Ozren K. Glaser - This Bitter Earth

Ozren K. Glaser

Filmski je i kazališni skladatelj te kantautor, rođen 1984. godine. Najveći projekti uključuju film The Reader za kojeg je Kate Winslet dobila Oscara za najbolju glavnu ulogu; zatim južnoafrički film U-Carmen, dobitnika Zlatnog medvjeda za najbolji film na Berlinaleu; najgledaniji hrvatski dokumentarac Modri kavez te brojne kazališne predstave u HNK Zagreb, Dubrovačkim ljetnim igrama, ITD-u i ostalim kazališnim kućama.

Osnivač je i umjetnički ravnatelj Međunarodnog festivala filmske glazbe (ISFMF) koji već devet godina u Hrvatsku dovodi brojne oskarovce, emmyjevce i grammyjevce. Osim navedenog, aktivno se bavi i pisanjem, filmom, fotografijom, astronomijom (ne astrologijom) i grljenjem drveća.

 

This Bitter Earth

-Jeste li odlučili, gospodine Tee?

Richard Tichenor, za uži krug poznanika samo gospodin Tee, zažmiri i nabora područje između očiju. Unatoč svoje 63 godine, izgledao je podosta mlađe. Očuvano, jednom mu je rekla Patricia koja radi u knjižnici. Gotovo svakodnevno bavio se dizanjem utega, vježbao je jogu, a Patriciji je odgovorio kako nema do dobrih gena i rada na sebi, uostalom, što drugo.

-Mislim da jesam.

-Odlično, slušam.

-Volio bih filet divljeg lososa u umaku od kopra i zelenog papra. Losos može biti srednje pečen. I salatu od klica, začinjenu acetom i maslinovim uljem, s krupnom soli. Da, mislim da je to to.

-Zvuči sjajno, evo zapisano. Što biste popili?

-Ne bih ništa… Ustvari, Tom, može veliku bocu mineralne vode. I to je to… Da, neka to bude to.

-Odmah javljam u kuhinju, gospodine Tee.

-Tom…

-Da, gospodine Tee?

-Možeš li onda doći malo? Pretpostavljam da nemaš neku gužvu sad?

-Ma ne, bit će u redu. Evo me kroz pet, šest minuta.

Richard pogledom otprati Toma, a potom se zagleda u svoje ruke. Iako njegovane i uredno podrezanih noktiju, ipak su poput godova na srušenu stablu odavale tragove životnih oluja. Prsti su mu bili djelomično isprepleteni, a palac je zario u dlan, pritiskajući ga dok nije ostao bijeli otisak beskrvne kože. Upijao je tišinu oko sebe i njome pokušavao nadomjestiti gotovo nepodnošljivu buku kaotična prostora vlastitih misli. Ali nekako se i navikao na to, kao kada se čovjek navikne na neku kroničnu bol; ovdje je, prisutna, ne jenjava, ne posustaje, ali prihvatiš je, obgrliš i naposljetku neprijatelj postane obitelj.

-Sve u redu, gospodine Tee?- upita Tom i primakne prazan stolac bliže Richardu. Nije dobio odgovor, ali nije ga tražio i drugi put.

-Tom…- izusti Richard nakon poduže stanke i podigne pogled prema svom sugovorniku. –Jesi li uvijek htio ovo raditi? Ovaj posao, mislim.

Tom blago razvuče usne i pogleda u pod prije nego što odgovori.

-Da znate da me to često pitaju. Ali ne, nisam. Zapravo, htio sam biti pjevač.

Richard podigne obrve, uz topao smiješak.

-Ozbiljno?

-Prilično drugačije od ovoga, nije li tako? Ali da znate, gospodine Tee, ne propuštam trenutke da pustim glas, pogotovo kad sam sâm.

Tomu se osmijeh razvukao tako da su mu se mogli vidjeti svi zubi, gusto naslagani na čeljusti, bijeli poput snijega, čineći tako upadljiv kontrast uz tamnu, čokoladnu put.

-Nisam imao pojma. Ne znam zašto te to nikad nisam pitao. Pa zašto onda ne koristiš glas? Da ga i drugi čuju. Mislim, zašto nisi otišao u tom smjeru?

Široki osmijeh i dalje je bio na Tomovu licu, no oči su mu istovremeno izgubile fokus i poprimile melankoličan, gotovo tužan izgled.

-Eh, pokušao sam. Zaposlio sam se ovdje prije, evo, skoro trideset godina, misleći da će biti tek privremeno, dok ne nađem bolje gaže, bolje prilike… Ali, ovo je zahtjevan posao, znate.

I svakodnevno sam se budio s mišlju kako će se baš taj dan dogoditi preokret i kako ću moći nastupati, potpisati ugovor s izdavačkom kućom. No, eto, dani su postajali mjeseci, a mjeseci godine... Vrijeme jednostavno ne poštedi ničije snove.

Richard je gledao u čovjeka koji ga je podsjetio na njega samog, s idejama o životu koje nisu poprimile ni najblijeđe obrise u stvarnosti. I sâm je svakodnevno osjećao težinu izgubljenih mogućnosti i jednosmjernih puteva koje je tako olako odabrao.

-Što ste vi htjeli biti kad ste bili dijete, gospodine Tee?- upita Tom, ponovno uz vrckast osmijeh, kao da je želio skrenuti pažnju sa sebe. Richard se također osmjehnuo, oživjevši na trenutak uspomenu davno zakopanu među sjećanjima koja se sad čine tako dalekima, kao da se nikad nisu ni dogodila. Bio je tek dječak kad se jednom prilikom u noćnim satima vraćao kući i zastao kod golema razgranatog hrasta za kojeg su govorili da ima 300 godina. Pogledao je u nebo i bio zapanjen onime što vidi. Stotine, tisuće zvijezda rasutih na potpuno crnom svodu sjajilo je u svojoj posvemašnjoj raskoši. Učinilo mu se tada kao da je smisao postojanja čitavog svemira upravo da bi čovjek mogao podignuti pogled i sa strahopoštovanjem promatrati tu veličanstvenu predstavu bez početka i kraja.

-Znaš li što sam tada pomislio, što sam želio postati?

-Astronaut, rekao bih?

-Ha! Zapravo, ne.

-Astronom onda ili tako nešto?- upita, a Richard se opet nasmije.

-Ne, ne. Poželio sam biti šumar.

Tom se blago namršti i podigne obrve.

-Šumar? Zastali ste jer ste bili zapanjeni zvijezdama i poželjeli biti šumar?

Richard kimne. Osmijeh mu nije silazio s lica. Tom ga je zbunjeno gledao još nekoliko trenutaka, a potom prasnuo u smijeh, udarivši se pritom nekoliko puta dlanom po koljenu.

- Oprostite, gospodine Tee, ali to mi nema nikakvog smisla!- jedva protisne Tom. Obojica su se glasno smijali, poput djece koja su tek naučila neku sočnu psovku ili izvodila kojekakve gluposti igrajući se kod potoka. Smijeh naposljetku mine i pretvori se u tišinu. Pogled im se zaustavi na neodređenoj točki u prostoru.

- I što se onda dogodilo, gospodine Tee? Gdje je nestao taj maleni šumar?- upita Tom tiho, ali kao da pitanje nije uputio tek Richardu, nego i samome sebi. Obojica su znali odgovor i nije bilo potrebno izustiti ga.

*

Richard s osmijehom promotri hranu koja se našla ispred njega. Ne pamti otkad je zadnji put jeo lososa, možda je prošlo i dvadeset godina, ili više. Čak i nije osobit ljubitelj ribe, ali netom prije narudžbe sjetio se kratka životnog razdoblja nakon završene srednje škole kad je s majkom iz gradića Marion u Louisiani odselio u Fort Collins u Coloradu, a prvi obrok koji su imali u unajmljenu stanu bio je losos iz konzerve i prekiseli umak od kopra iz staklene teglice, kupljenih kuponima u Walmartu.

- Kako vam se čini, gospodine Tee, losos je dovoljno pečen?- upita Tom došavši do Richarda.

- Milina!- usklikne Richard žvačući. Podignuo je ruke u zrak kao da zahvaljuje nebesima.

A doista je uživao u hrani. Svaki zalogaj zahtijevao je polaganu i minucioznu analizu jezikom i nepcem, istraživanje teksture, uspoređivanje mirisa i okusa, istovremeno osjećajući čuđenje – ili gotovo divljenje – kako osjetila mogu pobuditi uspomene, izvući ih iz najskrivenijih zakutaka nesagledive neuronske mreže. Baš poput ljudi koji nakon mnogo godina tapkanja u bezdanu Alzheimerove bolesti mogu reagirati na glazbu koju su voljeli kad su bili mladi i zdravi. Probuditi se iz tame, tek tako.

-Tom, možeš li… možeš li staviti neku glazbu da svira? Da ne bude baš ovako tiho.

-Mogli bismo nešto srediti, vjerujem – spremno odgovori –Imate li neku posebnu želju?

Richard se ogledao oko sebe, ne odgovarajući odmah. Tom ga nije požurivao, na trenutak mu je djelovalo kao da se prisjeća nečega, čak i osluškuje nečujne zvukove iz daljine.

-Znaš, Tom, stavi nešto što se tebi sviđa… nešto što ti voliš.

Tom blago razmakne kutove usana, bez komentara. Odmah je prihvatio prijedlog i nekako se dječački veselio ostvarivanju istog. Nalazio je nešto posebno u otkrivanju najdražih stvari drugoj osobi koju to uistinu zanima. Maleni su to detalji koji čine ponekad i čaroban skup fragmenata nečijeg karaktera.

-Evo, gospodine Tee, stavio sam svoju omiljenu stanicu, hitovi zlatnog doba, meni najdraži. Ovu sigurno prepoznajete, dobri stari Glas, Frank Sinatra i One More For the Road. Slušajte tu nježnu trubu… i ove gudače kako klize, poput izvora Mississippija.

Richard je bez riječi promatrao Toma, istovremeno upijajući melodiju koja je dopirala iz zvučnika. Zapitao se je li na neki način nesvjesno kažnjavao sam sebe što posljednjih godina nije gotovo nikad koristio priliku da sluša glazbu.

- Gospodine Tee! Evo je, neokrunjena kraljica. Dinah Washington. Zbog nje sam htio biti pjevač. Slušajte vi ovo, možda najpodcjenjenija pjesma ikad. This Bitter Earth, nema dalje. Slomi vam srce, a onda ga opet sastavi.

Richard osjeti trnce u predjelu abdomena. Širili su se prema prsima i grlu, obavijajući kralježnicu; obuzimali ruke sve do prstiju. Tada zarije palac u dlan, pritiskao ga je sve dok neugoda nije prerasla u bol. Činio je to kad se nije znao drugačije nositi s nečim što osjeća. Pogledao je zatim u Toma koji je primijetio stegnute Richardove šake, no nije ništa rekao. Razgovarali su očima i sve razumjeli.

I ako je moj život poput prašine koja sakriva sjaj ruže, kakvo dobro uopće nosim, samo nebo zna.

*

-Je li možda već zvao guverner? - upita Richard.

-Nije, gospodine Tee.- tiho mu odgovori Tom. Richard slegne ramenima, pogleda u svjetlo na stropu i blago se nasmiješi.

-Ah, nema veze. Ako nazove sutra, pozdravi ga.

Tom se tada približi da ga Richard bolje vidi i diskretno se zakašlje ne bi li pročistio stegnuto grlo. Srce mu je ubrzano kucalo, a dlanovi se znojili.

-Richard Dwight Tichenor… po zakonu države Louisiane i potvrdnoj presudi Vrhovnog suda SAD-a, osuđeni ste na smrt. Pogubljenje će se izvršiti smrtonosnom injekcijom, ubrizgavanjem pentobarbitala, pavulona i kalijeva klorida. Ako želite, imate pravo reći nešto.

Richard se osvrne. Ležeći tako vezan, pogleda kroz veliku staklenu barijeru koja ga je dijelila od druge prostorije. Mutni obrisi lica bili su upereni u njega. Nije uspio razaznati poznaje li nekoga od njih, no ipak im je uputio osmijeh, za svaki slučaj.

-Samo bih htio reći da… da se nadam da se svijet danas pomirio sa mnom.

Tom ga nježno stisne za rame. Gotovo da je izustio Bit će sve u redu, ali činilo mu se neprimjerenim reći tako nešto u ovom trenutku. Richard osjeti drhtaj Tomove ruke na ramenu i tada ga pogleda.

-Upravitelju Newman, mogu li još nešto reći? Ali samo vama.

Tom nagne glavu bliže Richardovoj i tada opazi miris kreme poslije brijanja na njegovu licu. Pomisli kako se lijepo mogu osjetiti note ulja ružmarina, možda i lavande. Dok je slušao Richardov šapat, učinilo mu se da se vrijeme usporilo; da su kazaljke na satu otežale, zavlačile, nevidljivim silama zadržavajući trenutak što dulje u sadašnjosti.

*

Thomas Newman, za uži krug poznanika samo Tom, nije došao na posao idući dan, kao ni onaj poslije toga. Podnio je zahtjev za prijevremenom mirovinom, a mjesto upravitelja zatvora Angola u Louisiani već je za tri dana preuzela njegova zamjenica.

Tada još nije znao da će u kolovozu dobiti svoju prvu veliku gažu na festivalu u New Orleansu i nastupiti pred nekoliko tisuća ljudi ispod noćnog neba koje će imati poseban značaj. Kao zadnju točku svog nastupa izvest će This Bitter Earth, a posljednji stihovi pjesme do kraja života će ga podsjećati na Richarda Tichenora koji mu je upravo njih šapnuo prije nego mu je kalijev klorid zaustavio srce.

Ali dok neki glas u meni plače,

siguran sam da bi me netko mogao čuti.

I tada ova sumorna zemlja

možda i ne bi bila tako sumorna.