Tea Sertić - Velečasni Stjepan

Tea Sertić

Rođena sam 1988. u Zagrebu i otad ga nisam napustila na dulje staze. Po struci sam sociolog, no radim u jednoj neprofitnoj organizaciji u odnosima s donatorima. Ovdje pišem i igram se riječima kako bih pomogla prenijeti važne poruke o društvu i ljudskim pravima.

U slobodno vrijeme odlazim među stranice romana, različitih priča, inspirativnih autora i opet pišem i igram se. Zadnjih godina povremeno pišem kratke priče, a otkad sam 2018. upisala radionicu proze u Centru za kreativno pisanje pišem sve češće. Priče razmjenjujem sa svojom grupom kreativaca koje sam na radionici sretno pronašla…

 

VELEČASNI STJEPAN

Uvijek je bio najmanji od svih. Nizak rast naslijedio je od majke. Uvečer bi u svojoj sobi radio sklekove i dizao plastične boce Coca - Cole napunjene pijeskom da razvije mišiće. Znao je nabrojati barem pet poznatih holivudskih glumaca do metar sedamdeset pet, s naglaskom na one čije su partnerice više od njih. Poželio bi imati njihovu samouvjerenost. Zaključio je da mu tu samouvjerenost može donijeti jedino slava ili novac.

Kad mu je umrla majka ostao je bez prihoda pa više nije imao čime plaćati kuću u kojoj su živjeli. Javio se na Zavod i poslali su ga da radi na održavanju posjeda jedne od bogatijih obitelji u selu Duhovi. Sa sobom je ponio samo stari vojnički ruksak koji je pronašao na tavanu kuće i sjeo na bus. Kad je s njega sišao morao je još dugo hodati utabanom stazom dok nije prošao uza žutu tablu s neobičnim nazivom ovoga mjesta. Rasprostrlo se na zelene livade i nekoliko manjih brežuljaka. Stjepan je razmišljao kako će se nazivati sada s novom adresom. Od Duhovana preko Duhana i Dušana došao je sve do Dušmana i zaključio da je to točan odgovor jer je jedini koji mu je zvučao poznato. Zastao je ispred prvog dvorišta s debeljucom u pregači vani i upitao je za smjer.

Kaj velite, kam ste se uputili gospon?

Kod Matićevih.

A kaj bute danas tam? Su svi prešli u grad kak je stari župnik preminul. Bogek mu pomozi! Ga je niko drugi neg stari Matić pronašel u župnom uredu, trunke boje ni imal više u licu. Vele da ga je srce izdalo. Bogek pomozi! Pak sad to moraju sve u grada zapisati…

Još je pričala kad je Stjepan samo okrenuo korak dalje u selo. Dok je prolazio pored dviju žena, jedne s rumenim obrazima i mlađe, ali svejedno s rupcem oko glave, čuo je kako i one govore o župniku. Rekle su da je pao i glavom udario o kamenu klupu u sakristiji. Na dnu ulice, nakon trave i poljskog cvijeća, put je vodio prema brežuljku na kojem se smjestila crkva. Bila je taman dovoljno skromna da se smjesti gdje se smjestila, no križ na vrhu odgovarao je puno većoj građevini. Zamislio je kako na jednom kraku vise obješene majčine velike gaće i napuhuju se na vjetru, baš kako su znale kad bi ih vješao na hrđavu antenu njihove stare kuće samo da joj se naruga. Malo dalje od crkve stajala je dvokatnica, a na vratima je pisalo radno vrijeme župnog ureda. Vrata su bila zaključana pa se vratio do crkve, ušao i odložio ruksak odmah ispred oltara. Svetište iza njega bilo je raskošno, ispod kipa pisalo je Slava Kristu Isusu. Slava, odjeknulo mu je u glavi. Zapitao se je li ikada čuo koliko je Isus bio visok. Otvorio je vratašca ormarića koji se skrio podno kipa. Unutra je pronašao kalež za misno vino i posudicu s hostijama. Uzeo je jednu i čvrsto je zagrizao. Kad je bio dječak govorili su mu da se to ne smije raditi jer je hostija tijelo Kristovo. Žvakao je žureći se da zarije zube u bijelo tijesto prije nego ga slina otopi. Prema njemu je hodao šepavac.

Kaj vi tu delate, gospon?

Pogledao je starca s povišena mjesta na oltaru i odjednom se osjetio važnim. Je li moguće da je ovo prvi put da nekog odraslog gleda svisoka?

Ja sam novi župnik – nije puno razmišljao.

Kaj da?! Joj, oprostite velečasni, nisam znal. Ja sam Matek, velečasni Ivo me držal tu da mu voćke režem i tak. Siroti naš velečasni.

Neka počiva u miru.

Je je, tak je. Amen.

Stjepan je uhvatio svoj ruksak i uputio se prema sakristiji. Nije bilo nikakve naznake da je tu itko udario glavom i raskrvario je.

Bogmeč su brzi ti vaši. Biskup, kaj ne? Si mislim, brzo su vas otpravili sim, ne? Još ga ni pokopali nisu.

Je, brzi su. Bogu hvala! Stado ne smije biti bez pastira – osjećao se glupo što je ovo rekao i zaključio da je zasad bolje da čim manje govori.

Župni ured nalazio se desno od vrata, a odmah ispred drvene stepenice vodile su na gornji kat. Kuću je ispunio neki ustajao miris, sličan kakav je bio u kući u kojoj je Stjepan odrastao. Živjeli su loše i u oskudici.

Ne znam bute si šteli gore leći ili kak.

Gdje je velečasni Ivo spavao?

Je, pak to i mislim. Spal je gore di su ga i našli mrtvoga. Ni još niko bil pospremiti kreveta. Velečasni… nisam zapamtil kak se zovete. Ste mi rekli, ne? Najte zameriti.

Stjepan. – Uspeo se uza stepenice, škripale su mu pod nogama. Mora da je dobio na težini otkad redovito radi na mišićima.

Stjepan je legao na nepospremljen krevet u kojem je umro velečasni. Zaključio je da su staroga brzo našli jer zrak nije vonjao po smrti kao onda kad mu je umrla majka. Nikome nije rekao tjednima da ne ostane bez majčine mirovine. Ali onda su susjedi zvali policiju jer je smrdjelo pa je Stjepan odglumio da se taman vratio s puta i takvu je našao.

Niš, bum vas onda ostavil, velečasni. Da se smestite i tak. I bum rekel Mari da dojde posle.

Sutra neka dođe.

Pak ne bute gladni, velečasni?

Ne budem. Danas postim.

Joj, najte mi zameriti, velečasni. Sam pozabil da je danas petak. I post. Ne bute mi zamerili, samo sam si malčice kruheka otčrpal i drugega nikaj.

Prije spavanja Stjepan je otvorio misnu knjigu i pokušao isplanirati sutrašnju misu. Ali čitao je loše i čitao je sporo pa je brzo odustao i odlučio improvizirati. Očenaš zna napamet, s Vjerovanjem će mu pomoći župljani.

Do jutra su već svi znali da je u Duhove stigao novi župnik, Stjepan, nitko mu nije zapamtio prezime. Došli su na misu obučeni kao što bi u nedjelju. I još bolje od toga. Očekivao bi čovjek da su došli procijeniti novog velečasnog, ali njima je bilo važnije da on pozitivno ocijeni njih. Muški su se redom velečasnom Stjepanu predstavili jakim stiskom ruke, da zna da su oni pouzdani ljudi. Natapirane gospe i gospojice smješkale su mu se iz klecala, a neke su mu u sakristiji ostavile i pune tace masnih kolača. Omotale su ih celofanom i skupile ga pri vrhu tankom špagom kroz koju su provukle cedulju s napisanim svojim imenom, da velečasni zna koja je napravila kolače i koja je napravila baš one koje mu se najviše svide. Nitko se nije predugo čudio neobičnom načinu na koji je velečasni Stjepan vodio misu i krstio djecu. Čuli su da se zaredio u Rimu pa su bili osobito ponosni da su baš takvoga dobili u svoje selo.

Nije prošlo dugo dok župljani nisu počeli vjerovati da je velečasnog Stjepana sam Gospon Bog k njima poslao i da im kroz njega govori. Zato se nisu iznenadili kad je zarežao na njih poput psa kad su se posvađali oko toga tko će stajati naprijed u procesiji križnog puta. Ni tada nije puno razmišljao, samo je zaključio da ne smije dopustiti da se stvar otme njegovoj kontroli pa je jednostavno – zarežao. Shvatili su to kao Očev gnjev jer se prepiru oko svetih stvari i ne poštuju jedni druge. Sutradan je velečasni Stjepan ispovijedao čak tri sata koliko je župljana čekalo u redu. Među njima i mlada Marta. Ispod bijele bluze zakopčane do grla svejedno su se nazirale nabujale grudi. Nije slušao što mu grešnici govore s druge strane ispovjedaonice, samo je skriven zurio u Martine grudi i usne koje je zamišljao da grize kao onda hostiju. Toliko se uzbudio da mu se halja po sredini podigla kao šator. Kad je došao Martin red, spustila se na koljena ispred pregrade koja ih je dijelila i mirisala je opojno. Pokajala se što zamjera svome Peri jer pije i jede preko mjere pa uvečer zaspi i još nemaju dijete, a obećao joj ga je kad su se uzeli. Zna da muža uvijek treba poštovati pa moli velečasnog za oprost. Nije se nimalo čudila što su ga zanimali detalji – kako rade dijete kad Pero ne zaspi, je li on gore ili je ona, vide li joj se gole grudi ili ostaje dijelom odjevena – pa zna Marta da njihov velečasni ima posebne moći. Zato je samo na tren ustuknula kad je predložio da im on pomogne i bude taj koji će Marti u trbuh staviti dijete. Gospodin Bog želi da oni budu roditelji i djeluje kroz njega, sam ga je u Duhove poslao. Već istu večer Marta je bila bez odjeće na stolu u župnom uredu, nisu stigli niti do sobe doći. Stjepan nikada prije nije okusio ženu, Marta je za dvije odrasle glave bila viša od njega.

S prvim danima proljeća stigao je novi, pravi župnik. Zatekao je Stjepana za oltarom taman nakon nedjeljne mise dok se još pozdravljao s ljudima. Novom župniku nije trebalo dugo da shvati što ovaj kepec izvodi. Izgrdio ga je, Stjepan je i dalje štedio riječi da ne kaže koju krivu. Zaključio je da mu je ovo i predobro pošlo za rukom, zato sad treba reći zbogom i pokušati drugdje s ovim ili nečim sličnim jer izgleda da slavu možeš lakše dobiti nego novac.

Dok su župljani još stajali zbunjeni, udaljio se kroz sakristiju pa sve brže prema župnom domu. Putem se opleo o halju i pao potrbuške, glavom u zemlju. Ustao se i pohitao drvenim stepenicama do sobe, ispod kreveta izvukao svoj vojnički ruksak pa u njega potrpao sve što mu se našlo pod rukom. Dvije čiste svećeničke halje koje je Mara taman dan ranije oprala, zveketavi kalež i posudicu za hostije, teško raspelo. S blatom na licu, u halji, s punim ruksakom na leđima trčao je koliko su ga noge nosile skroz iza dvokatnice pa niz brežuljak preko livade. Njegovi bi mu Dušmani još malo mogli biti za petama.