Kak smo se nekad kupali

Izravno iz Samobora tisuću devetsto četrdeset, pedeset…i neke…gospodin Damir Elblinger

Ljeto nam je pred vratima. Vrućina i kupanje, a kaj bi drugo bilo? Škola je gotova i brige su za nama, pa ako mama dozvol i, brzo na igranje i kupanje, naravno, u potok Gradnu. Tu je uvijek puno djece, veselja, smijeha, vike, špricanja i potapanja, ali i skakanja s brane i ronjenja u slapu ispod splavnica. I to traje bez prestanka dok se ne počnemo tresti ko šibe na vodi, a koža se naježi i usnice poplave od hladnoće.

A bilo je lepo.

No, bilo je i drugih kupanja. Mama nas je znala obući u svečanu kiklicu ili „mornar odijelo“ za nedeljnu šetnju, a mi smo čekali pred kućom, malo dalje kraj Gradne. Capkanje po vodi, skliska trava ili kamen i mam pljus u vodu…sa šetnjom je, normalno, odmah bilo šlus.

Vrijeme prolazi, postali smo stariji, pa smo na kupanje išli malo dalje, na bajer Bobovicu ili na Savu kod sela Otok. Jasno, a kak drugak nek peške. Bilo je tu smijeha i zezancije, vožnje čamcem po rukavcima Save, ali i hofirancije. Na povratku kući još uvijek je vruće, a bili smo i gladni. U selu nas znana obitelj Obranić počasti zdjelom hladnog kiselog mlijeka, a mi sretni i zadovoljni ko mala djeca.

Okupljanja i druženja nastavili smo i kao stariji srednjoškolci i studenti. Kupalo se i sportski plivalo na bazenima Hidropatsko, Šmidhen i Fotokemika, a zabave i zafrkancije nikada nije nedostajalo.

A more? E, to je druga priča. Kupanje u moru, a ne doma u lavoru bio je san sve djece u Samoboru. Sretnicima se to i ostvarilo, mnogima tek u odrasloj dobi, a nekima nikad. Hm…ovo me nekako podsjeća i na današnje vrijeme, a vas?