T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Sara Sivić - Život i smrt Poreznika III

Prvonagrađena priča

Život i smrt Poreznika III

Sara Sivić

Rođena je 10. srpnja 2000. u Sisku, gdje je pohađala osnovnu i srednju školu.
Preddiplomski studij kroatologije završila je na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu 2022. Ljubav prema pisanju gaji odmalena te je ono neizostavan dio njezine svakodnevice. Osvojila je 3. mjesto na 4. natječaju za najljepše ljubavno pismo u kategoriji srednjih škola, u organizaciji čitateljskog kluba Knjižnice Sesvete “Čitafora” 2017., i 1. mjesto na Natječaju za najbolji studentski poetski i prozni rad “Margan Tadeon” za kratku priču, u organizaciji Društva studenata kroatologije “Cassius” 2020.


 

Život i smrt Poreznika III
 

Život Martina Lađarića jednog se, naizgled uobičajenog, ponedjeljka posve izmijenio; i da nije bilo toga ponedjeljka, ne bismo ni imali što za napisati o Martinu. Živio je tako da bi svakome promaknuo – živio je, naime, obično.

Martin radi u poreznom uredu i nema neko posebno mišljenje o svome poslu – niti ga voli, niti ga mrzi – jednostavno ga radi. Svakoga je jutra stizao u ured, koji je dijelio s još dvojicom poreznika: Poreznik I, Poreznik II i Martin, kao Poreznik III, činili su savršen porezni trio – rimski brojevi ne služe samo kao oznaka visine položaja, već i kao poreznikovo osobno ime. Zgrada porezne uprave sazdana je od mnoštvo malih ureda – s po tri stola i tri stolice u svakom jer je to sve od interijera što u njih može stati, čime je kretanje ograničeno samo na uski prostor između stolova.

S Poreznikom I i II, Martin nije puno razgovarao; možda je ponekad i htio, ali je bio strašno loš u započinjanju razgovora. Zaklonjen gomilom spisa, što se vinula toliko u vis da je skoro doticala strop, osjećao se Martin posve otuđenim. Radio je od njezina podnožja prema vrhu, izvlačeći spis po spis, ali kako su se oni vječito samo gomilali Martin nije imao dojam da uopće napreduje. Ta gomila nije samo fizički dijelila Martina od dvojice poreznika, već i društveno, jer iza nje Martin jedva da je i postojao – ona ga je sprječavala da uspostavi kontakt s njima. Lišen dara socijaliziranja, postao je Martin odviše mehaniziran – više mehanička sprava, a manje čovjek, rješavajući porezne spise kao da je na pokretnoj traci.

Proveo bi Martin tako i ovaj ponedjeljak – potpuno nezamijećen – da se slučajno na hodniku nije očešao o rame Pročelnika uprave, kojega je inače rijetko viđao, i s kojime nikada nije govorio.

“Porezniče III! Odlično da sam Vas sreo! Taman sam krenuo k Vama. Htio sam Vas obavijestiti da u četvrtak morate doći u moj ured. Postoji nešto o čemu bih porazgovarao s Vama; istina da je četvrtak odviše kasno za tako važnu stvar poput ove, ali ranije ne mogu naći vremena pa će to svakako morati biti četvrtak. Dođite u 10 sati!” Martin ostade u potpunom bunilu; zašto bi njega Pročelnik trebao i to pogotovo oko neke važne stvari? Pa Martin nije mogao biti nevažniji u ovome uredu, nego što već jest! Pročelnik ga potapše po ramenu i, ne čekajući da dobije neki potvrdni odgovor od Martina, jer bi takvo što mogao čekati cijelu vječnost, produži dalje niz hodnik.

Po povratku u ured, Martin je bio toliko rastresen da ostatak radnoga vremena nije obavio puno posla. Vrzmalo mu se po glavi o kakvim je to vijestima riječ – samome sebi, Martin se činio preobičnim za bilo kakve vijesti, jer one impliciraju nešto novo, što je za njegov stil života bio posve stran pojam. Novost je u Martinov život unijela nemir, s kojim se on nije znao nositi.

Došavši kući, posao ga je i ondje proganjao. Četvrtak, mislio je, četvrtak je doista predaleko, a predaleko je doista predugo vremena da čovjek misli o tome što ga netko drugi treba – danas je tek ponedjeljak!

Rekonstruirao je Martin sve svoje dane u poreznom uredu ne bi li se sjetio kakve pogreške, koja mu se omakla, poput krivo otipkanog broja ili spremanja spisa u pogrešnu ladicu, na pogrešnu hrpu… Sigurno su me ona dvojica tužila za takvo nešto! Martin se svjesno nije mogao sjetiti niti jedne takve pogreške jer je obavljao isti posao, na isti način te toliko postao programiran da naprosto nije mogao pogriješiti. Želio si je vjerovati. Moram si vjerovati! Ponavljao je Martin tu misao još dugo u noć, ali mu je tijelo pred zoru klonulo od umora.

Trom i spor, još u polusnu, kao kakva utvara, sljedeće se jutro izvukao iz postelje, zapinjući za tepih na putu prema stolu i nesnosno treštavoj budilici. Svoju je jutarnju rutinu odradio jednako sporo i traljavo. Jedva se dovukao na posao, a kada su mu oči preletjele preko silnih brojeva kojima se morao baviti, u trbuhu osjeti mučninu i jedva se suzdrži da ne povrati ono malo hrane što mu je od doručka ostalo u želudcu. Danas je imao dvostruko više posla jer je morao riješiti zaostatke od jučer.

“Jesi li čuo da je policija bila ovdje prošli tjedan?” Uzbuđenim je glasom Poreznik II presjekao uredsku tišinu. “Koliko sam čuo, istražuju utaju poreza. Vjeruj mi, kada bi znao o kolikoj cifri je riječ… Zavrtjelo bi ti se u glavi!”

Kada je Martin to čuo – pozlilo mu je. Protrčao je između stolova, bočno okrenut, kako se jedino i moglo proći, te uletio u toalet, odmah preko puta ureda. Brzo se dočepao školjke, kleknuvši na koljena obujmio ju je rukama, a ona mu se podala u zagrljaj. Ispovraćao je sav svoj doručak, što je toga jutra pojeo. Bio je gotovo siguran da je on, Poreznik III, napravio nekakav error i da su mu za vratom ne samo Pročelnik, već i policija. Ti prokleti brojevi!!! U uredu su poreznici i dalje pričali o navodnoj utaji poreza, ali su Martinovim ulaskom naglo zanijemili, što Martina nagna na još veću sumnju. Prema spisima na stolu osjećao je toliki prijezir da bi ih najradije bio izgužvao u rukama, poderao, rasjekao, pojeo, prožvakao i ispljunuo, sve od silne ljutnje, koja ga je najednom obuzela! Ipak, ostade samo pasivno sjediti, umorniji no inače i bez dovoljno snage da se uopće pokrene, čak i kada je trebao poći kući.

Prolaziše tako Martinovi dani i noći; nije jeo, nije spavao, samo je razmišljao o tome kako će ga ta počinjena, ali još uvijek sasvim hipotetska, greška izložiti ruglu i sramoti, i poput sjenke pratiti ostatak života, kojega će pak provesti u zatvoru. Grickao je pritom nokte, otkidao zanoktice i čupkao ono malo preostalih vlasi s glave. U tih je par dana Martin naglo ostario.

S nešto se više energije dovukao na posao u četvrtak, iako i dalje neispavan i gladan, ali duboko uvjeren kako će se sve to isplatiti kada konačno sazna sadržaj tih važnih vijesti. Htio je okončati ovu torturu, ovaj masakr, što mu ga je psiha radila nad tijelom. Pošao je u Pročelnikov ured, smješten na kraju dugog hodnika, osamljen i udaljen od ureda svih ostalih poreznika, poput kakve kaznionice prema kojoj je pokuđeno i skrušeno hodao prijestupnik Martin, spreman objeručke priznati svoju krivicu i prihvatiti izrečenu kaznu, usprkos tome što ne zna za što je kriv, ako uopće jest.

Martin pokuca na vrata Pročelnikova ureda, a odmah se potom uhvati za kvaku i otvori ih, no Pročelnik, koji je već stajao na vratima sa suprotne strane, zapriječi mu ulazak.

“Oh Porezniče, zaboga, potpuno sam zaboravio na Vas! Ne mogu Vas primiti danas, došla mi je jedna nenajavljena stranka, ipak ćete morati doći u ponedjeljak.” Ne vjerujući što čuje, Martin je nijemo buljio u Pročelnika svojim neispavanim, crvenim očima, pomalo nalik vražjim. Pa ja ću umrijeti do ponedjeljka! – zavapio je Martin u sebi. Nije mu preostalo ništa drugo nego da se pokunjeno vrati u svoj ured.

U petak je na posao došao poput pijanog čovjeka, teturava hoda i loše ravnoteže. Bio je strašno razdražljiv, i najmanji zvuk stvarao je u njegovoj glavi nesnosnu buku, a vid mu se toliko mutio da je razlivene brojke morao loviti po papirima. Ostatak dana, kao i vikend, proveo je kod kuće. Gladan, ali bez volje da jede, umoran, ali bez stvarnoga sna. Sjedio je pogrbljen na krevetu, toliko zadubljen u svoje misli da protok vremena nije ni primijetio; poput kakve stvari koju je netko odložio na jedno mjesto i koja se od tamo više nije pomakla. Bio je posve dotučen, dobro, ako tako mora biti, pričekat ću do ponedjeljka, ali ni dana više!

To silno očekivano ponedjeljno jutro, Martin nije dočekao. Pred zoru, posljednji je put duboko i teško izdahnuo, a njegovo se beživotno tijelo stropoštalo na pod, ostavivši iza sebe zvuk tupoga udarca. To je najveća količina buke, što ju je Martin proizveo u cijelome svom životu, a čak i ona bijaše toliko tiha da svojim padom nije uznemirio susjede u stanu ispod sebe. Ostao je ležati širom otvorenih očiju, u neprirodnom, skvrčenom položaju, na podu svoje male sobe.

Kada se Martin u ponedjeljak nije pojavio na poslu, upravo je Pročelnik bio jedini koji je to primijetio. Tek se nakon četiri dana, kada se iz Martinova stana počeo širiti smrad lešine, a njegova najbliža susjeda potom pozvala policiju – saznalo da je Martin mrtav. Čuvši za to, Pročelnik je, okupivši sve poreznike u malenom predvorju, Martinu u čast posvetio nekoliko riječi prije završetka smjene.

“Kako li je život gadna stvar! Još sam prošli tjedan Poreznika III htio unaprijediti u Poreznika II, a ovaj tjedan više nije s nama. Živote, beštijo stara!”

Poreznici su, ispod oka, pogledavali jedni druge, skrštenih ruku i povinutih ramena, kao da se na trenutak pojavio tračak žalosti zbog smrti njihovoga kolege… Ili, pak, tračak krivnje, što nemaju nikakvoga pojma, tko li je, dovraga, Martin.

Sljedeći ga je ponedjeljak, na radnome mjestu, već zamijenio novi – Poreznik III.

Objavljeno: 15.09.2022.