Grad Samobor

Pišem ti priču

Marija Antić - Ne htjedoh ti ništa reći

Marija Antić - Ne htjedoh ti ništa reći
23.07.
2019.

Marija Antić

Rođena 1980. u Zadru, živi u Zagrebu. Diplomirala povijest umjetnosti i komparativnu književnost na FFZG-u. Kratko vrijeme radila u Hrvatskom restauratorskom zavodu, a duži niz godina bavila se produkcijom zabavnih i dramskih televizijskih projekata kao casting direktor, voditelj produkcije te izvršni producent. Kao pisac scenarija stvarala neke domaće dramske serije za komercijalne televizije. Kazališnom dramaturgijom bavi se u okviru poetike novog cirkusa uglavnom na predstavama Triko Cirkus Teatra, za koji radi i producentske poslove.

Do sada nije ništa objavljivala; jedna joj je priča nagrađena na natječaju za kratku priču Muzeja anđela 2015. Piše pjesme.

 

NE HTJEDOH TI NIŠTA REĆI

Gledali smo se. Preko štanda s knjigama. Spuštali pogled na knjige, pa ga dizali jedan na drugoga. Ne znam koliko je to trajalo, ne znam nabrojati koliko smo puta tako izvršili izmjenu, u ta tri četiri navrata kako smo se susretali na ovom trgu, iznad kutija rabljenih knjiga. Svi su ti prvotni pogledi bili jednako kratki, ali zato bi svaki novi zašao malo dublje po vertikali. Ne mogu ih, kažem, razlučiti pojedinačno, ne mogu čak reći koji je bio prvi, svi su se stopli u jedan povezan propadajući niz.

Sjećam se zato jako dobro, prvog puta kad sam ti uz pogled uputio osmijeh, golub je sletio na rub kutije, rub kojeg si trenutak prije dodirivala. Kljucnuo je po komadu kartona, okrenuo rep čas prema meni čas prema tebi i odletio. Da nije bilo goluba koji se spustio s neba, da je umjesto njega počela kiša, morali bismo pobjeći, potražiti svaki svoj zaklon.

Onda se jedno duže vrijeme nismo gledali, skrivajući se iza knjiga- paravana, pogled smo zaokrenuli unazad, u taj osmijeh od maloprije, u to lice u kojem smo se prepoznali. A unutra nam se počelo nešto migoljiti, neka nemirna ptica zarobljena među stijenkama. I kad smo malo kasnije opet podignuli glave i kad nam se opet zbio taj čin prepoznavanja, one su se stijenke primakle bliže jedna drugoj.

Zaobišao sam štand. Nisam mislio ni o čemu, samo sam prešao na drugu stranu. Ti si me dočekala tako da sam najradije volio da nisam ništa zaobilazio, ali više nije bilo povratka, a kad ga i ima, složit će se, povratak je problematična imenica. Stao sam na tvoju stranu, uz tebe. Strah i užas ukotvili su ti se u osmijehu, vidio sam ti ruke koje su drhtale, koje si sakrila iza leđa, pa sam i ja, slijedeći tvoj primjer, riječi koje nisam imao pripremljene sakrio u svoje grlo i ono me zapeklo. Ipak, morala si biti sigurna da neću prekinuti tišinu. Otvorila si torbu i iz nje izvukla bilježnicu i olovku. Manevar je bio izveden brzo i precizno. Odlučnost kojom si djelovala smanjila je drhtanje ruke, dovoljno da možeš napisati - nemojmo govoriti. Zastala si na trenutak, jedan udah i izdah, stavila si zarez, pa dopisala ime. Nisi podignula pogled do kraja, stao je negdje u razini mojih pluća. Bilo je u tome nekog uzaludnog ispričavanja, kao kad se ispričavaš za ono što jesi.

Ja tvoje ime nisam znao.

Poznavao sam te kao prolaznicu, zapetljane kose i dugih nogu, susjedu koja kupuje kruh u mojoj pekari i čije je dijete, naslonjeno ti na bok, prema meni jednom pružilo ručicu. Pomislio sam, glupo, možda smo nekad kupili polovice istog kruha, kao da će mi to objasniti od kud mi znaš ime. Da, trebalo mi je da shvatim i prihvatim, to da ova priča očito ima bogatiju predpriču s kojom sam slabo upoznat. Ti si me za sad strpljivo čekala, i kao da si se malo manje tresla, kao da si bila pomirenija, kao da je to tvoje razotkrivanje bilo korak ka oslobođenju, od čega, ne znam, od straha, valjda. Oslobodivši sebe, mene si uznemirila. Odjednom se perspektiva proširila, i više nismo bili samo ti i ja, i ovi redovi knjiga u kutijama, i vjetar koji se diže s pločnika. Tad mi se u unutrašnjem vidokrugu pojavila moja žena, moja prijateljica i zaštitnica, ona koju sam već više od dvadeset godina sustavno i ustrajno volio. Nemojmo govoriti, Gorane - u svim tim godinama ona mi nikad ne bi uputila sličnu rečenicu.

Imao sam dvije mogućnosti, tako mi je u tom trenutku izgledalo - blago ti se osmjehnuti, ljubazno pozdravno, možda se blago nakloniti, i otići, nastojeći zadržati nonšalantan hod. Ili sam mogao prekršiti tvoju zapovijed, pročistiti grlo, i glasno reći, što ti reći? A kako je vaše ime, molim? Ovu drugu mogućnost odmah sam odbacio, jer to nisam bio ja, jer to nisi bila ti. Nevjerojatno je kakve sve slike čovjek može složiti na temelju par pogleda i pokojeg osmijeha. Nevjerojatno je kako u jedva skupljenih sat vremena možemo dobiti vlastitu priču, od ja i ti postati mi. Podvinuo sam se tvojoj pisanoj zapovijedi, tako prirodno, tako lako, kao što se ovaj drvored iza tvojih leđa predaje vjetru.

Trebao sam otići, za to sam bio sposoban, to si vjerojatno uzela u obzir kao mogućnost, kao razumski željenu mogućnost. Vrh pramena kose doticao ti se ključne kosti, morao te škakljati, gledao sam te iskosa. Tvoje drugo dijete koje ti se onomad držalo suknje, imalo je istu plavkastu boje kose kao i ti. Udubila si se u neku knjigu kao da je zaista čitaš, svu si pažnju nabacila na te retke, nadajući se da nisi tu, kajući se što si išta išla pisati, mrzeći se što si se odala, a što sam ja duže ostajao i šutio, to si ti sve teže obuzdavala glasove koji su navirali i mučili te.

A ja sam te teško podnosio tako obeshrabrenu. Bespomoćnost žene budi kod muškarca herojski karakter. I ja, koji nikad nisam bio frajer, koji sam uporno i uvijek bio muž, osjetio sam tada kako se otkrivam u nekog novog. Ja, zreo, završen čovjek, rađao sam se ispočetka. I zaboravljajući na sve što jesam, hvatajući se te tek jedne svoje zatomljene mogućnosti, izvukao sam knjigu zelenih korica, otvorio je u trenutku kad si mi okrenula leđa, odlučna da nestaneš.

Na listu je pisala pjesma. Pružih ti je.

Uzela si je, čitala, pa si me pogledala, i prvi put sam ti vidio zube, i vidio sam ta dva drveta mlada i luda u tvojim očima, od lahora, od srebra i zlata, i postao sam u tom času netko drugi. Prihvatio sam tvoju igru, znajući da me bodež čeka okačen na zidu dnevnog boravka, sluteći da na kuhinjskom zidu i tebe čeka tvoj.