Mile Božičević - Nedjelja, najbolji dan u tjednu

Mile Božičević

Rođen je 1985. u Zadru. Objavio je desetak kratkih priča u raznim tiskanim i on-line izdanjima. Radi kao scenarist na televiziji i filmu. Član je Saveza pisaca izvedbenih djela (SPID). Živi i radi u Zagrebu.

 

Nedjelja, najbolji dan u tjednu
 

Svanula je nedjelja, najbolji dan u tjednu. Dan odmora, najviše od grižnje savjesti i samokritike. Ostat ću kod kuće i igrati PlayStation, a brat će gledati kako ubijam čudovišta na ekranu. Nekad kroz dan trebao bih se naći s Evom, a brat s prijateljima. I, tata je došao u grad.

Jedino od ozbiljnih stvari što moram obaviti je obrijati se i naučiti vezati kravatu za sutrašnji razgovor za posao. Na taj intervju moram doći u košulji i kravati, nisu mi htjeli reći čime se tvrtka bavi. O čemu god da je riječ, siguran sam da je bolje od mog trenutnog posla.

Dok se brijem u WC-u, sjetim se scene iz serije u kojoj lik drži emotivan monolog tijekom kojeg kaže da ga otac nije ničemu naučio u životu. Povlačim žilet po licu i pitam se radim li ovo iole ispravno. Kopirao sam muškarce iz reklama i filmova, improvizirao, neki sistem brijanja postoji. Proces je spor, dugo traje. Siguran sam da nešto krivo radim, pitam se kako bi izgledalo da me otac naučio brijati se. Očevi valjda rade takve stvari.

Gledam se u ogledalo. Pun sam masnih, ružnih prišteva po licu, ujutro se nekako najviše vide. Kao da ležanjem taložim mast u tijelu. Natečen sam, voda mi se skuplja u udovima. Tijelo mi je poput mekog tijesta. Stalno se osjećam loše, volja mi je isisana. U početku su me lijekovi nagrizali iznutra, ali sad se sve vidi, tko god me pogleda zna da nešto nije u redu sa mnom. Prije par mjeseci sam upoznao Evu i pratio je do doma, kad smo se rastajali bojao sam se dodira, stalno su me brinuli ti nenormalni prištevi. Na kraju smo se ipak poljubili.

Za doručkom mama ispituje što je učiteljica prošli tjedan rekla za brata, kad sam bio na sastanku. Ponavljam rečenice od neki dan, pokušavam ublažiti stvar. No kako god se izgovori, istina ostaje ista; past će razred ako ne ispravi sve te silne jedinice. Zabrinuta je i ljuta istovremeno, priča kako se srednja škola mora završiti. Zašto se moramo svaki put sramotiti kad idemo na informacije?

Brat pogne glavu, ja dobivam naredbu da mu moram pomoći oko velikog ispita ovaj tjedan. Mama nakon doručka odlazi u sobu, sjeda za mašinu i nastavlja raditi.

Čitam bratove udžbenike. Automobili, cilindri, motori s unutarnjim izgaranjem, formule, malo teorije. On nesigurno sjedi kraj mene, nastojim prikazati to gradivo kao neku jednostavnu glupost. Par puta mi je ova taktika već upalila, čim se prestane bojati lakše upija informacije. Obično bi dobio trojku iz ispita, jednom čak i četvorku. Da imam vremena i volje svaki dan učiti s njim ne bi se sramotili na informacijama.

Obojica se potajno nadamo da će se tata što prije javiti, da izgubimo dio dana s njim. Njegovi posjeti posljednjih su mjeseci rjeđi, a vrijeme koje provodimo zajedno je kraće. Kao i uvijek, nađemo se, sjednemo u neki kafić, on pije pivu, puši cigarete, za našim stolom nađe se neki njegov prijatelj ili prijateljica. Otac pita brata za školu, mene za posao, no zapravo nas ne sluša, eksperimentirao sam s tim. Mogu reći da mi je dobro ili teško na poslu, dočekaju me iste rečenice. Ako se požalim na zdravlje ili kažem da sam dobro, ponavlja se. Valjda ga je rat toliko napunio ružnim uspomenama da nije u stanju upijati nove informacije. Naši razgovori i nisu razgovori, više kao loše napisan dijalog. Počelo me to umarati, nitko nema koristi od tih susreta. Ipak, iščekujem njegov dolazak, rekao je da će mi pokazati kako se veže kravata.

Dan je prošao, Sunce je zašlo, nedjelje je sve manje. Brata su prijatelji zvali van, svaki put je rekao da ne može izaći jer čeka tatu. Majka je dva put pitala je li se otac javio, čula 'ne', uzdahnula i vratila se za mašinu.

Taman kad sam se pomirio da ga ni ovaj vikend nećemo vidjeti, zvoni mi mobitel. Tata je. U kratkom, mučnom razgovoru, zapljuskuju me divlje rečenice. Priča kako je kasno krenuo, zadržali su ga, psuje, ne stignemo na piće, stat će ispred kuće na par minuta, usput mu je.

Pitam brata hoće li mu se ići javiti, on samo zavrti glavom. Sjetim se jednog vikenda kad ga je brat isto ovako čekao, da se otac na kraju uopće nije pojavio, samo je poslao poruku kad je već bio na putu za Knin. Ili je to bilo više puta? Tko to može više popratiti, ni ja ne upijam informacije kao nekad. Bez komentara na bratovu gestu, uzimam košulju i kravatu te izlazim.

Čekam nasuprot ceste i razmišljam kako je beskorisno ovaj dan prošao. Nisam se vidio s Evom, cijeli dan sam odgađao susret jer sam čekao tatu. Čekao sam tatu i taložio mast. Bratu sam objasnio dio gradiva, no slabo je zapamtio, morat ću se sutra nakon intervjua uhvatiti tog velikog, težeg poglavlja, skroz ga svladati da mu to mogu bolje objasniti.

Crveni Opel parkira. Otac spušta prozor. Dah je popraćen parama nekog jakog alkohola.

''Ej.''

''Bok. Što, gužva danas?'' pitam.

''Ma pusti me u pičku materinu, cili dan me jebu… ništa nisam stigao… na sto strana sam, jao… bez veze…''

Nikad ne dobijem konkretan odgovor gdje je bio i što je točno radio. Sve je zavijeno u misteriju važnih stvari od strane nepoznatih ljudi koje on predstavlja kao budale, ali ipak, obaveze koje njih uključuju nekako su neodgodive. Radi u Kninu, vikendom je slobodan, tako je rekao. No odrasli ljudi rijetko su slobodni, i nemaju nedjelju najbolji dan u tjednu.

''Jebi ga, vidit ćemo se drugi put. Di je brat?''

''Neće izaći.''

''A što mu je? Daj reci mu da dođe malo.''

''Uči za ispit'', slažem.

''On? Uči u nedilju navečer?''

''Bio sam ovaj tjedan kod razrednice, past će godinu ako ne zapne za knjigu.''

Otac uzdahne, sjetio se da postoji i taj problem – sin bi mu mogao pasti razred. Nikad mu nije došao u školu, uvijek mu ja ovako polovično prenosim informacije.

''Jebala ga škola. Neka zagrije stolicu, inače će rintati k'o oni na gradilištu. U šest ujutro lopata u ruke i – vozi!''

''Da, da.''

''Neka se ne zajebava. Škola se mora završiti.''

''Reći ću mu.''

''U jebote prošlo je devet… zadržao me ovaj debil, izgubio sam pola dana na njega.''

''Što je bilo?''

''Ma ništa, jaoo… kreten, jebo mu pas mater… neki Bosanac iz Knina, ma dobar je on, ali udavio me s tim daskama, vozi ih vamo vozi ih tamo…''

''Cijeli dan voziš daske?''

Ne čuje me, ili ignorira. Vadi cigaretu Marlbora i zapali.

''Ovako ću ti reći sine. Ljudi su… ''

Htio bi još nešto reći, ali samo ispuše dim i zavrti glavom.

''Ništa… moram ja ići polako.''

''Ej ček!'' kažem i pokažem mu kravatu.

''Aha…'' kaže on i uzme ju.

''Mislio sam za intervju uzeti ovu košulju i kravatu. Što misliš, jel' to ide zajedno?''

Ovlaš pogleda košulju, nešto promrmlja te se fokusira na kravatu.

''Uzmeš ovaj dio ovako… prebaciš tu… ne, čekaj…''

Prtlja po kravati u mraku, zapliće ju i raspliće kao kad stari čovjek pokušava rekreirati pokret koji je naučio u djetinjstvu. Mišićna memorija djeluje, nastaje neki čvor, ali ništa ne vidim, ne razumijem pokrete. Nema koristi od ovoga. Neće biti vremena čak ni da pokušam ponoviti što mi pokazuje.

''Navezao sam se ja kravata u životu… evo… jeboga čvor… nije ti to teško…'' mumlja kao da vadi nasumične riječi iz nekakvog kotla u kojem se tope i lijepe jedna za drugu.

Vraća mi kravatu i pogleda me prvi put te večeri. Mrak je, pitam se vidi li mi lice uopće.

''Što ima kod tebe, kako je?'' pita.

Nemamo novaca muče me lijekovi bolest koju svi u obitelji uporno ignoriraju tijelo mi natiče prištevi izbijaju posvuda smrdim po medicinskoj kemiji ne spavam stalno pišam prijatelji su mi na faksu radim u tvornici keksa želim na faks sve što zaradim ide na režije i stan strah me intervjua sutra stalno razmišljam o bubrezima o bolnici imam curu zove se Eva razmišljam o smrti bojim se da će brat pasti godinu ne pomažem mu dovoljno mama previše radi stalno se brine strah me svega strah me života.

''Ma dobro sam, klasika.''

Nasmije se.

''Ajde drži se. Vidimo se!''

''Ajde, bok, bok.''

Na to ode i zatrubi dvaput, mahnem mu. Ostajem na cesti s tim čvorom od kravate. Potegnem ga i on se raspadne. Vraćam se kući, brat na moje iznenađenje igra PlayStation. Pokazuje mi kako je daleko došao. Ozaren je, odigrao je teške dijelove igre sam, bez moje pomoći.

''Bravo, bravo, svaka čast.''

Blagi osjećaj ponosa zatreperi mu licem.

''Tata te pozdravlja. Kaže da moraš završiti školu.''

Brat ne kaže ništa. Šutimo dok po ekranu lik iz igre puca po neprijateljima.

''Oš' ti igrat'?'' pita me.

''Ne, ne, samo ti daj.''

Užitak je gledati ga kako svladava mehaniku igre i snalazi se u virtualnom prostoru. Iz minute u minutu sve je sigurniji, uči na greškama, povremeno me i pita za savjet koji mu rado udijelim. Stvarno mu dobro ide. Kravatu odlažem sa strane. Sutra ću smisliti što ću s tim.