Tomislav Šovagović - Čudnovato jutro s brancinom, gulašom i kremšnitama

Tomislav Šovagović

Rođen je u Šibeniku 16. prosinca 1976. godine.

Unuk Franje i Eve, Ivana i Kate, sin Josipa i Jadranke, Evin brat, Josipov i Katarinin ujak. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima i teologiju na Institutu za teološku kulturu laika u Zagrebu. Objavio je zbirke priča Rudnik čvaraka, Cesta knezova Bribirskih, Ispod skala, Latifundija, Kad narastem, bit ću Dražen te roman Mangan. Autor je emisije Na kraju tjedna na Trećem programu Hrvatskoga radija i suradnik u listu Matice hrvatske Vijenac. Samostalni je umjetnik. Živi s knjigama i pločama u zagrebačkom naselju Rudešu.
 

ČUDNOVATO JUTRO S BRANCINOM, GULAŠOM I KREMŠNITAMA

„ Nije dobro, sanjala sam brancina kako pliva u govnima “, rekla je teta Vjera u zoru ponedjeljka 9. rujna. Ispijao sam crnu kavu bez šećera, bunovan, nesvjestan njezinih riječi. Bio mi je drag datum. Prije 28 godina krenuo sam u gimnaziju, a istoga je ponedjeljka (da, potrefio se početak tjedna) strina u progonstvu u Petrovoj bolnici rodila drugoga sina Krešimira. Tamanio sam onih mjeseci humanitarne kekse od jabuke, kao naši preci Trumanova jaja, upoznavao se sa srednjoškolskim drugovima, sveti dani.

„ Što je loše u tom snu, mulj, izmet, blato? “, priupitah između dva gutljaja. Djed još nije ustao, sunce se pomaljalo nad zaljevom, djelovalo je idilično.

„ Nešto će se ružno dogoditi, vidjet ćeš “, prorokovala je teta, ali dnevna rutina jave trebala se odvijati po planu. Teško pokretnom djedu trebalo je u bijelu kavu umrviti dvije kriške staroga kruha, naložiti vatru, jer kasnoljetna jutra prilično su hladna. Bioritam mi se posve izmijenio, naviknuo sam čitati i pušiti noćima, ustajati oko deset sati, na moru je bilo nemoguće.

„ Ima l' koga, narode, stiga' je Kapučino! “, pokucao je na prozorska okna dobro znani očalinko, djedov vršnjak Marko. Nosio je kariranu pepita jaknu, kupljenu od prve rudarske plaće u Njemačkoj sedamdeset i neke. Volio je pojesti sirnicu i popiti šljivovicu na dvorištu. Bježao je od kuhinjske topline, valjda ga je sjećala na duboki kop. Izašao sam napolje, donio dvije čašice i hladnu slavonsku rakiju, idealnu za grijanje mamurluka. Starac koji se hvalio tim nadimkom po talijanskoj pjenastoj kavi, iako se tako mogao zvati i Šljiva, milovao je rukama crnu aktovku, onu u kojoj običan čovjek odlazi na uredski posao.

„ Meso je kupljeno, napravit ću gulaš, ako budem znao “, ponavljao je uvijek istu rečenicu, pozivajući na tradicionalni godišnji objed, onaj u kojem se najedemo i napijemo, a hrane ostane barem za još četiri osobe. Gost se nije dugo zadržavao, iskapio bi napitak od šesnaest gradi, promrmljao koju o ljubavnici Mađarici iz gastarbajterskih dana i otišao putem svoje ulice. Ručak je planiran za utorak.

Teta se spremila i otišla u nabavku na tržnicu. Oprao sam šalice, puštajući morskom povjetarcu zapljusnuti umorno biće, nenaviknuto na jutarnje funkcioniranje. Krajičkom oka spazio sam djeda na kućnom ulazu.

„ Zar je već otiša' Kapučino? “, čudio se gegajući, pridržavajući se za zidove zdanja koje je svojim i bakinim rukama podizao deset godina, otkidajući od skromne radničke plaće, sanjajući o dvokatnici koja će zamijeniti podstanarsku šupu u okrilju benediktinskoga samostana, gdje je primljen zahvaljujući daljnjoj rođakinji, poglavarici redovnica stroge klauzure.

„ A, znaš njega, odjurio je prije sunca, pozdravio te. Opet si bez štapa? “, prijekorno sam ga pogledao, svjestan da prodike ne pomažu. Držati pomagalo za hodanje ovdje se smatralo priznavanjem nemoći, a to se moralo sakriti od susjeda, rodbine, planeta.

„ Kom briga, neka me ljuljne istoga trena, bit će vam lakše spremiti me u škrapu “, cinično je dobacio, kao da je umoran od svakodnevnoga drmusanja, a opet, živjelo mu se i u 89. godini. Prije dva mjeseca tresnuo je u vrt i natukao desno rame, ali nije mu bila dovoljna opomena za nošenje štapa.

„ Opet ti prizivaš nesreću, ajde sjedni na balkon, eto mene “, kumio sam da se urazumi. Otvorih vrata perilice rublja, pripremajući teren teti kada se vrati s mokrim vrećicama svježega mesa i povrća. Ponio sam orahovicu, ljekovito piće naših balkonskih razgovora. Djed je za razliku od Kapučina volio obojane, slatke rakije. I tumačio mi svijet. Susjed Rade izaći će s dogorijevajućom cigaretom i ugasiti ju tik prije ulaska u automobil, obitelj ispod naše kuće razgrtat će robu zaklanjajući lancunima znatiželjne poglede, dječja vika otkrivat će sve ulične stanare.

Čim sam sjeo na dotrajale sjedalice povezane špagom, zazvonio je telefon.

„ Diko, dođite ti i teta na kremšnite “, vikala je susjeda Ljuba, trajno nagluha s trajnom frizurom. Znao sam da nije stavila slušni aparat, pa se nisam ni trudio razgovarati. Kremšnite u osam ujutro, zvučalo je nadnaravno, kao sladoled u ponoć.

„ Ona nije normalna, ali uvijek vas poziva, morat ćete ju posjetit “, smijuljio se djed, uvlačeći suhe smokve kroz ušicu igle, pazeći da lovorov list razdijeli delikatesu. Još je oštrim okom uspijevao provući konac, spremajući vijence za zimske, mjesece osušenih zaliha.

„ Najprije Kapučino s gulašom, a onda i Ljuba s kremšnitama, kao da smo u Samoboru “, uzvraćao sam smijehom, uživajući u dijalogu s praroditeljem, sretnom što je sve na svojemu mjestu. Starija čeljad okopavala je vrtove, zrakom su vonjali mirisi toćeva, dječji glasovi budili i one najpospanije, a crkveni satovi odzvanjali svakih petnaest minuta. Ustao sam pomesti kuhinju i pripremiti posude za kuhanje. Ručak nije smio kasniti, očekivano vrijeme objeda – 11.30 sati.

„Vratila sam se, nema ništa na pijaci “, jadala se teta, svejedno vukući kilograme kupljenih artikala, kao da je sve bilo na rasprodaji, i kao da smočnica nije ispunjena za tri dolazeće jeseni. Tjestenine, mlijeka i ulja bilo je u humanitarnim količinama, nisu zaostajali brašno, šećer i stol. Elementarna nepogoda mogla je pogoditi cijelu državu, bili bismo dovoljno zbrinuti.

„ Ljuba nas zove na kremšnite, naljutit će se ako ne dođemo “, priopćio sam Vjeri desertnu informaciju, i, na djedovo inzistiranje, ubrzo krenuli nizbrdo, u četvrtu kuću od naše, provjeriti je li domaćica ispunila telefonsko obećanje.

Obradovala se kao da smo došli nenajavljeno u kraljevski posjet. Posjela nas je za stakleni stol, izvadila pakiranje od dvadeset žućkastih, kremastih kolača, natočila viski u visoke čaše sa stopom, iako joj je sin uvijek prigovarao što ne zna prikladno spojiti žestoko alkoholno piće s pripadajućim kristalom.

„ Daj, susjeda, nemoj se mučiti, pojest ćemo kremšnitu i idemo kuhati juhu od tikvica, ne smijemo dugo staroga ostavljati samoga “, upozoravala je teta, diveći se ukusnosti industrijskih kremšnita. Ali, to nije bilo sve. Ljubazna sredovječna žena, kako joj je i ime sugeriralo, odnekud je iznenada izvadila pivo Corona, smatrajući ga idealnim začinom u zaslađenom dopodnevu.

„ Zavrtjet će nam se u glavi, nećemo znati pogoditi nazad “, našalih se s dvjema damama, uvaljujući stomak u nevolju zbog nespojive kombinacije. Limun je golicao ždrijelo, radijske vijesti zborile o početku nastave, a vremenska prognoza sugerirala da će i danas biti dovoljno kupača na gradskoj plaži. Kao u moćnom ugostiteljskom objektu, sljedovima nije bilo kraja. Brižna Vjera iznenadila je domaćicu krpenim podlogama za sjedenje, kupljenih u trgovačkom centru po povoljnoj cijeni. Imala je teta nos za vječne popuste, ignorirajući ukupan zbroj koji je trajno premašivao namijenjeni proračun.

„ Dosta je bilo, stvarno moramo kući “, upozorio sam, i teta je shvatila ozbiljnost situacije. Nahranjeni i napiti, krenuli smo put našega balkona, brinući se jer djed nije sjedio na uobičajenom mjestu. Ali, dobro, već je sunce prilično pržilo, povukao se na hladniji trosjed, upalio je tranzistor, spremno čekajući ručak.

„ Halo, djede, jesi u sobici? “, dobacio sam s vrata, dok se u probavi meškoljilo sve ono što još nije dospjelo biti probavljeno.

„ Evo me, diko, smokve su spremne za Zagreb “, odahnuo sam začuvši najdraži glas. Skočio sam presvući se u prizemlju, okružen knjigama i rokovnicima, zapisima iz živog doma. Primijetio sam kako je, nekim čudom, na izdisaju mobitelska baterija, a traženje punjača iziskivalo je koncentraciju tragača za zlatnim polugama. Pomalo i paradoksalno, od iznadprosječne jutarnje količine šećera, brzo sam ožednio. Načeo sam pivo, ispio gutljaj i – tres.

Zvuk nalik potresu zaparao je zrak.

„ Ajme meni, jesi dobro, Tome, dođi!!! “, prolomio se zabrinuti tetin glas. Sjurio sam se poput sprintera na gornji kat i imao sam što vidjeti. Djed je ležao na podu. Pri svijesti, ali bespomoćan. Nije imao snage ustati. Morat ćemo ga podignuti vlastitim snagama.

„ Ne trebate me dizati, ostat ću ovdje “, izvalio je rečenicu u svom stilu, i tražio poslušnost. Teta mu je stavila jastuk pod glavu. Bili smo svjesni težine zahvata.

„ Joj, nije dobro, bojim se da je slomio kuk “, pogledala je teta i odmah smo znali da govori istinu. Ona je prije dvije godine operirala tu nesretnu kost koja uvijek pukne kada je najteže. Činjenica je otežala svaku misao.

Instinktivno sam uzeo slušalicu, otipkao 192 i pričekao javljanje dežurne osobe.

„ Molim vas pošaljite kola hitne pomoći, djed nam je pao i slomio kuk. Kući priđite s gornje strane, jer ga nećemo moći drugačije iznijeti “, rafalno sam sasuo u brzini. Gledajući nemoćnoga djeda osvijestio sam onoga tetinoga brancina u govnima. Iz sna. Proročki je vidjela što će se dogoditi.

„ Izdrži, stari, nema predaje, nije gotovo “, hrabrio sam posrnuloga djeda, osluškujući tugaljivu sirenu koja uvijek trubi zbog nekog drugog. Približavala se našoj kući. Bilo je 11.30.

Nakon uspješno obavljene operacije kuka uslijedilo je pedeset dana borbe, ali zbog dekubitusa, možda i korone, tko će ga znati, vrag neka nosi i sva meksička piva i kineske viruse, naš dragi djed je – preminuo. Bez sna.