Martina Divić - Oni se boje, a ja?

Martina Divić

Odrasla u Drveniku kod Makarske. Diplomirala je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a tijekom studija putovala je dalekim destinacijama i svoje priče objavljivala na Facebook stranici Nisan Doma.
S „Kratkim pričama iz Afrike“ ušla je u finale natječaja za najbolji putopis Hrvatskog festivala putnika u Šibeniku 2019. S pričom „Pajdaši“ ušla je u širi krug natječaja „Sedmica i Kritična masa“, a njezina priča „Zašto skrivaš lice“ objavljena je među pohvaljenim pričama regionalnog natječaja povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama. S pričom „Zaljubljeni“ ušla je u finale natječaja Prozak 2020.
Trenutačno živi i radi u Zagrebu, a u slobodno vrijeme piše svoju prvu knjigu.

 

Oni se boje, a ja?

Rodila sam se alergična. Na piletinu, mlijeko, kućnu prašinu, borove iglice, pse i mačke. Kod prijateljica sam spavala samo kad bih nagovorila mamu, jer je svaka kuća bila prljavija nego naša. Tuđe mame ne čiste kao moja i zato sam se u nepoznatim kućama gušila po noći.
Koža mi je bila hrapava i tvrda, na prstima sam imala kvržice koje su pucale i puštale prozirnu tekućinu. Nakon toga bi se pretvorile u rane koje su svrbjele i pekle na dodir.
U dnevnik sam zapisala: “Duje mi je pružio ruku, a ja sam njemu lijevu i rekla liva od srca“, kao što bi rekao moj otac, jer mi je desna bila crvena i krvava od rana koje su u bolnici zvali dermatitis i rekli da mažem kortikosteroidima. Dugačke riječi sam krivo napisala.

Nisu mi kupili psa jer mi se kraj njega zacrvene oči, kišem, i svrbi me nos. Kada bi cestom naišli psi; veliki, mali, čupavi i kuštrave dlake, moja mama bi govorila: “Ona ga ne smi mazit, alergična je.“ Gledala sam u velike snažne životinje i znala sam da bi bila najbolja vlasnica, nikad ne bi pustila uzicu, ljubila bi svog ljubimca i s njim spavala, igrala se i davala mu slatkiše koje sam čuvala u komodi, samo kad ne bih bila alergična.

Živjeli smo u kući s rođacima. Oni su bili na donjem, a mi na gornjem katu. Rođaka je kao malog lovio pas po mjestu i od tada se boji svih životinja. I on i sestra, nisu željeli maziti pse, a nisu imali alergiju.

“Pas te može ugrist za ruku ako ga pomaziš i otkinit ti sve prste.”, rekao mi je rođak.

Bio je stariji od mene tri godine i sve sam mu vjerovala.

“Ozbiljno?”

“Da, i može trčat za tobom dok se skroz ne umoriš i onda kad padneš, izgrize ti cilu facu i baca je okolo drugim pasima i svi te zajedno pojidu za marendu.”

“Ma jee…”

“Je, je. Onda se digneš i hodaš okolo bez face.”

Polizao je marmeladu s krafne i otišao nazad u razred. Ja sam ostala sjediti ispod bora na boćalištu, zamišljala sam pse koji jedu ljude kao vukovi ovce.

Na rodicin rođendan stric je u našu kuću donio veliku smeđu kutiju iz dućana. Iz nje je izvirila glava veličine bove koja skače po velikim valovima. Taj pas, pišao je po kući i zavlačio se u kutove gdje je zubima grizao lišče biljaka koje su rasle u strininim glinenim pitarima. Rodica i rođak su se s njim igrali, ali oprezno i uvijek u strahu jer je stric rekao da je “divlji i neodgojen“. Dali su mu ime Paško. Bio je crven kao trešnja, s malom crnom njuškom i spuštenih obrva zbog kojih je izgledao staro i mudro.
Pustili su ga da izađe u dvorište. Bila je jesen i na trijemu je bio postavljen stol za kojim je sjedila baba i naša susjeda, Matija Tomina. Grizle su suhe smokve i peteljke slagale na tanjur uz šalicu od kave.

“Ne držite valjda beštiju u kući”, rekla je Matija Tomina pa pljucnula komad smokve sebi u dlan.

“Nisan poludila”, baba je pogledala u Paška koji je grebao šapama po zemlji.

“Beštijama je misto iza kuće. Il’ u selu.”, dodala je Matija Tomina.

“Dašta je!”, složila se moja baba.

Mama nije bila za tim stolom, farbala je kosu. Nosila je prozirne rukavice koje je umrljala bojom. Kad ih je skinula, ruke su joj bile čiste i bijele. Uzela sam takve dvije neiskorištene i spustila se ispred kuće, u dvorište. Paško je njušio zemlju, a ja sam se šuljala iza njega kao mačka. Uhvatila sam ga rukavicama i privukla na sebe. Mazila sam ga po njušci i ušima, ispod vrata, igrala sam se s repom, grlila ga i pričala mu priče. Dlaka mu je bila poput tepiha koji je mama izbacila iz stana jer se u njemu skuplja prašina. Poželjela sam da skinem rukavice i osjetim je golom kožom, ali nisam. Sjedila sam u vrtu na zemlji, između ruža koje su tek procvjetale. Paško nije dotakao niti jedan trn, skakao je oko njih i zabijao njušku u zemlju, mislila sam kako je on najpametniji pas na svijetu.

“Mala će ti se cila osut.”, rekla je Matija Tomina.

“Vidiš da nosi rukavice.”, baba ju je pogledala ravno u oči koje su bile plave i prozirne.

“Nema rukavice priko nosa.”, bila je uporna Matija Tomina.

“A tebi bi ih tribalo metit priko usta!”, zaderala se baba i ustala. Matija Tomina gledala me neko vrijeme kako se valjam po zemlji, a onda je otišla doma, prevrčući ostatke smokve po zubima.

Mama je kupila paket prozirnih rukavica i ostavila ih na krevetu moje sobe. Svaki dan nakon škole spuštala sam se dolje u vrt gdje me čekao Paško. Njušio je mokru zemlju, ja sam ga mazila i grlila dugim rukavima po kojima je ostajala uvijena dlaka boje cigle. Privijao se uz mene i tražio moju ruku. Nisu mu smetale rukavice.

Rastao je puno brže nego ja. Već se na proljeće pretvorio u potpuno drugačijeg psa. Glava mu je postala velika kao ona narančasta bova koja stoji na kraju svih malih bijelih bova i ogrebe te kad se na nju nasloniš. Nije nas slušao, kopao je vrt i razbacivao zemlju, skakao je u zrak i grebao ljude po koljenima.
Stric je odlučio da Paško živi sam, izvan kuće, jer je uništio sve strinine pitare.

“Zavezat ćemo ga za kućicu.”, rekao je stric.

Lanac mu je visio oko vrata, skakao je gore dolje kao na trampolinu. S rukavicama na rukama, koračala sam prema njemu samo kad bi ga vidjela da mirno leži. Približavala sam se korak po korak da me ne čuje, ali on bi me nanjušio i zaletio se prema meni da me sruši i obori na pod, a ja sam brzo trčala nazad da me ne dohvati i pojede mi lice. Ponavljala sam to, sve dok se ne bi umorila.

“Glupane!”

Gledao me je svojim velikim i tužnim očima.

“Glupane!”

Zalajao je.

“Kako si tako glup, samo te želim pomazit, zašto mi ne daš!?”

Uporno je lajao, zvukom koji sakati bubnjiče.

“Iden ća i bit ćeš sam!”

Nije prestajao lajati.

Plakala sam u plastične rukavice, prsti su mi se znojili, koža je bila meka i otvorile su se rane.

“Baci te rukavice, neću da te vidin više da ih nosiš!“

“Kako ću ga mazit ako ih bacin??“

“Neću da te vidin više kraj toga pasa! Opasan je, vidila si kako skače!“

“Nije opasan nego ljut.“

“Ma je li? Otkad ti znaš šta pasi misle?“

“Ne znan, ali znan šta Paško misli.“

Mama nije više ništa rekla. Spustila je moje ruke na svoja koljena i pogledala ih kao da su žive i odvojene od mene pa je ustala i ostavila ih da padnu i vise. Plastične rukavice odnijela je sa sobom.
Paško je svaki dan režao sve jače, nije mi više dao da ga mazim. Želio je da ga vodim u šetnju, da mu bacam lopticu i da zajedno putujemo u neki drugi grad gdje psi trče slobodno po cesti. Ja nisam znala kako se to radi i bilo me strah da me ljudi vide kako ga mazim s maminim rukavicama za farbanje. Prolazila sam kraj njega dok je glasno lajao na mene, bio je ljut i nije me više volio, gledao je moje bijele gole ruke s dermatitisom i zavijao.

Došlo je ljeto, odrasli su odlučili da ne možemo primiti goste ako ispred kuće laje pas. Od pasa se ne živi, nego od gostiju. Rekli su mi da su našli dobre vlasnike, neke koji šetaju svoje ljubimce, vode ih u planine, i puštaju ih da im grebu kauče. Njima će ga dati.

Spustila sam se ispred kuće u vrt da ga pozdravim. Stajala sam preko puta, noge su mi se kao stupovi zalijepile za pod. Paško je skakao prema meni, a lanac ga je svaki put vraćao nazad, izgledao je kao da će slomiti vrat. Vratio bi se do kućice i onda opet dotrčao do mene i tako u krug. Ja sam stajala u čučnju, taman toliko udaljena od crte do koje mu je lanac dopuštao da se približi, da me ne može dotaknuti. Uporno sam mu govorila: „Smiri se, pristani, nemoj skakat!“ ali me nije slušao. Vrtio se kao da je začaran, dok sam ja pokušavala smisliti način kako da mu se približim. Disala sam brzo i isprekidano jer mi je srce presijecalo dah svaki put kad sam mu se približila toliko da me može dotaknuti šapom na kojoj rastu nokti puno oštriji od ružinih trnova. Dok sam mu iz daljine gledala njušku iz koje su virili uski trokutasti zubi koji su podsjećali na stalaktite iz Špilje Vranjače koje sam vidjela na svom prvom školskom izletu, pomislila sam: “Oni se boje, a ja sam alergična.”

Otišla sam kući i ostavila ga da laje. Iz ormara sam izvukla staru trenirku koju mama čuva kada idemo brati masline. Obukla sam je i spustila se nazad do njega koji je cijelo vrijeme zavijao kao da će mu grlo izgorjeti.
Stala sam preko puta njega u trenirci koja je bila spremna na uništenje, zgazila sam crtu i prešla na drugu stranu. Skočio je na mene i oborio me na pod. Naglo sam ustala, osjetila sam kako mi se znoje pazusi i čelo. Oni se boje, a ja….

Skakao je po mojim koljenima, poderao je hlače šapama, lajao je glasno i trčao oko mene.
Onda je napokon ušutio i sjeo. Spustila sam mu ruku na njušku, oblizivao je jezikom moju hrapavu kožu bez rukavica. Smijala sam se glasno jer me škakljao između prstiju. Ruke su mi bile ljepljive, zagrlila sam ga i uvukla prste u čupavu dlaku. Stvarno je bio mekan kao tepih. Paško je lizao kraste na rukama koje sam stalno skrivala u džepovima. Sjedila sam kraj njega, bili smo prljavi od zemlje jer je jučer pala kiša i sve oko nas je bilo meko kao snijeg. Šapama je tresao sitne kamenčiće meni u krilo, a dlake tamno crvene boje gomilale su se u naborima moje trenirke.

Onda sam kihnula i šapnula mu: ”Ja sam alergična na pse.”