
Pazinski je kratkopričaš, rođen 1997. Objavljivao je i čitao svoje pripovijetke u sklopu raznih regionalnih manifestacija i natječaja: Istrakon, Festival Fantastične Književnosti, Refesticon, natječaj Gradske knjižnice Samobor, Lapis Histriae, studentska selekcija riječkog Vriska, Riječke Perspektive, Sedmica & Kritična masa, Ovca u kutiji.
Jedan je od dobitnika nagrade Chrysalis, priznanja za nove obećavajuće autore koje dodjeljuje Europsko udruženje za znanstvenu fantastiku (ESFS), a 2021. godine osvojio je prvu nagradu na natječaju za najbolju „gorku“ priču u sklopu Književnih dana Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu. Tri godine kasnije na istom natječaju osvaja drugo mjesto.
Vodi radionicu kreativnog pisanja u Centru za mlade Alarm u Pazinu.
Naša je baka jedna od rijetkih starica koja je iz stacionara izašla živa. Vratila se kući poslije tri tjedna. Zdravstveno nije pokrivalo četvrti.
Ondje smo je smjestili kako bismo predahnuli. Majka od kuhanja ručaka jer baka nije bila u stanju – što ne znači da nije pokušavala – otac od stalnih posjeta zahodu jer je odbijala nositi pelene, mi braća od batlerskih zadačića, a djed od cjelonoćnih tirada.
Nije se gasila nakon moždanog. Najobičniji predmet, kriva riječ ili pitanje na Potjeri okinuli bi epizodu iz prošlosti i monologu nije bilo kraja. Glumačku su postavu činili rodbina i prijatelji, od kojih je polovica umrla prije mog vremena, dok sam preživjele gledao kad bi došao moj red da baku vozim na sljedeći sprovod. U pitanju su uvijek bile reprize. Potrošila je djetinjstvo u tjedan dana.
Djedu je bilo najteže. Nije mogao pobjeći od žene s kojom je šezdeset godina dijelio postelju. Možda to nije htio, možda joj nije imao srca reći da umukne i pusti ga više da spava, možda ga nije ni čula. I da je, ne vjerujem da si je mogla pomoći. Kad je djed na ručku zaspao s glavom u pire-krumpiru, shvatili smo da nešto valja poduzeti.
Nedjelju prije nego smo je odveli, baka je bila ustala u pet ujutro kako bi pod okriljem noći obavila jutarnju toaletu. Skratila je dlake na madežima i narisala obrve, obukla finu bluzu i nove sandale pa se tako sređena iskrala na ispovijed. Vjerovala je da će joj ta biti posljednja. Dobro da se brat vraćao iz izlaska. Presreo ju je na stepenicama.
U stacionaru je mirisalo na pelene. Naša je baka bila smještena u sobi s pogledom na parkiralište i čempres, zajedno s dvjema drugim bakama: jednom pri zdravoj pameti i drugom u katatoničnu stanju. Za čitavo vrijeme mog prvog posjeta, ova druga starica – čijeg se imena ne mogu ili ne želim sjetiti – nije ispustila glasa. Oči, blijedoplave poput halje što joj je skrivala istrošeno tijelo, nije skidala sa stropa.
Već pri sljedećem posjetu staričin je krevet bio prazan. Baka mi je objasnila da su je iz sobe iznijeli s plahtom preko glave.
- Nije uvijek tako šutjela, znaš?
Baka mi je zatim ispričala kako je starica cijelu prvu i iduću noć zazivala Mariju. Kad bi kroz prozor zasjale ulične svjetiljke i utihnuo promet, a sobom zavladalo umirujuće šuštanje klime, krenula bi staričina zapomaganja.
- Marija… - ponavljala je od sumraka do zore - Marija…
Baka nije oka sklopila. Njena nova prijateljica također. Živcirala ih je i činjenica što nisu mogle saznati o kome je uopće riječ kad im već ne da spavati: kćeri ili unuci, pokojnoj majci ili snahi, kakvoj poznanici ili pak Bogorodici samoj? U stacionaru nije radila nijedna. Posjetitelja nije bilo, a na svako je pitanje starica nastavljala tražiti Mariju kao da ih nije ni čula. Glas joj je znao tako sablasno oslabiti da su baku prolazili trnci.
Treću je noć više nije mogla slušati. Nikako da se usredotoči na krunicu. Sestre ionako nije bilo briga, od cimerice ništa, a na molbe, kao ni na prijetnje, baba nije trzala. U naletu bijesa i očaja mojoj je baki napokon sinulo.
- Koga tražiš? - upitala je staricu.
- Mariju… - zapišta glas iz kreveta - Mariju…
- Ne bude ti ona došla.
Modre oči zacaklile su se u mraku: - Zašto?
- Umrla je jučer. Ne bude ti došla. Mrtva je.
Ispod bakinih mokrih podočnjaka zatitrao je smiješak. Od onda su spavale kao zaklane, rekla mi je.
Nakon tri tjedna stvari su se, uz nekoliko iznimaka, brzo vratile u kolotečinu. Majka je nastavila spremati ručke – bez bakinih uplitanja – a otkad se povratnica naučila na pelene, u obavljanju batlerskih zadačića pridružio nam se i otac. Tirade su ograničene na danje svijetlo, tako da djed nije morao nadoknađivati san u pire-krumpiru. Što se tiče repertoara, naravno da ga je obogatila zgodama iz svog trotjednog boravka. Šalila se da je prva koju iz stacionara nisu iznijeli s plahtom preko glave. Ipak, priču o Mariji čuo sam jednom i nikad više. Vjerujem da ju je ispričala samo meni i svećeniku koji joj je došao pomazati čelo. Nadam se da ju je saslušao. Mi više nismo mogli.
Objavljeno: 14.07.2025.