Monika Herceg - Prema istinitoj priči

Monika Herceg

Rođena je 1990. u Sisku. Radi kao urednica u Frakturi, piše drame i poeziju. Drame i poezija su joj prevedeni na dvadeset jezika. 

Prema istinitoj priči

- Zamišljam: šuljam se prema majci dok spava i provjeravam diše li. Svaki je nezgrapni pokret malog glasnog tijela nečujan. Slabašno svjetlo s prozora. Sjene se lijepe za mene, neugoda i strah prijete pobjeći i olokviti se u mojim koracima. Jedva vidim prohodati tih par metara. Kleknem kraj kreveta. Želim stvoriti sjećanje. Jednog dana tvrdit ću: kao dijete prišuljala sam se majci poput lopova kad bi ona tvrdo zaspala. Stavim malenu, debelu ručicu nad njene usne. Udah. Izdah.

- Nitko nema pravo reći ti tko ćeš biti, kaže mi jednom, mnogo poslije, Smrt. Zajebano je samo što je sve što ćemo biti zbroj onoga što je već zapisano u nama. Promjena zahtijeva modifikacije u već utvrđenim verzijama događaja. Smrt je pronicljiva; podsjeti me svaki puta kad oklijevam – ne sjećate li se ti i tvoj brat uvijek svega drugačije? Djevojčici koja kleči kraj svoje majke, u uskoro izmišljenom sjećanju kažem da je upravo tako moralo biti, umirim je da je ovoga puta nadvladala silan strah od mraka i oca i otišla provjeriti je li mama živa. Majka diše plitko, ali diše. Udarci koji su na nju sletjeli par sati prije ipak je nisu otjerali iz postojanja, iako je govorila ubit ćeš me, ovoga ćeš me puta zaista ubiti.

- *

- Majčina Smrt doselila se u moj stan onog trenutka kada je majka umrla. Doduše, skrivala se; ne pojavi se ni kad stigne nesretna vijest, ni kad završi sprovod. To da je cijelo vrijeme bila tu, to mi je rekla poslije, ali izostanak moje spoznaje o tome ne umanjuje činjenicu da je dijelila ustajalost tuge sa mnom – čučala pa sjedila, pa stajala, pa sjedila, pa čučala, pa stajala, pa se šuljala za mnom satima, danima, koliko je trebalo da netko pronađe majčino beživotno, pomalo ukočeno tijelo, da prođe sprovod, da prođu još dva tjedna – promatrajući sasvim staloženo i smireno dimenzije moje žalosti koja se smanjivala, eksponencijalno, ako bih morala priznati nešto o brzini kojom se ta žalost odvajala od mene. Tuga je neočekivano brzo gubila svoj volumen.

- Sve se zbilo upravo ovako. Ništa se nije zbilo upravo ovako.

- *

- Znoj mi je natopio gaće. Pripremam tijelo na dodir poda, uspravnost. Noge na vlastitu težinu. Razmišljam o obvezama koje će se zalijepiti za moje sate, zbog kojih ću se neprestano rastezati, izobličavati i pregovarati s onim što mislim, što poželim reći, a prešutim, i nehotice pomislim na majku i na činjenicu da ona nikada nije trebala mijenjati oblik da bi se pojavila u bilo čijoj stvarnosti. Majka je uvijek bila samo majka. Ista majica, dok se ne podere. Iste hlače, dok se ne poderu. Iste gaće, dok se ne poderu. Majka za unutra i majka za van bile su ista osoba.

- *

- Zamišljam: kao malena promatram iz kreveta oca nad majkom. Imam dvije godine, tri, imam četiri, imam pet, predškolka sam, krenula sam u prvi razred osnovne, imam deset, ali i dalje sam dovoljno sitna za taj krevet s rešetkama. Ostajem unutra, poslušna sam, nijemo gledam: mama plače, očeva sjena i mrak, ljepljiv i gust. Moje oči rastu u crnilu. Mogla bih se zakašljati, ili se praviti da kroz san vičem mama, mogla bih vrisnuti – ta mi se ideja iz ovog mjesta čini sasvim moguća; pričali su mi oni koji su sa mnom provodili noći da ponekad vrištim u snu. Imam osamnaest godina, vrištim u snu, imam dvadeset, imam dvadeset i pet, imam trideset, vrištim i vičem ne, tako mi prepričavaju, a oni hrabriji me navodno i zagrle. I dalje sam iza rešetaka i moj je zatvor pametniji od mene.

- Promatram oca nad majkom, ona plače – čini mi se da plače, a njegova je sjena mrak koji raste takvom brzinom da uskoro istiskuje i ovaj svakodnevni, obični mrak. Zamišljam – zakašljala sam se, prevrnula u krevetu, otac je zastao na trenutak, osluškuju, očeve su oči plamteće zvijeri, ugledam samo iskru, ali svaki je požar začet u takvoj točki svjetla, naoko bezopasnoj, okrenem se na drugu stranu, oči sam zatvorila kao da me to može zaštiti, smiješna ideja kao i ona da, kada se pokrijem, ništa ne može do mene. Šute nekoliko trenutaka, i kad se uvjere da sam i dalje nepomična lutka, očeva sjena razlije se po majci. Srce lupa sve brže prijeteći da će raznijeti moje tijelo. Brat kao zaklan leži u svom kinderbetu, premda bih se zaklela da ni on ne spava. Promatramo svatko iz svog zatvora. Oca često zamijeni sjena. Kad se vrati s posla. Majka to ni ne vidi. Ovo nije otac, kažem Smrti dok nanovo pišemo sjećanja. Ovo je sjena. Mrak kapa kako se pomiče po skučenom prostoru, a miris alkohola ispunjava malenu sobu do stropa, potpuno prevlada stalni miris vlage. Rekla mu je kad je došao da je opet sve propio. A još je pola mjeseca do plaće. Sjena ne voli da mu se prigovara pred djecom. Ne voli to ni otac.

- *

- Prozor spavaće sobe gleda na istok. Ljeti je neizdrživo vruće već od ranog jutra; pokrenula sam tijelo, sjedim, znoj mi se slijeva sredinom leđa, koža je okupana toplim svjetlom i potreba je jasna: žudnja, koja nesvjesno spušta moju ruku od trbuha naniže; opipavam vrat svoje rodnice, otpuštam noć iz sebe, mekano tkivo propušta bljesak, stresla sam tijelo, očistila ga od prošlih dana. Znoj kao da je prevagnuo, voda na tijelu gurnula je vodu u tijelu, vratila sam se u postelju. Spavam gola? Smrt kima. Zasigurno sam spavala gola. Drugi pokušaj ustajanja bio je uspješniji, upalila sam svoje tijelo kao na prekidač, potjerala mačka s kreveta. Odbijam ga imenovati već pet godina. Govorim mu samo mic ili šic. Tjeram ga. Doskora se smatralo se da su mačke pripitomljene prije četiri tisuće godina u Egiptu, ali onda su otkrili da je čovjek na Cipru pokopan s mačkom prije deset tisuća godina. Ne želim da me pokopaju s mačkom. Telefon vibrira. Razmišljam hoću li se javiti bratu. Ne javim se.

- *

- Kada je moju majku udario grom, prema podacima koje su mi dostupni, okolnosti te radnje bili su sljedeći: bio ja sparan svibanjski dan koji se učas prometnuo u nepredvidivu vremensku nepogodu i mrak je nadirao bez milosti, kako već nadire s olujama s kojima će se u svakom trenutku nebo spustiti na ljudska nastojanja da se prehrane. Svibanjska tuča usmrćuje mladice, nije se dogodilo jednom, potom sve ispočetka. Grom je prvo udario u hrast kraj obližnjeg polja i raspolovio mu prastaro tijelo. Potom u majku koja je s njive potrčala prema kući. Majka se tog događaja nije sjećala. Sasvim je moguće da sam svibanj ja izmislila.

- *

- Ne želim da me pokopaju. Zamišljam istine koje sam bila raznesene vjetrom, čak nije bitno ni raznosi li me vjetar nad strništem, stratištem ili među tijelima bukove šume. Samo neka sve raznese. Brat ponovno zove. Ne javljam se. Potom poruka: Mama je umrla. Dišem duboko. Napad panike. Udah, izdah.

- *

- Tijela provode struju zbog vode (vode li tijela i požudu kroz sebe također zbog vode?). Vodič s malo otpora; najopasnije je kada u strujni krug bude uključeno srce. Tada, sasvim je moguće, struja dovede do zastoja organa. Kada je moju majku udario grom, svjetlost je tijelom sprovela buku do tla. Uzemljenje. Tijelo je vodič, a u tom trenutku, kada elektricitet zraka zaputi se prema tlu, kada dodirne kožu, tijelo postaje samo put, prečac. Kada kroz tijelo pohitaju elektroni, sigurno je da  tijelo, njegova voda, krv, a krv je više od devedeset posto vode, pedeset tisuća milijardi stanica i voda u njima, sva ta naša voda, ne misli o sebi kao o stranputici. Majku su pronašli i potom je zakopali u zemlju. Duboko, do grla, njena je glava virila poput naivne proljetnice koja je prerano odlučila pobjeći iz svijeta podzemlja, da bi samo za nekoliko dana dočekala ili ponovni mraz ili snijeg. Njena se Smrt za to vrijeme dosađivala. Skakala je po livadi, radila kolut naprijed – kolut nazad, plesala – dosađivala se, čekajući hoće li joj moja majka, na pragu djevojaštva, predati svoj zadnji udah. Nabrala je buket djeteline. Onda je moja majka uskrsnula. Zemlja je iz nje izvukla struju.

- *

- Ponekad, ako mi plima tuge prebrzo krene potapati noge, izmami iz mene toplu tekućinu. Smrt me tješi da će i to nekad prestati, to mokrenje u krevet. Majka za to vrijeme viče. Tko će opet to oprati. Gdje će se sve osušiti. Drugi put ću spavati popišana. I na mokrom. Batine? Možda. Vjerojatno. Nitko ne voli djecu koja pišaju u krevet. Ali Smrt zna da nije do mene, do tuge je. Njena je voda prehladna i kada su mi stopala dugo u njoj, nemam nikakvu šansu da pružim otpor. Spustim se. Niz svoje noge. Zagrliti tugu koja zapljuskuje. Proći će, šapće Smrt dok mi gladi slijepljene šiške prljave kose. Uvijek prođe. Možda da i ovo napišemo drugačije?

- *

- Telefon zvoni. Dugo gledam hoću li se javiti bratu. Tijelo je spremno preuzeti dan na sebe, ali nisam spremna suočiti se s bratovim glasom. Svega smo se drugačije sjećali, brat i ja. Sve smo drugačije zaboravili. Ili se ipak javljam?

- Uzimam telefon u ruke. Udah. Spustim niz sebe svoj strah, neka se ugnijezdi u nježnosti vulve, ponad klitorisa, utoplim ga i spremna sam. Glas govori mama je umrla. Napad panike. Udah izdah. U toj verziji sjećanja teže to prihvaćam, stvari za mene postaju shvatljive kada su napisane. Smrt mi nikad nije potvrdila koja je verzija sjećanja – istinitija.