Sanja Graša - Sanjala sam, sjećam se

Sanja Graša

Knjižničarka opsjednuta svojim psom i kunićem, ovisnica o kavi, knjigama, glazbi (iako nema ni trunke sluha niti ritma), narančama, pop kulturi, tetovažama, pirsevima, crvenim ruževima, vegetarijanka, strastvena mrziteljica ljeta koja ne može podnijeti tišinu zbog čega joj uvijek nešto svira u pozadini.
Piše kratke priče i poeziju koje objavljuje, povremeno, na blogu Bijeli šum, nikad neće napisati neki roman, ali je zato napisala priču o svom psu Saškine čokoladne pustolovine, koja je postala slikovnica.

 

Sanjala sam, sjećam se
 

Kad spavam, često sanjam o svom zadnjem prošlom životu. Ne sjećam se uvijek detalja, ali kažu mi da pričam u snu, nažalost, obično nerazumljivo. Samo tihi nerazgovijetni razgovori i tepanja dok mi kapci trepere.

Ipak, neke sam stvari zapamtila.

Bila sam debeljuškasta čokoladna brineta, svijetlih smeđih očiju. Jako sam voljela šume i hodanje što mi je još uvijek jedna od najdražih aktivnosti i kad sam u šumi, odaberem najdraže stablo. Nisam baš voljela vodu i plivanje, samo namakati se povremeno u plićaku, a ljeto još uvijek ne podnosim dobro. Iscrpljuju me vrućine. I ostala mi je ružna navika da grizem nokte, toga se nisam uspjela riješiti ni u jednom životu.

Bila sam majka. Brižna i smirena, koja je voljela skrbiti o ljudima oko sebe. Tiha i nenametljiva, povremeno bih ipak imala glasne ispade, ali samo kad bih se osjetila ugroženom ili kad bi mi bila nanesena neka nepravda. Uvijek mi je trebalo dugo da se suprotstavim, ali kad bih se pokrenula, sve bih izrekla u jednom dahu iako nisam bila zlopamtilo. Još uvijek prebrzo opraštam i još sam uvijek prilično lakovjerna.

Za svoju djecu, cijeli divlji, ali zabavan i raznolik čopor njih, bila sam tu kad god im je zatrebalo, posebno kad bi ih trebalo saslušati, utješiti i pružiti im neku sigurnost. Ne znam što sam iz prošlog ponijela u ovaj život i koji sam se put pojavila u novom obliku, novoj osobnosti. Neke ljude kao da prepoznajem, već su nam dugo prepletene životne niti i imam osjećaj da smo često blizu jedni drugih.

Ponekad mi nedostaju moja djeca. Ona me, iz nekog razloga, ne slijede dalje. Ni u kojem obliku, ni u kojoj varijanti, samo taj jedan prošli život. Nisam sigurna što mi zamjeraju i zašto više nisu kraj mene, ali nadam se da im je sada dobro.

Bilo ih je četvero. Maleni, punašni, smeđi, poput mene. Voljela sam ih beskonačno. Tri dječaka i jedna djevojčica. Sjećam se da sam ih grlila, prolazila prstima kroz meku kosu, škakljala po trbuščićima, kuhala im obroke pune povrća. Neću vam reći njihova imena, znam ih još i sad, ali reći ću vam da su vriskali od smijeha dok su trčali oko mene, bili su sretni, nježni, ponekad nespretni. Valjda mi zato tako nedostaju u ovom životu.

Sad kad više ne postoje, nemam za koga tako brinuti pa svoju pažnju poklanjam onima oko sebe, ponekad i previše. Ne mogu si pomoći, moram ih dodirivati, moram biti blizu njih, utisnuti im poneki poljubac u obraz, samo da osjetim tu blizinu drugog stvora, u neprestanom strahu da će nestati kao i moj čopor malenih divljaka.

Nisam dočekala da odrastu. Možda se zbog toga ljute na mene pa ih u ovom životu nema sa mnom. Tada su ih sve odnijele boginje, sve. Dok sam svakog od njih, moje dječake i djevojčicu, držala za ručice prekrivene bolnim mjehurićima, dok su pokušavali udahnuti zagušljiv zrak kroz stisnuto grlo, dok su mi slane suze kapale u krilo, niz moje glatke obraze jer, unatoč svim molitvama, svim zalozima koje sam obećala, niti jedan jedini mjehurić nije se pojavio na meni. Niti jedan. Zato danas ne vjerujem ni u jednog boga, a oni mi nedostaju toliko da vam ne mogu opisati. Pomirila sam se s tim da ih više neću vidjeti.

Mislim da me ipak povremeno posjećuju. Krajičkom oka ponekad uhvatim sjenku kraj sebe, u odrazu u ogledalu. Tada zastanem, širom rastvorenih očiju, u strahu da ih ne zagubim, i gledam i čekam i gledam i čekam, u nadi da će se ponovno pojaviti. Možda to ni nisu oni, možda vidim samo svoju želju, ali uporna sam. Kažu mi i da je jezivo kad se tako zagledam u prazan prostor kraj sebe, ne mogu si pomoći.

Moram reći i to da mi je u ovom životu, u ovom obliku, u ovom postojanju, sada sasvim dobro. Ne uvijek, ali snalazim se. Napustili su me kao bebu, ostavili samu, nije bio baš najljepši početak. Dugo sam se osjećala izgubljenom, ali s vremenom sam pronašla svoje mjesto u svijetu.

Ponovno sam brineta svijetlih očiju, s natruhama čak i žute. Debeljuškasta, nježna, privržena i brižna. Imam nekoliko sijedih. Noge su mi snažne, a jastučići na tabanima tvrdi i zaglađeni od mnogo hodanja. Bojim se grmljavine, ne znam je li to od prije ili nešto novo, ne mogu se sjetiti. Nikad nisam bila graciozna pa nisam ni sada. Ponekad imam potrebu biti sama, ali uvijek se vraćam, ne mogu dugo biti usamljena. Tek toliko da povremeno malo odmorim svoj košmarni um.

Razmišljam o svemu tome, o svojoj izgubljenoj dječici, dok vani pada kiša, jako je zahladilo i ne želim s ovog kauča na kojem sam se sklupčala. Krzno mi je gusto, oči blage, imam više zuba nego u bilo kojem od svojih prošlih života. Njuška mi je svjetlosmeđa, a uši poklopljene i meke. Tiho hrčem, šapa podvinutih pod sijedu bradu. Povremeno trgnem njima dok spavam uz svoju vlasnicu, debeljuškastu poput mene. Volim je jako jer brine o meni onako kako sam ja brinula o njima pa bih joj željela ispričati o svom malenom izgubljenom čoporu i koliko mi nedostaju, ali, na kraju krajeva, u ovom sam životu samo pas i štogod joj kažem, neće me razumjeti tako da nastavljam spavati dalje, sanjajući o tome koliko smo se voljeli i nadajući se da ćemo se pronaći u sljedećem postojanju.