T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Sanja Graša - Šljokice

Šljokice

Sanja Graša

Knjižničarka opsjednuta svojim psom i kunićem, ovisnica o kavi, knjigama, glazbi (iako nema ni trunke sluha niti ritma), narančama, pop kulturi, tetovažama, pirsevima, crvenim ruževima, vegetarijanka, strastvena mrziteljica ljeta koja ne može podnijeti tišinu zbog čega joj uvijek nešto svira u pozadini.
Piše kratke priče i poeziju koje objavljuje, povremeno, na blogu Bijeli šum, nikad neće napisati neki roman, ali je zato napisala priču o svom psu „Saškine čokoladne pustolovine“, koja je postala slikovnica.

Šljokice

Ulazim u zelenu čekaonicu, pozdravljam i sestra mi govori da malo pričekam. Skinem ruksak, skinem jaknu, dezinficiram ruke i sjednem na tvrdu stolicu. Iz ordinacije čujem kako liječnica umiruje neku ženu i govori joj da je sve u redu. Pitam se što će meni reći i odjednom mi je zagušljivo pod maskom.

Kroz vrata izlazi nasmiješena mlada trudnica s rukom na jajolikom trbuhu, a mene sestra odmah šalje unutra. Ulazi za mnom i počinje pripremati stol za pregled dok mi liječnica govori da se skinem do pasa; dobar dan zagubio se u polumračnoj prostoriji išaranoj točkama sunca koje se probija kroz žaluzine.
Ispričam joj se što se nisam stigla istuširati jer sam jurila s posla kući prošetati psa pa odmah ovamo, ali posve joj je svejedno; navikla je na različite znojne mirise svojih pacijentica i kaže mi da legnem na stol. Pitam je trebam li skinuti nakit s pirsanih bradavica, kaže da ga skinem ako mogu.

Sjedim polugola na tom stolu, salo na trbuhu prelijeva mi se preko ruba hlača, a moje strijama isprugane limunaste sise lijeno se zrače dok izvlačim šipkice i spremam ih u džep. I dalje teško dišem pod maskom, panika me neprestano škaklja u stisnutom grlu.

Legnem i papirnata podloga odmah mi se zalijepi za znojna leđa. Liječnica mi prilazi i dohvaća bočicu s gelom. Okrenem se na lijevi bok, podignem ruku iznad glave i sva se naježim kad mi hladni gel dotakne kožu. Ona sjedne uz mene na uski slobodni komadić stola. Balansira na tom rubu i jedna joj se noga lagano klati u praznom prostoru između sterilnog poda i njezina koljena, a ja piljim ispred sebe dok mi sondom razmazuje gel po desnoj dojci, pazuhu, razvlači ga gotovo do vrata. Bacim pogled na ekran ultrazvuka, vidim samo namreškane pruge. Sondom klizi u urednim redovima, prvo okomito pa vodoravno, preko stisnute rupičaste bradavice, pazuha. Gore-dolje, gore-dolje. Svaki put kad zastane duže na nekom mjestu, srce mi preskoči na trenutak. Lijevo-desno, lijevo-desno. Ne mogu se sjetiti jesam li depilirala pazuhe ovih dana.

– Okrenite se na drugu stranu.

Okrenem se, ponovno podignem ruku iznad glave, ponovno razmišljam o dlačicama i pazusima dok prolazimo kroz jednaki postupak s lijevom dojkom. Hladan gel, gore-dolje, lijevo-desno, detaljno, pedantno, dozlaboga sporo i dozlaboga ljepljivo.
Sad sam okrenuta prema zidu, s njezinim bokom uz moja leđa, nemam u što gledati osim u bijelu plohu ispred sebe. Brojim uredno poredane sunčane točke. Dođem do osme točke u petome redu i vidim kako se na zidu presijavaju svijetle ružičaste šljokice.

Odakle one ovdje?

Izgledaju kao da se neka striptizeta očešala o zid. Zanima me što nije u redu s njom.

Vidim je kako se vitka, zategnuta, okruglih, čvrstih dojki, ravna trbuha, dugih nogu, okreće s jednog boka na drugi, krivo procjenjuje širinu stola i oslanja slučajno na zid ostavljajući sitne ružičaste podsjetnike da je bila ovdje. Kosa joj je glatka, sjajna i toliko duga da visi preko ruba stola, zapetljana u papirnati ručnik na kojem leži. Ruke su joj mišićave, dlanovi uski, prsti dugi, kosu skuplja u šaku i savija je u petlju koja joj neće smetati i u koju joj se neće razliti taj prokleti gel.

Možda je i ona došla s posla na pregled, ne stigavši se istuširati kao ni ja, posuta ružičastim šljokicama, otiscima znatiželjnih i napasnih ruku, u mješavini znoja, dima i naporne noći. Možda je, kao i ja, napipala zadebljanje tamo gdje ga ne bi smjelo biti, samo njezine su dojke lijepe i prirodne i bila bi prava šteta da ih nagrdi skalpel u pokušaju da se iz njih iskopa taj zloćudni grumenčić. Bila bi šteta da joj ta njezina lijepa kosa počne otpadati u grumenima nakon kemoterapije. Ne da mene ne bi bila šteta, ali ona je baš lijepa.

I hrabra. I snalažljiva. I šljokičasta.

Cijelo vrijeme ta sonda klizi i klizi, liječnica šuti, papir se gužva, šljokice trepere, a točke ne pomiču sa zida.
Možda je imala neko sasvim obično ime, no na poslu su je svi znali kao Svilenu. Svilenu Šljokicu!

Dah mi zastane kad se sonda zaustavi, koža me žari jer točno sam tu napipala svoju šljokicu, svoj grumenčić, prije koji tjedan. Napipala sam Grožđicu, kako sam ga nazvala.
Počinjem ubrzano disati jer liječnica ne govori ništa, samo pilji koncentrirano u taj ekran, a previše me strah pitati išta!

Je li i Svilenu bilo strah? Je li njezina grožđica bila zloćudna, benigna, zadebljan limfni čvor, naslaga masnoće u lijepoj, okrugloj dojci? Jesu li njezine bradavice probušene? Jesu li joj se šljokice zavukle u dekolte pa je svjetlucala dok je čekala svoju dijagnozu?

Čekam. Čekam. Čekam. Liječnica šuti. Šuti. Šuti.

Pritisne nekoliko gumbića na tastaturi i iz ždrijela malenog printera ispadnu dvije sličice. Uzme ih sa sobom, a meni doda šaku papirnatih ručnika.

– Obrišite se i obucite.

Ruke mi se tresu dok pokušavam očistiti sa sebe naslage gela, čak su sunčane točke počele titrati na zidovima. Mislim da me hvata napadaj panike. U koš za smeće bacim gomilu mokrih ručnika, izvučem nakit iz džepa, gurnem ga u rupice i jedva zašarafim kuglice. Navučem grudnjak, navučem potkošulju, navučem košulju koju moram dva puta zakapčati jer prvi sam put promašila ispravne gumbe. Zatim ispružim ruku, prstima pokupim nekoliko šljokica i stisnem ih na zapešće, za sreću.

Bez pitanja sjednem na stolicu ispred liječnice koja još uvijek u ruci drži dvije sličice.

– Dogovorit ćemo vam još jedan termin – kaže.

Objavljeno: 21.07.2021.