Dora Tramišak - Kad smo praćkama gađali zvijezde

Dora Tramišak

Rođena je 4. studenog 1997. godine. Osnovnu školu završila je u Krapinskim Toplicama, a opću gimnaziju u Zaboku. Trenutno je studentica 4. godine studija prava Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od osnovnoškolskih dana te svake godine do završetka gimnazije sudjeluje na natječaju za Malu nagradu Gjalski. Tri njene kratke priče, „Smijem se“, „San od kamena“ i „Desit će se valjda“, ušle su među deset najboljih na navedenom natječaju 2014. i 2015. godine.

Prošle godine njena kratka priča „Četiri godišnja doba“ nagrađena je na natječaju Margan Tadeon raspisanom od strane Društva studenata kroatologije „Cassius“. Osim toga, piše i pravne članke za blog i bilten (časopis) Pro bono Pravne klinike gdje volontira već dvije godine.

 

KAD SMO PRAĆKAMA GAĐALI ZVIJEZDE

Kad smo praćkama gađali zvijezde... Sjećaš se, zar ne?

Kad sam ono imala pet, a ti šest. Kad smo krali trešnje, skakali po lokvama i kuhali torte od blata. Kad si se penjao po drvetu kao čimpanza, a ja sam ti govorila da to i jesi, majmun. Kad si u hipu, potom, skočio i u padu me srušio na tlo pa smo se dugo valjali u travi dok se nismo stopili s njom. Dvije zelene gusjenice. Kad smo ono mirisali na igru, sreću i bakinu gibanicu od maka pa smo dugo u noć ostajali budni na mojoj terasi.

Gledali smo one treperave plinove što se kružno šire u beskonačnost visoko iznad naših glava, a nama su izgledali tako sićušni. Ni sami nismo znali da je ono što je sićušno ustvari mi sami. Kad su te noći zvijezde padale i ja sam propustila baš svaku jer je vreća za spavanje bila tako topla i meka, a ja tako umorna. Kad si me potezao za pletenice da se probudim, ali ne prejako da se ne probudim. Dječja logika!

Kad si me sljedeću noć uspio zadržati budnom nagovorivši svoju mamu da ostane s nama i čita nam priču. Govorila je o nečemu davnom, nečemu iza sedam mora, sedam visokih planina i sedam malo nižih gora, nečemu što miriše na vilinski prah i zaudara na vještičje metle. Priča obojena sretnim krajem. Mi smo bili na počeku, nismo brinuli o kraju i zato smo taj put oboje zaspali. Tvoja mama je donijela još tri deke, sve smeđe s plavim obrubom i kariranim uzorkom, pokrila nas, tebe poljubila u obraz, mene u čelo i otišla spavati.

Kad si ubio dva ploda marelice, kidajući njene dvije grančice. Plodovi su bili još zeleni, mladi, no svejedno smo ih pojeli. Nije nam bilo zlo od njih, to je bilo od variva poriluk.

Kad si načinio dvije praćke. Te dvije praćke, to jedno prijateljstvo.„Ja ću gađati prvi, ti hvataj. Uhvati je u dlan. Onda ćeš ti. Ja ću uhvatiti. Ponijet ćemo ih kući.“

„Ne možete skinuti zvijezde s neba“, rekao nam je netko sutradan. „Lažu, mi možemo, napravit ću bolje praćke.“

I, zaista si se trudio. Satima smo šetali šumom i tražili najbolje stablo. Ono čije grane su savitljive točno koliko treba. Ti si hranio djetlića kruhom, ja sam pjevala ciklamama. Na praćke smo gotovo i zaboravili.

Navečer smo učili pticu letjeti visoko, sve do zvijezda.

Shvatili smo da nećemo biti učitelj i učiteljica. Učenik nam je pobjegao već prvi letom.

„Znaš čitao sam. Zvijezde su nebeska tijela, iako bi ja rekao da su one samo glava, ne cijelo tijelo. I sastoje se od središta i nesredišta. Središte, to je kao njihovo srce.“

„Misliš da i one vole?“

„Da, vidiš onu tamo?“

Kimnula sam.

„Ona voli ove dvije pored, to su joj mama i tata. I mama i tata vole nju. I mama i tata se vole.“

„Izgledaju kao trokut.“

„Da, a ono su baka i deda, ono tamo, to je ujak, a s druge strane, tamo su teta i bratići.“

Pisala sam prstom slijedeći zvijezde kako mi ih je pokazivao. Nacrtala sam srce.

„Meni je mama rekla da svaki čovjek ima svoju zvijezdu. Moja je ona!“ pokazala sam u daljinu iznad krova.

„Ja tu želim“ potužio si se ti.

„Ja sam je prva vidjela.“

***

„Našao sam ga, našao sam ga.“ Utrčao si u moju kupaonicu i dodao „bijesna vjeverica“ kad sam se okrenula, a pjena kaladonta mi je kapala na vrške crvenih lakiranih sandala. Našao si pravo stablo i načinio nove praćke. „Hajde, hajde, požuri, moramo ih isprobati!“

„ Ali ujutro nema zvijezda! “

„ Misliš da ih je netko skinuo prije nas? “

Nije. Bile su gore i tu večer i večer poslije. „Kad ju stavim u sobu, nećemo trebati umjetno svjetlo i mama neće trebati zvati susjeda Marka da promijeni žarulju kad izgori“ rekao si.

***

Večer poslije nisam se pojavila na terasi. Ti si došao u moju sobu. „Gledaj“, odmotao si kuhinjsku krpu na dlanu, „nije zvijezda, ali moglo bi osvijetliti grob tvog dede.“ Rekao si darujući mi mali orijentski lampion.

„Skinut ćemo jednu za dedu sutra, i jednu za tvog tatu“ mucala sam brišući suze.

Te je noći zasjala jedna zvijezda više. Lampion je plovio na vjetru dok nije postao samo točkica kao i sve drugo što smo te noći vidjeli.

„Misliš da su zvijezde?“ pitao si.

„Deda i tata?“

Kimnuo si.

„Fališ mi, deda“, samo sam šapnula prema nebu.

***

Praćkama smo gađali zvijezde, jednu godinu, dvije, tri, četiri. Bacali kocku svaku večer da saznamo tko će se prvi okušati. Smijali se jedno drugome jer smo uvijek promašili. Igrali se svemirske posade koja spašava zarobljene male zelene. Dvama prstima vukli maskirne boje po obrazima. Vezao si mi kosu u rep jer si želio da budem ratnica. Ukrašavala sam ti praćku mašnicama jer sam željela da budeš ljut.

Bio si smiješan kad si bio ljut. Oči bi ti se smanjile i ukosile kao onim ljudima iz daleke zemlje koje nekad mama vodi u Njemačku i još negdje. Obrazi bi ti poslali mali paradajzići i ramena bi ti se pogrbila. „Patuljak“, tako sam te tad zvala. Jeli bismo čokoladu i slatke ruke brisali o one smeđe deke. Možda nitko ne primijeti. Mame su primijetile.

U školi smo naučili da zvijezde ostaju na nebu, no praćkama gađati zvijezde bila je naša stvar. I zato, praćkama smo gađali zvijezde, jednu godinu, dvije, tri, četiri, a tada smo prerasli zvijezde.

***

Kad smo ono praćkama gađali zvijezde... Kad su ono meni bile pet, a tebi šest. Sjećaš se?

A ono kad je meni bilo dvadeset, a tebi dvadeset i jedna? Kad sam te čekala sjedeći na pragu da odemo na večeru, a u krilo mi je pala jedna mala zvijezda optočena zlatom. Kad sam te vidjela s praćkom u ruci.

„Konačno, nakon svih ovih godina, skinuo sam zvijezdu s neba. Zvijezda zvijezdi.“

***

Dječja soba, strop pun fluorescentnih naljepnica u obliku zvijezda.

„Da, Stela, ljubavi, sjećam se svakog detalja“, ljubiš me u čelo, „a tebi, druga zvijezdo mog neba, laku noć!“

„Laku noć, Tara!“, dodajem dok te tata spušta u kolijevku.

***

Dok praćkama gađamo zvijezde, osjećaš?

Osjećaš.