Maja Vidaković - Žuti zmaj

Maja Vidaković
 

Rođena je 1980. u Senju.
Hotelijersko turističku školu završava u Zagrebu kao i studij cjeloživotnog obrazovanja Teološke kulture pri KBF-u Zagreb. Udana je u Strmcu samoborskom, majka dvanaestogodišnje kćeri. Radi kao osobna asistentica osobama s invaliditetom mada je i sama 30% invalid i bori se s kroničnom bolešću. Osim pjesama koje su izišle u mnogim zbornicima te su pojedine nagrađene i pohvaljene piše i prozu. Članica je Matice hrvatske Ogranak Samobor od 2021.
Najveću snagu i smisao u životu pronalazi u vjeri u Boga i obitelji.
 

Žuti zmaj

 

Od njih četvero, samo je Marta danas živa. Njih troje, dečki, svi odreda su pokojni.
Umrli. Odapeli. Najbolji prijatelji, kao iz neke priče.

Ljeto je. Sunce je nekako jače na jugu Dalmacije. Marta nikada, u svojih 20 godina života nije izgorjela na suncu. Dok nije iz Zagreba preselila na Pelješac.
I more je ovdje toplije nego na sjevernom Jadranu, gdje je Marta oduvijek ljetovala. Ovdje je more kao, rekli bi ovdašnji stanovnici, „pišina“.
Čudni su Marti ti stanovnici. Nekako, „zaostali“ u vremenu. Drže do institucije braka, do djece, do katoličke vjere. Obitelji zajedno idu nedjeljom u crkvu. Svećenikova riječ se poštuje i sluša. Vjeruju u Boga.

Marta, došavši iz Zagreba, velegrada, „modernog, zapadnjačkog“ svijeta, u čudu gleda te ljude i misli u sebi da su stotinu godina zaostali za normalnim svijetom.

Marta je zaposlena u kafiću, u centru Stona. Ima sobu u trošnoj, kamenoj kući iz tko zna kojeg stoljeća. Kuća uopće nema grijanje. U Zagrebu je Marta bila u zgradi s normalnim, gradskim centralnim grijanjem, preko toplane. A ovdje može biti sretna ako kupaonica ima onu grijalicu iznad vrata. Što nije slučaj u toj kući. Sreća je što je ljeto pa kamen hladi, a grijalice nisu potrebne. O njima će razmišljati kada za to dođe vrijeme.
Ulice u Stonu su kamene i uske. Poznate su i stonske zidine, uz Kineski zid jedan od najduljih sačuvanih fortifikacijskih sustava na svijetu. Dugačke su čak 5, 5 kilometara. Martu ne zanima kulturno-povijesna baština, ali ipak je fora biti tu.

Mladi ljudi, kako se Marti čini, nisu baš ludi za poslom. Kava se pije cijelo jutro, stalno je neka „fjaka“, a ako koji momak i ustane da ide raditi to je većinom obiteljski posao: školjke, vino, masline, ulje i tako to. Nigdje nije „preša“ i sve „ćemo lako“.

Dosadno je u tom mjestu. Dečki koje je upozala za šankom pjevaju pjesme Miše Kovača i Jole, a nemaju pojma za Azru, Majke i The Doors-e koje Marta sluša. Okreće očima svaki put kada u 23h neko mlado čeljade zareve Grdovićevu „Dalmaciju“.

„Pa to je mlada ekipa, kako mogu slušati te starce?“ – pita se Marta u sebi dan za danom.

Ante je Martino godište. Zovu ga Gara. Tamnoput dečko, zgodan k`o grijeh. Nešto petlja s “bombonima” i “travom”.

Svaki dan je u Martinu kafiću, „Kaštelu“ zajedno s Mariom i Nikom. Ante zna da Marta voli „bijelo“, ali bijelog nema. Zato on Marti fura bombone, smrvljene u prah pa ih Marta vuče na nos. Nema „špice“ i to Marti paše, nije ona od onih koji se lako opuštaju.

Marta ne voli ni travu; opsesivno – kompulzivna kakva jest, svaki put kad se napuši dobije paranoidno - anksiozni napadaj. Znoji se, ukoči joj se donja usnica, nekontrolirano drhti, usta joj se osuše i srce joj divljački udara. Onda si mora mokre obloge stavljati na glavu i ni u kojem slučaju ne smije biti sama. Marta ne puši “travu”, ali dečki se sustavno razvaljuju. Marta pije. Pelinkovac. U Zagrebu je pila Badelov, gorki. Sada je prisiljena piti Maraskin, nekakav čudan pelinkovac, ali polako se navikava.

Srijeda je navečer i Gara dolazi k Marti u kafić. Marta je tu večer slobodna, ali dogovorila se s njim da će se naći u „Kaštelu“.
„Idemo, koke, imam nešto za tebe.“ – Gara će joj.
Sjedaju u Garin auto i on na bilježnici tvrdih korica razvuče 2 „lajne“. Žute lajne. Marta nema pojma što je to, a sram ju je pitati. Ipak je ona „koka iz velegrada“.
„Probaj, koke. To ti je prava stvar. Dop, dop.“ – cereka se Gara. „Heroin prve klase.“
Marta se usrala od straha. Odmah joj je u glavi slika klinaca iz knjige Mi djeca s kolodvora Zoo.
„Jebote, kakav heroin! Nisam ja za ovo sranje!“, misli u sebi, ali ipak uzima novčanicu od 100 kuna, zarolanu u cjevčicu i vuče žuti prah kroz nos. Ne može biti kukavica, ne pred Garom. U prvi mah ne osjeća ništa. Gara ju vozi u Ploče, da nisu stalno u Stonu. Marta se osjeća počašćeno, kakav frajer ju izvodi van i još joj besplatno daje drogu, a ima curu. I to prezgodnu curu. Mora biti da je Marta neka faca.

Nakon nekoliko minuta Marta se osjeća jebeno. Opuštena je kao nikada u životu. Udovi su joj lagani, osjeća se blaženo. Međutim, najbolja stvar je u mislima. Točnije, u tome što ih nema. Nema stresa. Nema anksioznosti. Nema opsesivno – kompulzivnih misli. Nema grča pred budućnošću. Nema jebenog straha.
Marta je slobodna. I voli cijeli svijet. Inače prgava, temperamentna i nagla djevojka, sada je meka, podatna, nježna i blaga. I ne samo prema svijetu, nego i prema sebi.
Marta se osjeća predivno. I sretna je. Onako, “za pravo” sretna.

Došavši u Ploče, sjeli su u jedan kafić i naručili piće. Gara u zahodu slaže još po lajnu za svakoga. Alkohol i heroin ne idu zajedno. To je Marta naučila ubrzo, grleći wc školjku, a nije imala što povratiti osim želučane kiseline.

Od te večeri Gara naplaćuje svoje male, žute paketiće. Marti je to još uvijek ljetna zabava, u igri su i bomboni, kristalni meth, heroin...

U izlascima s dečkima Marta je naučila sve Mišine i Grdovićeve pjesme. Mario i Niko upadaju u Garin i Martin partijanerski duo pa ih je sada već četvero. U Martinoj sobi, u kamenoj kući, na bračnom krevetu slažu se lajne. Zjenice im izgledaju kao točkice učinjene kemijskom olovkom, a kod Maria je to baš sablasno: on ima zelene oči i s tim točkastim zjenicama izgleda kao kakav demon.

Sve češće je i Ante sa sunčanim naočalama na očima; na danjem svjetlu svi mogu primijetiti zjenice veličine uboda iglice u prst. Gotovo nepostojeće.
Ante i dečki, najbolji prijatelji, sjede kod Marte u kafiću, urokani. „Kljucaju“. U jednom trenutku vode suvisao razgovor, a već u idućem iz ruku im ispadne cigareta na trenirku progorivši tkaninu. Usred kafića glava klone jednome od njih i on si odspava par minuta. Nakon što se trgne, nastavlja razgovor kao da ništa nije ni bilo.

Marta uzima heroin, ali vrlo rijetko. Njoj je draži alkohol, a i boji se heroina. Iskreno se boji. Knjigu Christiane F. zna napamet. Pročitala ju je dvjestotinjak puta još u osnovnoj školi. Sve što vidi su prljavi, ofucani i mršavi klinci koji su svoju slobodu zamijenili za dop pa se sad prostituiraju da bi mogli dobiti „šut“. Njih četvero se ne „fura“, nego samo šmrču i puše heroin na foliju. Heroin se pospe po foliji koja se potom zagrijava od ispod i dim koji izgara uvlači se u usta.

Marta se polako počinje povlačiti iz svega toga. Jebiga, dečki imaju doma starce koji ih financiraju. Imaju svoje obrte i nije ih strah za egzistenciju, dok Marta živi u Stonu, a njena mama, ni ne zna gdje ona živi i, što je još gore, ne zanima ju. Tatu Marta ne poznaje. Od ostale rodbine ima baku koju ne želi povrijediti. I koja ne bi Martu čupala van iz govana da ova u njih upadne.

Ljeto prođe, nastupi jesen pa i početak blage zime. Marta se skroz makne od sve droge. Nema novaca, ali nema ni muda. Dečki rijetko dolaze u „Kaštel“, a Marta sve češće gleda suze Antinog oca. Dođe joj stari čovjek na piće pa priča o svome sinu jedincu kojeg je, nakon dvije kćeri, dobio u poznim godinama:
„Je, sada se „bodu“. Sva trojica, Marta. Ti si dobra s njime, s mojim Antom. Pričaj s njime, zašto to radi? Reci mu, Marta, koliko tata za njim pati. On je meni sve. Moj Ante, znaš, Marta, njemu nije „preša“ ni raditi ni mučiti se. Ja sam svome Anti sve osigurao. Ne treba ništa, samo neka se makne od toga zla.“
Plače čovjek, a Marta ne zna što da mu kaže.

Kad sretne Antu, kaže mu: „Ante, otac ti plače. Što ću mu reći?“
„A, koke moja, jebiga sad... što mu rečeš, rečeš... Meni je dobro. Jebiga sad.“ – odvraća Ante, zvani Gara.

Kada dođe prava zima, a Marta nema onu kupaonsku grijalicu, vraća se u Zagreb.
Ante „padne“, policija mu nađe drogu, na Bistrini, na granici sa Neumom, s heroinom u volanu.

„Padne“ i Niko u Pločama u zasjedi MUP-a koja mu se spremala mjesecima. Dečki, sada mršavi, s upalim obrazima ispod golemih podočnjaka, tresu se u policijskim postajama. Znoje se, zijevaju, povraćaju. Svaka kost na tijelu ih boli. Mišići trpe bolnu upalu. Plaču. Mole za samo malo dopa. Tek toliko da prežive. Da izguraju dan. Policajci ih gledaju ih s gađenjem. Prezrivo. Obojica odlaze u komunu. Jedan na Klis, drugi u Italiju.

Prođe jedna godina. Pa, još pola. Ljeto je.

Niko dolazi iz komune: jak, vedar, rumen. Zdrav.
Ante dolazi iz komune: jak, vedar, rumen. Zdrav.
Mario pušta da ga nosi struja.

Dečki vode tri zasebna života. Više se ne druže. Preziru jedan drugoga. Olajavaju se međusobno. Nisu više ni poznanici, a kamoli najbolji prijatelji.

Prođe ljeto, jesen je.

Niko proguta nekoliko tabli Normabela i zauvijek zaspe u očevoj lozi. Ante „zakljuca“ za volanom i pogine na licu mjesta. Mario se predozira u automobilu, na Korčuli.

Marta se udala. Ima četvero djece i poštenog muža. Ide u crkvu. Vjeruje Bogu i u Boga.
Ne želi biti „moderna“.