Galerija Prica izlaže u Centru za mlade Bunker

 

Sebastijan Vojvoda

 

„Budućnost nije ono što je nekad bila“

 

 

otvorenje izložbe u petak 15. prosinca 2017. u 19 sati

 

15.12.2017. - 14.1.2018.

 

 

BUNKER

Centar za mlade Samobor

POU Samobor

Ulica Savke Dabčević Kučar 8

10430 Samobor

 

Radno vrijeme

utorak – subota 10 – 22h

nedjelja 16 – 22h

ponedjeljkom, blagdanima i praznicima zatvoreno

 

„Budućnost nije ono što je nekad bila“

 

Ulaskom u izložbeni prostor ispunjen pravilnim, kvadratnim formatima slika Sebastijana Vojvode posjetitelj može uočiti četiri jasne pojave/fenomena: 1) geometrijsko apstraktno slikarstvo; 2) prepoznatljive znakove koji se pozivaju na povijest umjetnosti, relativnu nedavnu tehnološku prošlost i sadašnjost te povijest (ideologiju) općenito; 3) ograničenu paletu boja i 4) prostornu i vizualnu grupaciju slika i znakova. Sve četiri pojave poznate su i prepoznatljive promatraču. Geometrijsko apstraktno slikarstvo, apstraktno slikarstvo općenito, samostalno se formiralo tek početkom 20. stoljeća i zauvijek promijenilo umjetnost. Bespredmetnost takvoga slikarstva mogla je emanirati vrijednosti, ideje i osjećaje sasvim novim sustavom znakova. Nesumnjivo se Vojvoda poziva na početke apstrakcije, na pionira suprematizma Kazimira Maljeviča. Sličnost se može pronaći i u ostaloj geometrijskoj apstrakciji početka 20. stoljeća, geometrijskoj apstrakciji poslijeratnog visokog modernizma, EXAT-u 51, Novim tendencijama, hard-edge slikarstvu, postmodernističkom neo-geo i dr., ali kako sam autor opetovano ističe: U potpunosti se odričem metafizičkog pristupa geometriji kao izrazu skrivenog univerzalnog poretka koji je bio značajan za pionire apstraktnog slikarstva – Kupku, Maljeviča, Tatlina, Gaboa, van Doesburga, Vantongerlooa i ostalih. Na prvom mjestu je događajna sadašnjost i njena ontologija. Zadrži li se posjetitelj još malo dulje ispred platna, zamijetit će kako se uz poznate vizualne obrasce geometrijske apstrakcije javljaju novi i mlađi, poput uvećanog prikaza 8-bitnih igraćih konzola lunaparkova, računala iz 1980-ih godina, a kvadratna osnova i mreža linija, kako autor ističe, za njega predstavljaju kontrolori za kretanje u virtualnom svijetu igraćih konzola kao što su Gameboy ili Nintendo koji predstavljaju relativno nedavnu tehnološku povijest, ali i umjetnikovu osobnu prošlost na kojoj je kao dječak odrastao. Za njega osobno budućnost, kako je izgledala tada, zaista nije što je nekad bila. I konačno, osvrne li se posjetitelj oko sebe, promatrajući sve kompozicije i pojedine slike, može zamijetiti denotativna, konotativna, simplificirana, reducirana i transformirana obilježja različitih ideologija, zatim graditeljskih principa i sustava vezanih uz formiranje ideologije i dominantnog diskursa ideologije, obilježja različitih religija, etničkih i klasnih odrednica. U tom trenutku naoko bespredmetna geometrija započinje dobivati prepoznatljivi oblik. I u tom se slučaju umjetnik odriče aure koja okružuje ta obilježja. Ona su postavljena u jednak odnos, slikana na jednak način, uprizorena su kroz poznate, ponavljane geometrijske oblike. I ne samo to (tu dolazimo do trećeg fenomena), za poznate, ustaljene znakove on upotrebljava ograničen raspon boja i ne-boja: crvenu, crnu, bijelu (s varijacijama sive i bordo crvene) i samo u rijetkim slučajevima kobalt (i na jednom dijelu tirkiznu) plavu. Boje su ponovo povezane s ideološkim predznakom, ali slikarstvom od paleolitika te, osim što njihova pojava ima duboko društveno i kulturološko značenje, predstavljaju i svojevrsni arhetip.

Sustav znakova raspoređen je na kvadratnim platnima grupiranim u kompozicije – sustave, čime se s jedne strane dodatno ističe njihova dvodimenzionalnost, poput one virtualnog svijeta, starijih videoigrica, a drugim reprezentira prostorno utjelovljenje moći, čime se prikazani sadržaj povezuje s formom kompozicije. Tek poneki trodimenzionalni kubus rastvara i razbija pravilan raster dvodimenzionalnih ploha, najsmjelije kubus i dva platna postavljena u dijagonalu koja dinamizira postav, a vizualno prizivaju svemirski program hladnoratovskog razdoblja. U tom se rasporedu događa nešto drukčije – slika, iako osmišljena kao samostalno umjetničko djelo, funkcionira kao multiplicirana jedinica, dio instalacije – sustava, a cijeli izložbeni prostor postaje umjetnička kreacija jer umjetnik iznova, od izložbe do izložbe, mijenja kompoziciju. On istodobno upotrebljava, kako navodi, postupke demontaže i sinteze, kako na sadržajnoj, tako i na formalnoj razini. Umjetnik tako prisvaja sva obilježja, formalna i sadržajna, sve znakovne sustave i stvara vlastiti vizualni jezik.

Umjetnikov sustav estetski istrošenih i poznatih znakova sastoji se od ponavljanja kvadrata (koji nesumnjivo izvire iz Maljevičeve estetike, ali ne i metafizike), linije, kruga, grčkog križa, meandra, tlocrta, nacrta i obrisa građevina (od zigurata do zgrada koje evociraju monumentalna, ogoljena socijalistička zdanja), tlocrta ureda, korporacija, reinterpretiranih i variranih zastava Sjedinjenih Američkih Država, aluzije na svastiku, virtualno generiranih slika, procesora, kontrolera, općenito ekspanzije virtualnih dimenzija, čak i apstraktne motive isključivo dekorativnog karaktera. Ponavljanjem estetskih arhetipova, poznatog vizualnog repertoara toliko puta ponavljanog u 20. i 21. stoljeću, umjetnik navodi kako istražuje kontekst postmoderne, posttehnološke ideologije i njihova odnosa sa slikarstvom, a formalno i sadržajno povezuje povijesne i sadašnje varijacije geometrijske apstrakcije. Budući da se sam umjetnik poziva na kontekst postmoderne, citiranje, kolažiranje, dekonstrukciju, a time i na rušenje velikih narativa utopija 20. stoljeća, stvaranje fragmentarnih malih narativa, jasno je zašto promišlja i ponavlja te obrasce. Upravo se u ponavljanju tih znakova razotkriva komunikacija semantičkih i nesemantičkih kretanja – umjetnika prema promatraču, prošlosti prema sadašnjosti i obrnuto te znaka prema događaju. Smisao semantičke poruke, ideje, prenesen je sredstvom komuniciranja, u ovom slučaju slikom – znakom. Kako bi promatrač mogao sudjelovati u toj komunikaciji, on mora biti prethodno upoznat sa znakovima, oni moraju biti prepoznatljivi, duboko usječeni u društveno sjećanje. Samo pamćenje preko poznatih vizualnih obrazaca, citata izvodi kolektivno sjećanje na koje umjetnik računa. Sustav znakova Sebastijana Vojvode, bilo da je riječ o doslovnom prikazu ili metaforičnom znaku, zaista postaje svojevrsna mreža kojom se može komunicirati, odnosno dekodirati dominantni kod kojem je implicitna mogućnost ponavljanja, a time i prepoznavanja.[1] To vrijedi za svakog promatrača – sudionika te komunikacije.

Budući da se prikazani znakovi pozivaju ponajviše na ideologije i totalitarizme, slikarstvu Sebastijana Vojvode direktni i indirektni društveni angažman postaje ključan. Na ideološki diskurs kasnog 19. i 20. stoljeća referira se u kompozicijama – sustavima poput Red cloud against America, Dakota 38, Escape from Stalingrad, Escape from the Mindmaster, Dictatorship under construction, Ruska dijalektika i Towers, pritom uključujući osobnu mitologiju umjetnika. Referira se i na kršćanstvo i budizam kompozicijama nazvanim Apostoli i Corporation Satori, na evoluciju geometrijske apstrakcije i njezin odnos prema društvu te supostojanje mimetičke figuracije i geometrije od prapovijesti do danas u kompoziciji Paleolitik i Ruska dijalektika te osobnih asocijacija koje se provlače kroz sva djela, ali osobito u kompozicijama Road to Anna A., Summer Angst i Budućnost nije što je nekad bila, kojima nadopunjuje kolektivno sjećanje. Prizivajući vizualno i konceptualno prakse IRWIN-a i Neue Slowenische Kunst, progovara dominantnim kodom ideologije kako bi ostvario subverziju. No, kako bi povijesni događaj poput vješanja Sioux Indijanaca obilježenih naslovom (koji pomaže pri dekodiranju) i kompozicijom Dakota 38 pretvorio u dvodimenzionalni vizualni znak (između ostalog, američke zastave postavljene naopako), on mora postati svojevrsni narativ prije negoli postane komunikacijski događaj sadašnjosti. Tako i u kompoziciji Ruska dijalektika, iako je riječ o geometrijskoj apstrakciji, prepoznajemo priču o tranziciji između totalitarizama – kapitalizma i fašizma. Takav narativ traži, kako od umjetnika, tako i od promatrača, da se pozicionira u odnosu na dominantni kod povijesnih i sadašnjih ideologija. Umjetnik zauzima, a svojim ideološkim arhetipovima stvara konflikt između vlastite umjetnosti i društva gurajući promatrača da detektira taj dominanti kod, razotkrije (sličnosti) dominantnih ideologija i zauzme opoziciju.

Nakon cijelog tog sustava znakova i konteksta, pitamo se zašto slikarstvo? Zašto ne, na primjer, grafika, sitotisak koji priziva Agitprop ili općenito propagandni materijal? Upravo se tim izborom naglašava kontrast između klasičnog medija poput slikarstva (u ovom slučaju ulja na platnu i, u manjem broju, akrilika) i ikonografije koju prikazuje – vlastitu „virtualno generiranu sliku“ pretvara u klasično slikarstvo.[2] Iz udaljene pozicije promatrač gleda jasnu, plošnu geometrijsku apstrakciju, približivši se, pred njim se otvara sasvim novo polje konteksta. On uočava svojevrsnu materičnost ulja, poteze, namaze boje na platnu, a ravne linije, kvadrati, slikani u strogo kontroliranim uvjetima s minimumom prostora za slučajnost, tijekom vremena pucaju. Nastaju krhotine koje su također autorska gesta i tako se još jednom stvara napetost u komunikaciji slike i promatrača.

Iz navedenog postaje jasno kako Sebastijan Vojvoda stvara vlastiti vizualni jezik koji oblikovno i narativno funkcionira na sinkronijskoj razini. Autoru pritom možemo pripisati neku novu suvremenu postmodernističku praksu u kojoj nastaje polje perpetuiranog otvorenog konteksta, a umjetnik dvostruko – formalno i sadržajno – nastoji izvršiti preokret poznatih i istrošenih znakova te izmjestiti sustav znakova kolektivnog identiteta u osobni sustav posredovan klasičnim medijem slikarstva.

 

Patricia Počanić

 

[1] Više o iterabilnosti vidi: Derrida, Jacques. 1984. Potpis, događaj, kontekst. Delo. 6: 7–35.

[2] Maračić, Antun. 2015. Sebastijan Vojvoda: Topologije diktature u katalogu izložbe. Galerija Forum. Zagreb. 1: 3. veljače – 28. veljače.

 

b i o g r a f i j a

Sebastijan Vojvoda rođen je u Puli, 1976. godine. Osnovnu i srednju školu završava u Poreču.

Studira na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani, na slikarskom odjelu, u kla­si profesorice Metke Krašovec. Diplomirao je kod pro­fesora Zmage Jeraja i Boruta Vogelnika, 2006. godine.

Godine 2005. boravi kao stipendist u Göteborgu, u Švedskoj, na tamošnjoj Umjetničkoj akademiji.

Godine 2012. na ALUO u Ljubljani završava postdi­plomski magistarski studij slikarstva kod profesora Bojana Gorenca.

Sudjelovao je na različitim umjetničkim projektima kao dizajner, fotograf i filmski snimatelj.

Dosad je izlagao na više samostalnih i skupnih izlož­bi u zemlji i inozemstvu.

Živi i radi u Poreču, gdje je zaposlen kao kustos i vodi­telj likovne djelatnosti na Pučkom otvorenom učilištu.

 

i z l o ž b e | e x h i b i t i o n s

2002. Gradska vijećnica, Pula, Ars Atack, skupna izložba studenata likovnih akademija iz Istre

Foaje Istarskog narodnog kazališta, Pula, Ars Atack

Galerija talijanske zajednice, Rovinj, samostal­na izložba slika

Galerija Equrna, Ljubljana, izložba apsolvena­ta Akademije za likovno umjetnost in oblikova­nje u Ljubljani

2005. Rothor Gallery, Göteborg, izložba studenata Umjetničke akademije u Göteborgu, Švedska

2007. Galerija MC, Velenje, samostalna izložba slika

2008. Miklova hiša, Ribnica, izložba studenata dru­ge godine magistarskog studija na ALUO Lju­bljana

2009. Muzej moderne i suvremene umjetnosti - Mali salon, Rijeka, izložba finalista nacionalnog fo­tografskog natjecanja Photodays, Rovinj

2012. Zavičajni muzej grada Rovinja, Likovna koloni­ja Rovinj, skupna izložba slika

2014. Poola Gallery, Pula, samostalna izložba slika

2014. Subgalerija MUL, MMC Luka, Pula, samostal­na izložba slika

2015. Galerija Forum, Zagreb, Topologije, samostal­na izložba slika

2017. Galerija PRO3OR/ O3ON project, Beograd, The future is not what it used to be, samostalna izložba slika

2017. Galerija Prica, Samobor, The future is not what it used to be, samostalna izložba slika

 

p r i z n a n j a | a c k n o w l e d gmen t s

2005. Nominacija za Nagradu ALUO Ljubljana za stu­dentska dostignuća na završnoj godini studija

2009. Finalist na nacionalnom fotografskom natjeca­nju Photodays, Rovinj, u kategoriji umjetnički akt

 

k o n t a k t | c o n t a c t

seb.vojvoda@gmail.com