Značaj Beline povelje

Pojava i razvoj gradova u srednjovjekovnoj Slavoniji mogu se pratiti kroz odnose kraljevske vlasti. Od kraja XI. stoljeća područje Slavonije pripalo je Ugarskoj i bilo odvojeno od ostatka Hrvatske. Ta je okolnost rezultirala formiranjem Slavonije kao zasebnog područja i u upravnom smislu.
Kao svoje zamjenike, kraljevi iz obitelji Arpad su često slali članove svoje obitelji, poznate kao hercezi, u Hrvatsku. Herceg je uglavnom bio kraljev mlađi brat ili sin i bio je nadređen banu i drugim uglednicima u zemlji. Stanovnici županija, u kojima će se kasnije pojaviti gradovi, bili su dužni na razne načine služiti nadređenima. Od tih usluga mogli su se ili otkupiti novcem ili ih je kralj mogao osloboditi. Tako su kraljevi, posebno kroz XIII. stoljeća, oslobađali podanike od dužnosti i davanja, što će na kraju rezultirati nastankom slobodnih kraljevskih gradova.
Na slavonskom području Arpadovići, raznim poticajnim mjerama, uspostavljaju mrežu urbanih zajednica na temelju općih kolonizacijskih prava (ius hospitum). Doseljenička zajednica nastojala je steći vlastitu jurisdikciju oslobađanjem od županove vlasti. Tako se samouprava gradova očitovala uspostavljanjem suca s gradskim vijećem, odnosno izborom gradskog magistrata, pravom na slobodno kretanje, raspolaganjem imovinom u slučaju smrti i oslobađanjem od carina. Ovisno o stupnju ostvarenih prava, ti su gradovi dobili status villa, foruma, oppidiuma i civitasa.
U XIII. stoljeća herceg Koloman, vladao je Slavonijom kao kraljevinom. Slavonija postaje politička jedinica s neovisnim pravosuđem, upravom i poreznim sustavom. U takvim je okolnostima Koloman davao privilegije građanima naselja koji su imali poseban zadatak. To su prije svega granična trgovačka i stražarska mjesta koja bi trebala pridonijeti oživljavanju hercegove zemlje.
Budući da kraljevski gradovi dobivaju povlastice tijekom XIII. stoljeća u različita vremena i od strane različitih vladara, njihov pravni položaj nije uvijek isti i mijenja se. Privilegije obično sadrže odredbe o trgovini bez kojih grad u to vrijeme ne može živjeti. Kad se u privilegijima izričito ne spominje pravo slobodne trgovine gradskih stanovnika, treba pretpostaviti da su ga oni već imali. Doslovno iste privilegiju imaju Samobor, Petrinja i Jastrebarsko. Samobor je kraljevske povlastice dobio 1242. godine.
Slobodni kraljevski grad Samobor u XIII. stoljeća, naselje je za Arpadoviće važnije od zagrebačkog Gradeca. Samobor se nalazio uz tvrđavu Okić, kojoj je pripadao do 1242. Kolomanovom privilegijom građani Samobora bili su izuzeti iz nadležnosti kraljevskih sudaca i podvrgnuti sudu svog načelnika, kojeg su mogli slobodno birati. Za razliku od Gradeca, Samoborci banu daju stan koji je dužan platiti. Mogu birati župnika i po svojoj volji raspolagati crkvenom desetinom..
Osnovne odrednice samoborskih privilegija praktički su iste kao u slučaju Perne i Petrinje. Povelju je Samoboru 1242. godine izdao Bela IV a ovoj povelji prethodila je ona iz 1240. godine hercega Koloman, koja je Samobor oslobodila plemićke vlasti. Kao i u slučaju ostalih gradova koji su u XIII. stoljeća postali slobodni kraljevski gradovi na ovom području, Samobor je poveljom dobio višu razinu samouprave. Povelja također bilježi točne granice teritorija koje je gradu dao Bela IV. Samobor je, baš kao i Perna, bio jedan od gradova koji nije uspio sačuvati svoje privilegije. Nešto više od 30 godina nakon primanja povelje, točnije 1274. godine, Samobor potpada pod vlast okićkog župana i kao takav se svodi na razinu trgovišta pod upravom lokalnog plemića.
Privilegije koje su građani dobili znatno su im olakšale život i pridonijeli gospodarskom razvoju. S povlasticama su građani počeli uživati veća prava i slobode. Privilegije su bile obostrano korisne, kako za građane, tako i za  vladare. 
Za život srednjovjekovnog grada, pravo na trgovinu bilo je jedno od najvažnijih privilegija jer se tek tada grad počeo otvarati prema van, trgovcima koji su možda prolazili gradom ali nisu smjeli izlagati svoju robu na prodaju.