Jelena Zlatar Gamberožić - Dječja soba

Jelena Zlatar Gamberožić

Viša je znanstvena suradnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dopredsjednica Centra za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe). Njezini su glavni interesi ruralna i urbana sociologija te sociologija prostora. Doktorirala je 2012. godine. Autorica je znanstvene knjige pod naslovom Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka perspektiva (Plejada i Institut za društvena istraživanja, 2013).
Glavna je urednica biblioteka Znanost i društvo i Posebna izdanja (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu). Napisala je zbirke kratkih priča: Odjavna karta (CeKaPe, 2014.), Ticala (HENA COM, 2016.) i Strani gradovi (CeKaPe, 2018.) te roman Slijepa točka (CeKaPe, 2015.).

 

 

Dječja soba

Dječja soba je plava.
Zapravo, majka tako kaže kada prima dijete u ruke i podiže ga u zrak.

- Kako imaš lijepu plavu sobu! - usklikne, dok se dijete smije i pokušava je dotaknuti po glavi ručicama.

Zidovi su plavi, a krevet, police i ormari bijeli. Kauč je također plave boje, smješten pored prozora koji gleda na van. Dijete se igra u sobi. Ima dvije i pol godine. Pokušava složiti kocke, a povremeno se gleda u ogledalo. Kada je bilo manje, padalo bi na glavu gledajući se, u silnoj želji da se sebi približi što više, ili u čudu od onoga što bi ugledalo.
Dječja soba je na trećem katu. Ispred sobe je drvo, zapravo više drveća i, malo dalje, park. Drveća mijenjaju boje i gustoću ovisno o godišnjim dobima. I dijete se mijenja s godišnjim dobima. Raste, lice mu postaje odraslije. Može više, svakim danom; govoriti, hodati, misliti, igrati se.

Majka promatra te promjene i čudi se.

- Gdje je nestala moja bebica? - pita ga.

Dijete baca stvari u kutiju. Svaki put kad pogodi kutiju, okreće se majci s ponosom.

- Što si danas radilo? - pita majka dijete kada dolazi po njega u vrtić.
 

- Igralo! - odgovara dijete poskakujući, a zatim trči prema obližnjem igralištu, kao da osjeća da se igra tamo nastavlja, da nikada zapravo ne prestaje.

Majka želi biti na njegovom mjestu.

Dječja soba je mirna. Na istoku je, i sunce u njoj boravi vrlo kratko. Ostatak dana kupa se u dubokoj sjeni i tišini. Iz parka se ne čuju povici djece jer tamo dolaze vrlo rijetko. Češće se u njemu zadržavaju tinejdžeri, piju, puše i namještaju svoje crne jakne. Još češće, na klupe u parku se oprezno smještaju stariji ljudi. Naslone se na drveni naslon i zatvore oči pred suncem.
Dijete sve to ne vidi. Prozor je visoko i ne može doprijeti do njega. U okviru njegovog pogleda je nebo, oblaci, ako ih ima, i grane drveća.
Dijete često gleda kroz zatvoreni prozor. Fasciniraju ga ptice.

- Titi! - vikalo je kad je bilo još mlađe i ugledalo ih, te pokazivalo majci.
 

- Ptice, da. - rekla bi majka i kratko promotrila starije ljude na klupama. Željela je biti i kao oni, samo zuriti u sunce, polako se spuštajući i podižući s klupe.

Majka radi u drugoj sobi, ali često ulazi u dječju sobu, ljubi dijete u kovrče na sredini čela i dugo udiše njegov miris. Zatim ga gleda kao da nije sasvim sigurna kako se tu stvorilo, diže i stavlja na krevet, mijenja pelenu.

- Zašto još uvijek nosimo te glupe pelene! - kaže mu i radi grimasu.

Dijete se pokušava iskobeljati iz položaja na leđima u koji je stavljeno i nastaviti igru.
Vani se tama zgušnjava oko drveća. Majka pali svjetlo u sobi. Dijete je umorno od igre i pruža ruke prema njoj.
Mama voli bebu, najviše ne svijetu - majka pjeva, a dijete nastoji pratiti ritam i melodiju.

Spušta ga na pod.

- Beba voli mamu, beba voli mamu, hajde! - uzbuđeno mu govori majka.

Dijete je gleda veselim očima i tapka nožicama po podu. Zatim ulazi u krevet i namješta se.

- Mama! - viče.

Ne voli spavati samo.

Majka liježe pored djeteta i stavlja ruku pod glavu. Zakopa lice u djetetovo tjeme.

Dječja soba je oblijepljena slikama i fotografijama. Na jednoj, majka i dijete sjede i čitaju, oboje zadubljeni u slova.

Kada majka ulazi u sobu, preplavljuje je osjećaj olakšanja. Tišina je okupa dok slaže djetetovu robicu, malene hlače, majice, čarapice. Razmišlja kako bi u njoj, kad djeteta nema, mogla meditirati ili samo sjediti i buljiti u fotografije ili u ptice. Na jednoj fotografiji je dijete kad je imalo godinu dana, sjedi u kolicima i pokušava se pridignuti. Na drugoj, dijete je u naručju svog djeda, gledaju se i krevelje jedno drugome.

Na polici u sobi nagomilane su dječje knjige. Majka svaki dan čita djetetu. Dijete joj donosi knjige i baca na krevet.

 - Ovu! Još! -viče. Majci glas postaje hrapav, ali nastavlja čitati.

Jednog jutra, ispred djetetove sobe slijeće sova. Sova je velika, smeđa i nepomična. Izgleda kao dio slike koja ne pripada u park.
Oko sove se počinju okupljati vrane koje žive na drveću ispred dječje sobe. Crne i velike, predosjećaju opasnost. Prvo grakću na sovu, a zatim se spuštaju, jedna po jedna i poput strelica zalijeću u nju napadajući je kljunovima. Čupaju joj pera da ne može poletjeti. Sova zatvara oči i trese se dok je vrane nastoje otjerati.

Dijete naslućuje ili možda čuje komešanje u parku ispred svoje sobe. Okreće glavicu i ostavlja na podu puzzle kojim se do maloprije zabavljalo. Neke dijelove je stavilo na mjesto, neki su još ostali. Dijelovi su veliki i dijete nema problem sa sastavljanjem.
Ono se pridiže, jedan komad još uvijek držeći u ruci i primiče prozoru. Vani je situacija nepromijenjena. Na sovu se zalijeću, nemilosrdno i precizno, a ona se ljulja lijevo-desno kao da će pasti. Više ne može poletjeti.

Dijete gleda u vis, u prozor, ali ne vidi ništa, samo čuje vrane. Zatim podiže ruke prema prozoru, no on je visoko i zatvoren je. Dijete se osvrće oko sebe i ugleda malu crvenu drvenu stolicu. Donosi stolicu i penje se na kauč ispred prozora, i dalje gledajući u smjeru graktanja.

Na kauču, dijete nesigurno stoji i prebacuje težinu s jedne noge na drugu. Zatim stane na naslon kauča, rukama se oslanjajući plohu ispred prozora. Težinu tijela prebaci na plohu i nesigurno se na njoj pridiže.
Sada može vidjeti čitav prizor kroz staklo. Svisoka promatra sovu i vrane. Vrana nema puno, ali grakću sve jače. Dijete traži ručku kojom će otvoriti prozor. Pronalazi ju i okreće u svim smjerovima.

Počinje vjetar.