, Zagreb, 2021.
Roman Juma dobio je nagradu „Mato Lovrak“ kao najbolji roman za djecu na hrvatskom jeziku u 2007., a roman Gašpar i prijatelji nagradu „Anto Gardaš“ za najbolje prozno djelo za djecu i mlade u 2016.

 

Medvjeđe šape

Gradić na obali pitome rijeke živio je za mjesec rujan. U njegovu se drugom tjednu, dok je sve još odisalo ljetom, a jesen se slutila tek u ponekom maglovitom jutru, održavao godišnji sajam starih zanata. Brojni posjetitelji divili bi se tada umijeću majstora kovača, licitara ili klobučara. No ipak su ih, više od starine što se otimala zaboravu, privlačili mirisi onoga što su jeli njihovi stari. A bez obzira na to jesu li im draže slatke ili slane delicije, većina posjetitelja svoj bi obilazak završila na mjestu gdje se odvijao središnji događaj sajma – izbor najukusnijeg starinskog kolača poznatog pod imenom medvjeđe šape.

Gospođa Ana se prema tom mjestu kretala polako te su je nekoliko puta nestrpljivi znatiželjnici gurnuli u prolazu. Stigavši do središnje pozornice, stala je po strani i čekala. Nije trebalo dugo da se iz prvih redova prolomi vrisak, a zatim i uspaničeni povik:

– Neka netko pozove liječnika! Čovjeku je pozlilo!

Na licu gospođe Ane nije se pomakao ni jedan mišić. Kao da je samo to čekala, okrenula se i zaputila kući. Ponovno zazivanje doktora i zvuk hitne pomoći koji se uskoro začuo nisu je više zanimali.

***

– Upomoć! – zavrištala je gospođa Ana one noći kad se napunila zamalo godina dana kako je živjela sama.

Probudili su je zvukovi iz kuhinje. Dok joj je srce lupalo kao ludo, uspravila se u postelji kako bi se uvjerila je li dobro čula ili joj se sve to samo učinilo. Njezina spavaća soba bila je obasjana slabašnim svjetlom ulične svjetiljke i otkrivala ono što ju je sirotu snašlo. Njezin zakoniti suprug, gospodin Vjekoslav, sramotno ju je napustio nakon trideset godina sretnog bračnog života. Od pogleda na prazan krevet samo je uzdahnula pa bijesna zbog izdaje kojom joj je zahvalio za sve izglačane košulje, bogate stolove kojim ga je dočekivala i dosadne dane provedene na pecanju, ustala iz postelje riješena da se obračuna s nezvanim gostom tko god on bio.

Gospođa Ana nije bila hrabra žena, ali sada su u njoj proključali sav jad i poniženje s kojima je živjela od dana kada ju je njezin bračni drug onako kukavički napustio. A nije to učinio zbog bilo koga i nije mu glavom zavrtjela neka neznanka, nego njezina prijateljica, gospođa Zdenka. Sjetivši se toga, naoružala se takvim bijesom da je gotovo poželjela da se u njezinoj kući nalazi provalnik pa da ga sredi onako kako se željela obračunati s otimačicom svojega muža. Čak je i požurila prema mjestu s kojeg se malo prije začuo zvuk te, onako goloruka, otvorila vrata kuhinje.

U tom se trenu susrela s tamnom sjenom koja je nešto tražila po kuhinjskim ormarićima. Gospođa Ana zgrabila je stolac te njime zamahnula na provalnika, ali se on uspio izmaknuti, uperivši prema njoj svjetiljku te, zaslijepivši je svjetlom, iskočio kroz prozor. Kad je došla k sebi i upalila svjetlo, vidjela je da se na podu nalazi jedna od njezinih kuharica koje je čuvala u kuhinji.

Podigla je tu svoju bilježnicu s receptima od kojih su je mnogi proslavili. Zbog njih je bila na glasu kao vrsna kuharica pored koje su se neke, poput gospođe Zdenke, mogle sakriti u mišju rupu. Sjetila se svih onih jela koje je gospodin Vjekoslav volio, ali i toga kako nije bio ljubitelj slatkog te da se od svih slastica dao nagovoriti jedino na kušanje medvjeđih šapa.

Odmah ju je tuga jače uzela pod svoje jer je znala da ove godine neće moći sudjelovati na natjecanju na kojem je gotovo redovito pobjeđivala. Kao ostavljena i osramoćena, neće imati hrabrosti pojaviti se među ljudima koji će se, više nego kolačima, naslađivati njezinom mukom. Umalo je pustila i suzu dok se vraćala u spavaću sobu s bilježnicom čvrsto stisnutom na grudima i sjećajući se kako ju je neki dan zlobna blagajnica u dućanu pogodila viješću.

– Uspjeli smo nagovoriti gospodina Vjekoslava da, kao jedan od uglednijih građana, bude u žiriju za izbor najboljih šapa. Tko će, ako ne on, znati koje su najbolje, zar ne!

Na ovo se odmah nadovezala druga torokuša koja se tu našla kao slučajno.

– Do sada se nije htio toga prihvatiti jer ste se vi uvijek natjecali. Ali sada, kad mu više niste supruga…

***

Nakon nekoliko dana, gospođa Ana opet je čula neobične zvukove u svojoj kući. Oboružana oklagijom koju je od one provale držala kraj kreveta, krenula je u izvidnicu, ali nigdje nije zatekla nikoga. Zaključivši da joj se samo učinilo i da su u pitanju njezini napeti živci, nikome o tome nije ništa govorila. Ali kad je nakon nekog vremena zatekla otvoren prozor za koji je bila sigurna da ga je zatvorila, shvatila je da je vrag odnio šalu te odmah ujutro krenula to prijaviti policiji. Uranila je kako ne bi susrela nekog od poznanika te opet biti izložena sažaljivim pitanjima i komentarima, ali prije samog ulaska u policijsku postaju ipak su je zaskočili dojučerašnji obiteljski prijatelji te umjesto pozdrava rekli:

– Kakva sramota! Vjekoslav je potpuno izgubio pamet. A i ona njegova… Čula si, zar ne, da je Vjekoslav ove godine u žiriju. Navodno se sam ponudio.

– To je samo navodno… – umiješa se i muški dio para. –Ljudi svašta pričaju.

– Kao da je to bitno – prekine ga žena. – Uglavnom, on je u žiriju, a ona se prijavila za natjecanje.

– Ali to nije po pravilima – prevari se gospođa Ana te da uvući u razgovor –I ranije su ga zvali, ali nije mogao zbog mene.

– Tako je, draga moja, zbog tebe nije mogao, ali sada može. Još se nisu vjenčali pa je to formalno moguće. Valjda Zdenka hoće iskoristiti zadnju priliku da se dokaže.

– Nije ta u stanju ispeći ni pitu bundevaru… – vrisne ojađeno gospođa Ana, ali susrevši se s njihovim zadovoljnim pogledima jer su postigli svoju svrhu, naglo ušuti, okrene se na peti i neobavljena posla odjuri kući.

***

Vrativši se, krenu odmah provjeriti je li sve na svom mjestu i ima li kakvih znakova da je opet netko bio ovdje. Kad je zašla u kuhinju, iznenada se sjeti da je one prve noći provalnika zatekla upravo tu te kako mu je pri bijegu iz ruke ispala njezina kuharica. A onda se odjednom, sve što je ovih dana čula i doživjela stade slagati u jasnu sliku te gospođa Ana shvati tko bi mogao biti tajanstveni provalnik i zašto se u noćnim pohodima zadržavao samo u kuhinji.

– Tako dakle! To ste smislili vas dvoje varalica! – kaže naglas pa krenu provjeriti je li bilježnica s receptima i dalje na noćnom ormariću pokraj njezina kreveta gdje ju je ostavila one noći. Kad se uvjerila da je i dalje tu, podboči se rukama kao da nekoga izaziva na dvoboj te poruči:

– Nećete, golupčići, dok sam ja živa. Ne zvala se ja Ana.

Zatim je krenula do papirnice odlučna da više ne gubi vrijeme na uzaludno razmišljanje o svojoj sudbini ostavljene žene. Imala je plan kako će iz ove bitke, koju nije ona započela, izići kao pobjednica, a za to joj je ponajprije trebala bilježnica poput one u kojoj su bili zapisani njezini recepti.

Nije je bilo teško pronaći jer su u iste takve učenici pisali svoje zadaće iz matematike pa je brzo platila i požurila kući. Bilo je vrijeme da se pristavi ručak, ali njoj danas nije bilo do toga. Sjela je za stol u nekadašnjoj radnoj sobi gospodina Vjekoslava, otvorila kupljenu bilježnicu i u nju počela prepisivati recepte iz one koju je provalnik pokušao ukrasti. Kad se smračilo, gospođa Ana je upalila svjetlo te kao gluha i slijepa za sve oko sebe, nastavila prepisivati.

Već je prošla i ponoć kad je stigla do recepta zbog kojeg je i krenula u prepisivački pothvat. Zastala je kao da se predomišlja, ali kad je pogledala uokolo i susrela se s praznom sobom kao slikom svoje nesreće, obrisala je znojne ruke i uzela olovku. Recept za medvjeđe šape prepisala je od riječi do riječi, s tek jednom malom izmjenom. Umjesto oraha, kako je stajalo u originalnom receptu, ona je napisala da u tijesto treba dodati obilnu količinu lješnjaka. A kad je prepisala i ostale recepte, ostavila je novu bilježnicu u kuhinji, na mjestu na kojem je znala da će je lopov opet potražiti.

Bila je sigurna da je to bio gospodin Vjekoslav. Znala je i da je on alergičan na lješnjake, a nadala se da njegova nova izabranica, gospođa Zdenka, o tome nema pojma.

***

Kada je nakon par dana bilježnica s prepisanim receptima zaista nestala, gospođa Ana je znala da je bila u pravu. A kako se približavao sajam starina, njezina sramota zbog toga što je bila ostavljena postajala je sve manja. Znala je da će uslijediti događaji koji će gospođu Zdenka staviti u središte pozornosti te da će se svi baviti njezinim propalim pokušajima – onim da se napokon uda pa makar i preotevši muža svojoj prijateljici ili onim da pobjedi u natjecanju za najbolje šape.

Drugog je dana, dok je čitav grad brujao o tragičnoj smrti gospodina Vjekoslava koji se srušio kušajući kolač svoje nove ljubavi, gospođa Ana mirno krenula na tržnicu. Namjeravala je kupiti orahe kako bi, za svoj gušt, ispekla medvjeđe šape. Nije se uopće čudila dok je prodavačica mudrovala.

Što je onoj Zdenki trebalo da se pravi pametnom pa u medvjeđe šape umjesto oraha stavlja lješnjake? Sad se svi pitaju je li to učinila namjerno ili sirotica zbilja nije znala da je taj njezin Vjekoslav alergičan na lješnjake.

Objavljeno: 20.07.2021.