Luna Tatjana Val - Tatek

Luna Tatjana Val

 

Rođena je u Zagrebu gdje je završila Školu primijenjene umjetnosti i designa. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je fonetiku, ruski jezik i književnost, a na KBF-ITKL teologiju. Slušala je i komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Radila je kao profesorica, lektor i prevoditeljica; povremeno održava i radionice terapijskog pisanja. Trenutno radi u privatnoj srednjoj školi kao asistentica djeci s posebnim potrebama. Kao spisateljica piše prozu, uglavnom kratke priče i novele, objavljuje u raznim časopisima, zbirkama i na natječajima (FantaST, Decameron 2020, Marsonic, UBIQ, MetaFORA, Kvaka, Morina kutija...). Dobitnica je nekoliko književnih nagrada: Nagrada SFERA 2023. za najbolju priču 2022.; Književna nagrada "Zlatko Tomičić" za najbolju kratku priču, 2022.; 2.nagrada na natječaju KGZ „OKRUGLA metaFora“ 2022); 3. nagrada na natječaju KGZ „metaFora je igra!“2021.; Nagrada FantaST za najbolju priču u zbirci Svemir na Crvenom trgu 2019.
Živi i radi u Zagrebu, okružena srodnim dušama od kojih su neke dvonožne, a neke četveronožne.

 

Tatek

 

Ne sjećam se kad sam se prvi put zatekla ispred ogledala i s natruhama straha prelazila prstima preko crta vlastitog lica. Bojazan da ću napipati bar jednu koju sam naslijedila od oca bio je ogroman. Kad bih se uvjerila da nema ni jedne, duboko bih odahnula. Da nešto u mojoj priči s tatom ne štima, prvi sam put naslutila kad je došao po mene u vrtić.

"Željka, došao je deda po tebe", rekla je jedna curica.
"Nije mi to deda", odbrusila sam, "to mi je tata."

Zaboravila sam na tu sličicu sve dok se puno kasnije nije postavila u malo kompleksniji okvir. Još i sad visi na zidu plača mog života.

Zato dobro pamtim posljednji rođendan mog oca. Devedeseti. Privukao je njegovu rodbinu koju nisam baš dobro poznavala. Miris oporuke osjeti se, valjda, nadaleko. Vidjelo im se na licima da bi rado zagrizli u taj kolač unatoč tome što postojimo mama i ja. Jako se dobro ocrtavala i nada da misle da je tako nešto posve moguće. Kraj nas dvije žive i zdrave.
Ožujak je cvjetao, stari je venuo, a nacvrcani uzvanici gađali su se hinjenom ljubaznošću. Bore umjetnih osmjeha bile su im duboko uklesane na licima. Sa strahom sam prešla prstima po svom, nadajući se da nisu genetske. Ili, ne daj bog, zarazne.

U jednom trenutku majka je podigla čašu i počela glagoljati o ljubavi, vjernosti, sreći i koječemu.
Završila je s riječima: "Stari moj, idemo do stotke!"
On se pak zagledao negdje ispred sebe, te ispalio: "Idu mamek, nosiju črlene rojže, a ni med cvetjem ni pravice."
"Koja mama? Cvijeće? Gdje?" upitala sam.

Neodređeno je kažiprstom zavrtio u zrak.

Stara se nije dala pomaknuti iz svoje bajke. Značajno je najavila da je pozvala svećenika da ih doma dođe vjenčati. Jer stari ne može hodati. Jer samo civilni brak nije za vječnost. Jedva sam čekala da odu, da je mogu pitati je l' sišla s uma.

Rodbina je, reklo bi se, ignorirala taj začudni trenutak. Marljivo su nabadali po odojku, bučnici i ostalim delicijama koje je stara nakuhala u ogromnim količinama. Radila je to kad god bi se uprizorio netko od njegovih. Čak i onda kad nismo imali novaca, za njegove je na stolu moralo biti. Išlo mi je na živce koliko im se uvijek ulizivala, ali mi nije bilo jasno zašto.
"Jednog dana ćeš razumjeti sve." Više od toga nikad nije htjela reći.

Nakon dugih, dosadnih sati, ispraćala ih je na dvorištu. Stari je živahno odšepesao za njima potpomognut štapom. Stao je na ulaznim vratima i zaurlao: "Fašisti! Evo vam bomba!"
Bacio je prema njima jabuku koja je do maloprije bila u ustima odojka. Jabučni šrapneli razletjeli su se na sve strane, a rodbina se razišla. Vidjele smo ih još samo jednom, na sprovodu, i nikad više. Tako je počelo.

Iste noći, nogama je izudarao mamu koja je spavala kraj njega. Uletjela sam u njihovu sobu, a stari se okrenuo prema meni i vikao: "Sinek, makni ju! Ne poznam ju! Uvukla mi se u krevet. Pokrast će nas!"

Pozvale smo hitnu.

"Vaš otac ima staračku demenciju", zaključila je doktorica.
"To mi je suprug", rekla je mama. "To je moj otac", dodala sam ja.
"O, jebem te, vojni referente!" cerekao se stari.

Sljedećeg dana tražila sam je da mi objasni taj cirkus s crkvenim vjenčanjem. Istresla je ispred mene punu kutiju pisama, slika i razglednica.

"Ovo je poslao tvoj otac par dana nakon što si se rodila. Nadam se da ste ti i mala dobro, pisalo je na razglednici. Vratit ću se.
"Bio je u Kuparima, s ljubavnicom. Otišao je prije nego što si se rodila, a nije se vratio sve dok nisi navršila tri mjeseca."

Na slici pri izlasku iz rodilišta bila je samo mama sa zamotuljkom u rukama.

"Ovu je slikala susjeda. Ona me odvezla u bolnicu.“
Izvlačila je, jednu za drugom, nesretne memorabilije svog braka.

"Zašto si se uopće udala za njega?"
"Nije bilo tako u početku. Bio je oficir. Fin, šarmantan. S manirima. Obasipao me pažnjom. Bila sam neuka djevojka, netom došla sa sela. Nikad me zbog toga nije omalovažavao. Bio je zaista pravi gospodin."
"Kako ste onda od gospodin stigli do preljubnik?"
"Prekasno sam shvatila da sam samo trofej za pokazivanje pred rodbinom i prijateljima."
"Mogla si otići."
"Nisam. Bila su drugačija vremena. Vratiti se siromašnim roditeljima na selo, nakon što sam već bila s njim pod istim krovom, bila bi velika sramota. Njegovi su ga odgovarali od braka. Govorili su da sam premlada i da ću ga ostaviti prvom prilikom."
"Pa ti je on onda pokazao da može ostaviti tebe? I ti se sad s ovim crkvenim vjenčanjem nekome još uvijek dokazuješ? Nisi normalna. Trebala si ga odmah ostaviti."
"Ostala sam trudna. Namjerno."
"Molim?"
"Nije želio djecu. Mislila sam da mogu pristati na to. Trudila sam se razumjeti jer je bio stariji od mene dvadeset i pet godina. Nisam imala kamo. Odlučila sam ga zadržati u braku pošto-poto, pa kako mi god bude."
"Hoćeš reći ‒ prisilila da ostane s tobom zbog djeteta? Da sam dijete sa svrhom i predumišljajem?" nisam mogla doći k sebi.

"Uvijek si imala sve što ti je trebalo."
"Imala sam oca, ali ne i tatu. Stvarno ćeš potvrditi ovu farsu ponovnim vjenčanjem?"
"To je moj život", odgovorila je. "Ti budi pametnija."

S očevom demencijom borile smo se same. Lijekovi nisu pomagali, a zdravstveni sustav nije imao rješenje. Jedna od nas je uvijek morala biti kod kuće. Jedan dan smo bile u raskoraku kakvih pola sata. Majka je prva došla kući, a njega nije bilo. Taman je pretraživala podrum kad sam stigla: "Pa nije mogao u zemlju propasti."
"Tako napola pokretan nije mogao daleko," rekoh, "hajde, ti idi na jedan kraj ulice, ja ću na drugi."

Nisam ga nigdje spazila pa sam se vratila istim putem i produžila do obližnjeg parka. Još sam s ulaza vidjela mamu kako izvlači starog koji se skrivao pod klupom. Imao je na sebi potkošulju i bijele muške gaće do koljena, na nogama samo jednu papuču. Ljudi su sklanjali djecu.

"Naprijed, drugovi!" urlao je stari. "U proboj, u proboj!"
Pomogla sam joj izvući ga. Opirao se i čvrsto se uhvatio za klupu.
"U zaklon! Idu štuke!"
Kad nam je konačno uspjelo, on se samo uspravio i stao u stav mirno.
"Smrt fašizmu – sloboda narodu!" salutirao je s rukom podignutom do čela.

Stara ga je pokušala prizvati k pameti. Pokazala je na mene: "Je l' ti znaš tko je ovo? To je Željka, došla je po tebe."

Zašutio je i zagledao se u mene. Pogled mu je pažljivo prelazio preko crta mog lica.
"Di bi ja nju poznal", rekao je. "Nigdar ju nis videl."
"Joža, to ti je kći", mama je zaigrala na kartu očinske ljubavi. Onu istu koja nikad nije odigrala dobitak.
"Nemam ja fačuka!" odbrusio joj je. "To je neka špijunka. Treba je odvesti na ispitivanje."

Nastavila ga je smirivati, ali on se nije dao smesti. "Ustajte vi zemaljsko roblje…" zapjevao je iz sveg glasa. Uhvatile smo ga pod ruku i krenule van iz parka, ali on se nije gasio. Internacionala se orila sve do kuće.

Sadašnjost je sve više gubila bitku od prošlosti. Ali naš kapetan prve klase nikako nije želio potpisati kapitulaciju. Bilo je sve gore i gore. Jedne noći probudio me dim. Zatekla sam oca u kuhinji kako s upaljenim novinama pokušava zapaliti plinske cijevi. Po podu je bio razbacan beštek, tanjuri i sagorjeli komadići papira.

"Što to radiš?" vrisnula sam otimajući mu novine.
"Dići ću kuću u zrak. Tu je neprijateljski štab", rekao je šapćući, da ga neprijatelj ne čuje.

Ponovno smo zvali hitnu. Nakon što su vidjeli paljevinu, konačno su cijelu situaciju shvatili ozbiljno. Doktorica ga se toliko uplašila da mu se nije usudila prići ne bi li mu dala nešto za smirenje. Pozvala je policiju.
"Zovete nas zbog nasilja u obitelji koje je počinio starac od devedeset", podrugljivo se smijuljio policajac. Prestalo mu je biti smiješno čim je vidio stan. Odvezli su ga u bolnicu, na gerijatriju, a kasnije u starački dom.

Majku više nikad nije prepoznao. Posljednji put kad sam ga posjetila, bio je potpuno pri sebi.

"Sinek, kako si?" pitao me. "Kako ide fakultet?"
"Dobro sam, tatek. Ne brini, sve je u redu, dat ću godinu."

Malo je šutio, pa rekao: "Nisam ti nikad bio dobar otac, je l' da?

Zanijemila sam. Znala sam da ljudi pred smrt dosegnu onaj jedan trenutak oštre lucidnosti u kojoj sve spoznaju. I da, nekim čudom, upravo svjedočim onome o čemu sam žarko željela s njim toliko puta razgovarati. Htjela sam ga pitati toliko toga, a najviše kako je moguće da me nikad nije zavolio, štitio, pazio. Iako sam sad znala pozadinu cijele priče, ipak sam bila njegovo dijete. Lomila sam se, vrlo kratko, hoću li mu pokloniti iluziju za kraj. Onakvu kakvu je on vojničkom disciplinom cijeli život pokušavao održati. No jednu stvar me jako dobro naučio, a ta je da je istina uvijek važnija od svega.

"Nisi", rekla sam.

Kimnuo je i gotovo isti čas odlutao u neke svoje, druge svjetove. Kao da je time dočekao presudu. I konačnu kapitulaciju.

Sljedećeg dana javili su nam da je umro.

Njegova smrt izbrisala je onaj strah s kojim sam se znala pogledati u ogledalo. Sad sasvim nježno pređem prstima preko "njegove" bore, nastale na mom licu. Naučila sam otpustiti i spoznala sam da je ljubav odgovor na sve. Drugo ništa zaista nema smisla. A znade li se išta o tome u dimenzijama u kojima on sad obitava, još uvijek se pitam.