Gordana Samardžija - Pod tepihom

Gordana Samardžija

 

Rođena u Slavonskom Brodu 1974. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Živi i radi u Slavonskom Brodu. Piše kratke priče.

 

Pod tepihom

 

Jutros je polomila još jednu. Ne broji ih više, samo nadopunjava zalihe. Kupuje ih često. Isprobava različite. Manje, veće, jeftinije, skuplje, s dugim drškama, šarene i crvene, svijetlije i tamnije. U posljednje vrijeme bira ljubičaste. Boja joj se čini dostojnom posla koji obavlja. Potrošnoj robi treba dublji smisao.

Treba ih sve češće. Hrpice se sada pojavljuju svakodnevno ne skrivajući se više po kutovima prostorija. Iznenadno se nađu na putu kojim prolazi i vrište na nju da s njima nešto učini. I čini. Svaki ih put uredno pomete pod tepih i potrudi zaboraviti kada je to zadnji put učinila. Ne prebire previše po njihovom sadržaju, ne analizira uzroke njihovih nastajanja.

Isprva se čudila kako tako mala količina nečega uspijeva polomiti lopaticu. Težina nije uvijek proporcionalna količini. Promišlja kako bi čvrsta lopata za snijeg bila pogodnija za ovaj posao, ali snijega odavno nema u njenim krajevima pa se i njoj samoj držanje lopate za snijeg u kući čini neprikladnim. Itekako bi joj pomagala i metalna lopatica kakvom je baka zimskim jutrima izmetala pepeo iz peći, da ju je samo sačuvala. Osudila se na običnu plastičnu, ljubičastu lopaticu.

Unutar zidova njezine, do besprijekornosti uglancane kuće, jedina dotrajala i naizgled neuredna stvar je taj nesretni tepih. Bio je plav s velikim crvenim i žutim krugovima. Pamti dan kad se u trgovini, šaptom glasnijim nego ikad, suprotstavila Njegovom izboru. Željela je nešto suptilnije. Već ga dugo vremena ne iznosi van radi čišćenja i prozračivanja. Sanira fleke nastale nespretnim prolijevanjem kave i crnog vina, riba ih solju do iznemoglosti ostavljajući ga golog i ostruganog sve do najgrubljeg tkanja. Čuva ga kao relikviju unutar tog zaštićenog prostora iz kojeg godinama ne izlazi bez prijeke potrebe. Ne posjećuje restorane niti ispija kave na gradskom trgu. Druženja s prijateljima se sjeća kao nečeg nepotrebnog. Odlazi na poslove i u prijeko potrebne kupovine, na roditeljske sastanke, frizeru i mehaničaru. U tim dijelovima vremena koje poklanja vanjskom svijetu funkcionira bez greške. Izgleda još besprijekornije. Svaku vlas kose brižno začešljava na njeno mjesto. Rumenilom narušava prirodno bljedilo kože. Glača košulje i svakodnevno lakira nokte. Divi se potajice nečijim rukama s noktima izgriženim do granice boli. Takvi u sebi nose male mrakove. Bez potrebe za skrivanjem. Ona o svojim mrakovima nikome ne govori kako je ne bi, prema zapisanim parametrima, etiketirali kao depresivca.

Jutrom je na poslu iznenadi poruka da neizostavno mora prisustvovati trodnevnom seminaru u nekom tamo gradu kojem ne može zapamtiti ime. Ovaj put ne može naći izgovor. Svi koji nešto znaju o temi onečišćenja vode su ili na bolovanju ili na godišnjem odmoru. Mogućnosti koje njoj ne padaju na pamet. Primarna briga joj je kako sinu dati upute da nikako ne dira tepih u dnevnom boravku.

Kofer jedva pronalazi. Skrivao se u podrumu. Riba ga četkicom za zube iznutra i izvana, ona je najpogodnija za uske, prašnjave utore. Brižljivo pakira tek nekoliko stvari, i prazan je dovoljno težak za nošenje. Uz najnužnije, spakira i jednu lopaticu. Nikad ne zna kad će se izdajnička hrpica pojaviti. Moguće je da odluči nastati baš u hotelskoj sobi. Traženje pribora za čišćenje od nadobudnog hotelskog osoblja nije opcija.

Spremna je otići, a još spremnija vratiti se onom što naziva domom.

Samo je nekoliko puta interventno morala pomesti svoje osjećaje pod neugledni tepih sobe u kojoj je boravila. I ovom nedostaju boje i tkanja. Ne želi razmišljati kako je reagirala čistačica.

Raduje se povratku. Otvorivši ulazna vrata zabljesne je svjetlina očuvanog parketa na kojem se nekad nalazio tepih. Njen tepih. S njim su nestale i sve njene pomno skrivene tajne.

Glasom punim suzdržavanja upita sina što se dogodilo. Pozvao je društvo, kaže joj, nisi rekla da nikog ne smijem pozvati. Gleda ga čekajući. Pušili su, nisam bio među njima, odgovara bez pitanja, brani se bez napadanja. U njihovoj kući godinama nitko nije zapalio cigaretu, još otkad joj je bivši posljednji put obio žbuku oko ulaznih vrata. Upalio je svijeće da upiju miris dima. Našao ih je u ladici, baš ondje gdje mu ih je pokazala dok se plašila da će noću, dok je sam, nestati struje. Netko je od nespretnijih, nije on, srušio svijeću sa stola na pod. Vosak se razlio. Tek je tada ekipa primijetila izlizani tepih s izbijajućim mrljama, neuklopljen u savršeni ostatak prostora. Smotali su ga i iznijeli. Posramljeni. Mami će kupiti novi, ona neka izabere kakav bi željela.

Sluša ga, naizgled pažljivo, dok joj se u glavi kovitlaju misli. Što su učinili sa svim njezinim osjećajima godinama brižno poturanim pod tepih?

Izvlači se na umor i odlazi na spavanje. Njezin mrak se spaja s tamom sobe. Ulična rasvjeta ne može rasvijetliti ovu neobično moćnu mješavinu. Iz mraka, oslobođene, pojavljuju se utvare prošlog i sadašnjeg vremena. Sve smrti i bolesti najdražih. Neopravdani odlasci i nedostajanja. Pandemije i ratovi.

Ustajanje joj je umorno. Dok ide na posao, zaboravlja brojati korake. Drhturi, jer jutra uvijek škrtare na toplini. U ured stiže s netipičnim zakašnjenjem, neurednom frizurom i nenarumenjenim obrazima. Nitko se ne usudi pitati Nedodirljivu za porijeklo njenog novog ja. Ekran joj uzvraća prazninom. Ne uspijeva napisati nijednu smislenu rečenicu niti izdati razumljivu naredbu. Nešto se komeša u njoj i napinje okidač. Prilazi prozoru s natpisom Ni slučajno ne otvaraj. Sjeća se kad ga je napisala.

Teško pomična kvaka odupire se njenom nastojanju da je dovede u vodoravan položaj. Cvili, hropti i na koncu puca.

Automobili su odozgo nalik igračkama.