T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Ivan Katičić - Župnikov podrum

Župnikov podrum

Ivan Katičić

Rođen u Splitu na prvi dan ljeta 1990. Kroz djetinjstvo je često zalazio u omiške knjižnice; gradsku i osnovnoškolsku. Tijekom 2012., uslijed viška vremena na Ekonomskom fakultetu u Splitu (jedan ispit cijeli semestar!), pohađa radionicu kreativnog pisanja gdje uviđa kako mu to skroz dobro ide.
Sudjeluje na brojnim natječajima za kratku priču, neke i osvaja, poput onoga u izdanju Pučkog učilišta Velika Gorica koji mu 2016. godine objavljuju zbirku priča "Pet metara bliže zvijezdama". Ljeti radi, dok zimi pohodi planine sa svojim psom Mašom.

 

Župnikov podrum

˝Pazi da ne svrataš,˝ kaže mi don Jozo dok voštanicom osvjetljava stubište što vodi u podrum župne kuće u Docu Donjem.

Iz usta mu smrdi po lozi, u devet sati ujutro. Osim vonja rakije, na licu osjećam vrući propuh, poput onoga za vrijeme ljetnih večeri koji ne donosi ni trunku osvježenja. Plamičak svijeće divlja u svim pravcima ali se ne gasi. Župnik svejedno psuje; vosak mu se cijedi po koži. Poseže za prekidačem, jednim od onih endemskih koje treba zaokrenuti. Žarulja treperi nekoliko sekundi dok konačno ne odluči predstaviti prostor. Ovaj podrum u Zamosorju, to se odmah primjeti, kvadraturom ozbiljno konkurira najvećim stanovima dolje u gradu.

˝Evo,˝ kaže župnik mamurnim glasom, ˝to tribaš popločat, cili ovaj pod.˝

Radi polaganu piruetu dok raširenih ruku opisuje površinu. Na jednom kraju se, usred starudije i polusmeća, ističe Heinekenov dupli frižider krcat vakumiranim suhomesnatim delikatesama: kobasice, panceta, pršut, rebra, svinjske nogice, uši... Sve je uredno naslagano poput suhozida. Pokraj frižidera su prazni bidoni. Ima i nekoliko punih, etikete na njima jasno daju do znanja kako je riječ o misnom vinu kao i onome za pit.

˝Ove sve stvari moš primistit na jedan kraj, pa kad završiš prvu polovicu poda, onda sve opet pribaci na drugi.˝

Na tom drugom kraju podruma, to tek sad primjećujem, nalazi se brdašce dječje odjeće i cipelica.

˝Nešto mo'š stavit i vamo na ove skale, da ti ne smeta,˝ kaže don Jozo.

Šutira hrpicu prema podnožju stubišta.

˝Ili kako 'oš... Samo nemoj ništa sve to skupa previše dirat i njuškat. Pogotovo ne ovo meso!˝

Župnik me namrgođeno odmjerava dok mi rukom maše prema Heinekenovom frižideru. Ispod očiju nosi podočnjake veličine kesice čaja.

˝Znam da ima točno dvista sedandeset i dva komada! 272! Jesi razumio? Kad ogladniš, viči, ja ću ti otić do dućana kupit parizera, ementalera i neku pivu na akciji.˝

Stari žderonja, samo mu je mesina na pameti...

˝Velečasni, kako da stavljam ploče?˝ konačno dolazim do riječi, ˝Na pola ili na tri kvarta?˝

˝Kako god je tebi lakše,˝ odgovara ne previše zainteresirano.

˝Šta ćemo s fugama?˝

˝Ma reka san ti, stavi kako ´oćeš! Al´ će to ko gledat... Mrtvace nije briga za širinu fuge.˝

Rastreseno pocupkava na mjestu, lamata šakama kao da sam ga uvrijedio.

Župnik nije bio ovako nezainteresiran kad je naručivao kamen od kojeg će biti ploče, zapravo je bio prilično precizan i dosadan...

˝Daj dolit, on je iz ovoga kraja,˝ kaže kao da se radi o osobi koju preporučuje za posao u državnoj firmi.

Osim toga, osobno prisustvuje rezanju gromade, kasnije i obradi ploča, kao da zna koliko je dolit delikatan, kako lako puca...

˝S dolitom triba ka i sa ženom: oprezno˝, kaže mi kao da je on meštar, a ne ja.

Ploču krem boje zagrijavam plamenikom. Vatra liže površinu, nemilosrdno je prži, ali skoro bez ikakvog vidljivog učinka. Tek je na dodir vruća toliko da prži tkivo.

Dolit je prošaran sivkastim i okerastocrvenkastim žilicama, pomalo nalik župnikovim ispucalim kapilarima; svaku treba dobro nadojiti epoksi smolom. Ravnomjerno gleterom, da dobro upije i spriječi ga od pucanja.

Poslije, nakon što se smola osuši, ploča ide na poliranje. Ploče iz polirke izlaze mokre i glatke. U tim budućim dijelovima grobnica, jer ljudi dolit uglavnom koriste u tu svrhu, župnik može vidjeti svoj zadovoljni izraz lica.

Ploče slažem na tri kvarta. Posao, nakon prvog reda, ide glatko. Odgovara mi i to što sam sâm, don Joze nema ni na vidiku; često mi vlasnici sjede za vratom i, kao, nadgledaju me. Misle kako ću na taj način ozbiljnije shvatiti posao i neću griješiti. Sasvim suprotno, njihovo zapričavanje i komentiranje napravljenog, stvaraju mi presing koji me samo dodatno umara. Većina tih vlasnika - nadglednika, uostalom, ni ne vidi nijanse: kako su neke fuge neznatno šire, odnosno uže, od drugih. Ne primjećuju kako su kutovi pojedinih ploča uleknuti ili ispupčeni: to eventualno primjete tek onda kada im se stol na tom mjestu počne klimati, a stolice zapinjati. Ali, tada je već kasno, jer ja sam svoje naplatio i otprhnuo.

Ne znam koliko je sati i koliko sam već tu dolje. Svakako, primičem se kraju prve polovice, stopala mi dotiču frižider s mesom i kante vina. Sada mogu napraviti pauzu za marendu, taman toliko da se ljepilo na onim prvim pločama osuši.

˝Velečasni!˝ dozivam, ˝Ja sam gladan!˝

Ne javlja se, oko mene je tiho kao u mrtvačnici.

˝Pope!˝

Sad sam već nestrpljiviji. Žarulja, valjda od moje dernjave, počinje treptati. Potom se i gasi.

˝Velečasni, za Gospu blaženu!˝ nastavljam s dozivanjem.

Ništa od toga. Glup sam što sam uopće očekivao pouzdanost od svećenika za kojeg njegovi vlastiti župljani kažu da je poludio. Nekoliko njih mi je ispričalo istu priču o tome kako mu je prije par godina u posjet došao jedan starac, u Mercedesu, zbog kojeg je i privukao toliku pažnju...

Srebreni Mercedes S Klase, argentinskih registracijskih oznaka, škripi po makadamu dok se parkira ispred župnikove kuće. Iz auta izlazi starac obrijane glave. Na ćeli se jasno vide ožiljci, meandriraju čitavim tjemenom. Na nogama nosi visoke kožne čizme s kromiranim mamuzama. Kaput na njemu je također od crne kože i dopire skoro do poda, iako je kolovoz i plus trideset. Stišće dugme na ključu koje automatski otvara prtljažnik. Iz njega grabi dva ogromna kovčega; stenjući ih tegli do vrata koja kao po dogovoru otvara don Jozo.

Selom se ubrzo počinju širiti naklapanja o tome da u Dolac Donji dolaze filmaši iz Argentine snimati telenovelu. Ipak, ni oni najzadrtiji mještani ne znaju objasniti što to ima toliko privlačno u ovom mosorskom kršu da vrijedi doći s druge hemisfere i zašto se redatelj prvo savjetuje sa župnikom. Teza telenovele se odbacuje brže nego što je i začeta, ali se ustaljuje ona druga, vjerojatnija, da je don Jozo balkanska veza za kokain iz Latinske Amerike.

Mještani ne znaju što su to njih dvojica satima radili unutra, u župnoj kući, ali župnik od tog posjeta svakako više nije sasvim svoj. Na bogoslužjima, vjenjčanjima i sprovodima se pojavljuje fakultativno, a kada se slučajno i ukaže, ponaša se kao da je tu zalutao: bulazni o koječemu i to ne s propovjedaonice, nego iz klupe, ležeći. No, barem onaj dio euharistije, vezan uz ispijanje vina, obavlja s nepogrešivom točnošću. U kalež natače nekoliko puta tokom mise i pije nadušak. S ispijanjem nastavlja i iza mise, pa župljani don Jozu nerijetko viđaju kako tetura posred ceste ili polja krumpira, već kako mu se toga dana ili noći prohtije.

Vadim upaljač iz džepa na lijevoj strani prsiju. Nemirni plamičak osvjetljava mesinu i misno vino. Otvaram kantu, naginjem. Vino je toplo, ali slatkasto, pa klizi niz grlo poput sokića. Iz frižidera, koji je cijelo vrijeme izgašen, vadim jednu kobasicu. 272, u mozgu mi tilta broj. Žmirkam u polumraku da nađem nešto za sjesti. Na frižideru, duboko zapetljan u paučini, počiva jedan stari šljem. Uzimam ga, otpuhujem prašinu. Na obodu na gotici piše: Freiwilligen Gebirgs Division ˝Prinz Eugene˝. Sliježem ramenima i sjedam na njega. Zubima kidam foliju oko kobasice; debela plastika mi zapinje između donje jedinice i dvojke i otkrhnjava komadić zuba.

Opipavam ga: precizno se otkinuo po dijagonali. Brzo ga pronalazim na podu, u još friškoj fugi. Spremam ga u džep; možda će ga zubar uspjeti zalijepiti, poput ploče.

Što od gladi, što od bijesa, otkidam veliki komad kobasice. Nešto zajauče. Na nepcu, s odgodom, počinjem osjećati okus: slatkastoslan poput krvi iz kažiprsta, ili u mom slučaju, vjerojatno od oštećenog zuba i zubnog mesa. Žvačem, a pod kutnjacima osjećam kako mi krcka. Ispljuvavam zalogaj na dlan. Proučavam: meso k´o meso, miješa se bijela masnoća i tamno crveno tkivo. Kobasicu vraćam u foliju, potom i u frižider. Sada uzimam komad slanine, ali ovaj put najlon otvaram rubom gletera, ne želim ovdje dolje ostaviti zubalo, premlad sam za „dentjeru“. Jedna strana gletera je čista, tako da s njom komadam slaninu. Svakim zarezivanjem slanina plače djetinjim glasom. Kostima mi prolazi led, a dlake na rukama mi se ježe.

˝Dobro, pope, je li ovo vino ili tekući trip?!˝ vičem.

Njušim bocu. Nosnice mi zapahnjuje miris paljevine, onaj miris kao kada gori suha trava ili sijeno. Iz hladnjaka počinjem osjećati vonj spaljenih dlaka, kose... Čujem kreveljenje i životinjsko urlanje.

U sekundi zaboravljam zlatno pravilo da se ne hoda po friško postavljenim pločama i bježim van, na površinu.

Župnik je u dnevnom boravku, hrče sklupčan u naslonjaču. Lice mu je bez podočnjaka, netragom su nestali. Blažen je i opušten, povremeno se čak i osmjehuje. Konačno je pronašao malo mira...

Pokrivam ga dekom i polako, pazeći da ga ne probudim, izlazim van. Neće ni primjetiti da je pod ostao nezavršen.

Objavljeno: 20.07.2021.