Sanja Smiljanić - Mrlje

Sanja Smiljanić

Zovem se Sanja i mislim da dobro nosim svoje ime. Iako čvrsto stojim nogama na zemlji, kad nitko ne gleda, kad ostanem sama sa svojim mislima, volim odlutati u svijet mašte, sanjati neke druge priče, ljude, iskustva... Vjerujem da sam zato i počela pisati. Pisanjem bježim od stvarnosti, ali je istovremeno pokušavam i shvatiti, približiti, osvijestiti... Pišem blog Soul Soup Stories, bilježim sitnice koje hrane moju dušu i tijelo, putovanja, svoja razmišljanja, kratke priče... Pisanje je moja samopropisana terapija, ispušni ventil, hobi koji me puni i ono najvažnije, podsjeća da uživam i - živim.

Mrlje

Za koga sam ja ginuo u ratu, mater vam jebem?! Za pederčine i glupače?? Kad se sad sjetim, vraćam se kući, sretan što sam živ i što mi se rodio sin, i što me dočeka? Prvi put vidim malog, kad ono barbika mu u rukama i umrljan crvenom šminkom od one kurvetine! Pa mater ti jebem, sve ti jebem! Bacio sam i barbiku i šminku kroz prozor, a ovu glupačetinu bez mozga nalupao i još sam milostiv bio. „Žensko je glupo i njeno je da sluša muško“, dobro je govorio moj stari. Dobre su samo za skuhat i jebat. Rek'o sam joj tad: „Jel' mi pedera misliš odgojit, pička ti materina beskorisna?!“ A sad? Gle ga. Sjedi u sobi i samo po onim aparatima, neće iz sobe van. Kaže da radi preko kompjutera. Ma, radi pičku materinu, kad ti kažem! Vodio ga k'o malog na tekme, svaku je proplak'o, da neće, da mu je glasno, da ga vodim kući. Jednom me toliko osramotio da sam ga k'o vola izmlatio kod kuće, govno nenormalno. Mamin cvjetić. Dobila je i ona svoje, glupačetina beskorisna. To je ona sve kriva. Stalno viče: „Pusti ga, pusti ga! Pusti ga na miru, drukčiji je!“ Ma šta da ga pustim, ono nije muško, nije čovjek! Ne znam jel i jeb'o ikad. Ja sam već sa trinaest vat'o žene. Al' ne, njemu su oni jebeni svemirci broj jedan, onaj kurac, Star Wars ili kako se već zove to sranje. Mater mu nenormalnu. Samo ono pseto nateže. Spava mu u krevetu, kupa ga, hrani i gladi. Pudla! Jeb'o ga taj pederski pas i onaj tko ga je u kuću donio! Eto mu je sad, očerupane i našminkane, možda ju i pojebe sad! Jesam se ja zato u ratu borio, pička vam materina, sve ću vas pobit jednog dana, smeća beskorisna, i onu glupaču debilnu, i pedera koji pitaj Boga jel' uopće moj takav nikakav i ono gadno pedersko pseto! Fuuj!!

***

Sjećam se kad me odveo na neku utakmicu kad sam imao šest godina, Dinamo je igrao, naravno. Nisam htio ići sam s njim, rasplakao sam se kod kuće, ali se počeo derati na majku, pa sam prestao plakati i pustio da me odvede. Bilo mi je užasno. On i njegova pijana bagra, svi smrde po pivi, u dresovima mokrima od znoja, deru se, guraju, guraju mene, psuju - prepao sam se od te dernjave toliko da sam se rasplakao. Izmlatio me doma. I mene i majku. Mrzim sport, mrzim njegove glupe priče o ratu, mrzim kako stalno smrdi po pivi i znoju. Odvratan je, gadi mi se. Jabba the Hutt, glavom i bradom. Ne izlazim iz sobe ako ne moram, da ga što manje vidim. Moj Mac kojeg sam si kupio prošle godine za 18-i rođendan je ulaz u moj drugi svijet, moju privatnu galaksiju, moje stvarno carstvo. Tu zaista živim, sve ostalo je samo flashback iz nekog paralelnog svemira kojeg sam davno napustio. Imam posao, sve radim online, programiram za razne strane firme. Zarađujem ok novce i već bih odselio da nije majke. Ona ne želi otići jer se boji da će nas on naći i ubiti. Neki dan mi je pijan ošišao psa i poprskao ga crvenim auto lakom! Kad sam našao Yodu takvog umrljanog, prvo sam mislio da ga je zaklao! Umro sam! Smeće, prezirem ga iz dna duše. Mrzi me jer nisam kao on. Neka, jer mrzim i ja njega. Odvratna svinja. Jednu lijepu uspomenu vezanu za njega nemam. Osjećao sam njegovo razočaranje još od najranijeg djetinjstva. Prvi put kad me natjerao da našutavamo loptu iza zgrade. Taj pogled pun otvorenog gađenja kad nisam obranio ni jednu loptu... Pa dobacivanja svaki put kad me vidio s lutkom ili igricama na kompu u kasnijim godinama: „Vidi pederčića. Gle, intelektualca“. Kao da ta seljačina zna što je intelektualac. A kad bi samo znao da i jesam gay. Možda sam to baš iz straha da nikad ne postanem muškarac kao ti. Bojao sam se tvojih gena, ali srećom biti budala je izbor, a ne genetsko nasljeđe.

“Fear is the path to the dark side. Fear leads to anger; anger leads to hate; hate leads to suffering.“ E, sad ćeš patit i ti i to je tek početak. Osvetili smo mu se. Majka, Yoda i ja skupa. Naredio joj je jučer da mu napravi čokoladni kolač jer mu je došla želja. Cijelog ga je proždr'o sam. Dobar ti tek, muškarčino, nadam se da ti je prijala „čokolada“!

***

Bio je stariji od mene. Za djevojku poput mene, koja nije znala za drugo osim škole i crkve, nije ni morao biti bogznakakav, kao što nije ni bio. Osvajao me povremenim lijepim riječima, sitnim ugađanjima, pomaganjem mojim roditeljima... U mojoj sredini je muškarac ionako uvijek bio glava svega, gospodar i svog i ženinog života, tako su me učili... Iako sam iz knjiga koje sam kriomice čitala slutila da ne mora biti tako. No, moje skromno podrijetlo mu je pogodovalo da me vrlo brzo ima, posjeduje, što mu je i bio cilj od početka. Već tada je na momente izbijala njegova narav, ali što je balavica od osamnaest godina znala o ljudskoj ćudi? O vukovima još manje. Vrlo brzo smo završili u braku, odmah potom dobili i dijete. Mojeg sina. Jedino dobro što mi je taj čovjek dao. Najljepši dio našeg braka su bile godine kad je bio u ratu, kad ga nije bilo. Samo moje dijete i ja... Kad se danas sjetim tog mira, spokoja, tišine u kući... A kad se vratio? Sav naš mir je nestao. Počeo je piti, tući i mene i malenog. Srce mi se kidalo na to što moje dijete mora gledati i slušati. Umjesto pjesmica koje sam mu ranije smišljala i pjevala, dijete je tada bilo prisiljeno slušati njegove gnjusne psovke i dernjavu, bez prestanka. Zato se i povukao u sebe. I svoje čitanje sam zapostavila, pisanje još i više. Potrudio se da mi prisjedne kad me jednu večer pijan natjerao da progutam papir s novom pričom na kojoj sam radila. Skoro sam se ugušila. Nakon toga nisam više pisala. Samo sam čitala Bibliju. Jedino sam za ta slova još imala volje. Lomio me sve više. Molila sam se za božju milost, za svoje dijete. Pokušala sam ga zaštiti koliko sam mogla, ali... Bojim ga se. Neki dan mu je izmrcvario psića. Užasnula sam se kad sam ga vidjela. Tad mi je prekipilo. Odlučila sam da mu neću dopustiti da me slomi do kraja. Odlučila sam krenuti na tečaj pisanja. Njemu lažem da idem u crkvu. A to je samo početak... moje terapije i našeg novog života.

Ovo sam neki dan napisala:

„Kad sam te upoznala, rekla sam si: treba ga doraditi. Mogu ja to, uspjet ću. Naoružat ću se strpljenjem kao brusnim papirom i ukloniti sve tvoje opasne rubove. No, ipak sam se ubola. Nekad si me bocnuo usputnom kritikom, boljelo je poput uboda pribadače, no to sam mogla izdržati. Takvu sitnu bol možeš preživjeti. Nekad si me omatao svojim nepovjerenjem i optužbama i stezao sve više, bez milosti, dok osovina mene nije počela pucati kao rebra pod strunama preuskog steznika. Vidio si da možeš, da ti dopuštam, pa si me slomio do kraja, zgromivši me poput sile nakovnja bačenog na suhu travu. Tad si stao. Kad smo postali samo dvije mrlje iste boje. Ja crvena od krvi koja je liptala iz svih mojih rana, kao klorofil koji curi iz zgaženog cvijeta, a ti crven od srdžbe jer više nemaš žrtvu, poput signala koji priječi prelazak putnika preko pruge po kojoj vlakovi više ne voze...“

Tu večer je pronašao moju bilježnicu i prebio me kao nikad do tad. Da kud ja idem, da mu lažem, da kakav tečaj, da s kim se ja to jebem... Da sad će on meni pokazati. Slomio mi je kosti u tijelu koje nisam ni znala da imam. Moje rane ga nisu spriječile ni da me siluje. Kao da ga je moja potpuna nemoć još više uzbuđivala. Neprestano je ponavljao: „Nulo, obična nulo!“ Poslije me boljelo disati, kamo li ustati. A najviše me boljelo kad sam vidjela svoje dijete da mi dolazi pomoći, pa je navalio i na njega. Tu večer sam odlučila da je dosta.

***

Velika crvena mrlja se širi na podu kuhinje. Čuje se nešto poput grgljanja i zatim posljednji hroptaji umirućeg čovjeka. Netko podiže psa da ne ugazi u mrlju. Pije se kava. U kući je mir.