Grad Samobor Grad Samobor Logo

Pišem ti priču

Kristijan Vujičić - Metamorfoza iznad rijeke

Kristijan Vujičić - Metamorfoza iznad rijeke
20.07.
2020.

Kristijan Vujičić

Rođen je 1973. u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu te diplomirao filozofiju i religiologiju na Zagrebačkom sveučilištu. Objavljivao je prozu i osvrte u više domaćih časopisa za kulturu i dnevnih listova. Već desetak godina uređuje i vodi tribine društveno-humanističke tematike pod nazivom “Paralelni svjetovi” u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića.

Dobio je niz nagrada – 2017. primio je prvu nagradu na 51. natječaju Večernjeg lista “Ranko Marinković” za kratku priču “Zid mora pasti”, a 2020. drugu nagradu na natječaju „Književnoga petka“ za priču „Nokturno skupljača boca“. Dvaput je dobio Nagradu Kiklop: 2006. za roman Welcome to Croatia i 2014. za urednika godine. Objavio je romane Welcome to Croatia, Gospodin Bezimeni, Udruženje za mravlje igre, Ponavljanje: zaigranost proljeća i života, Knjiga izlazaka: Izvještaj Odjela za ćudoređe i Kad su padali zidovi.

 

METAMORFOZA IZNAD RIJEKE

Ona

Govorio si bez prestanka. To je prva slika tebe koja mi je ostala u sjećanju, dok sam ja još bila ja, i dok si ti još bio ti. Upoznali smo se na nekom skupu kineskih i europskih pisaca u gradu Ningbou i nisam ništa znala o tebi osim da se zoveš Jiàn Wang. Nešto me je privuklo tebi i sjeli smo zajedno u predvorju hotela u kojem smo odsjeli. Padala je gusta monsunska kiša, rujan se bližio svojemu kraju i ja sam se tugaljivo osvrtala u smjeru restorana, jer sam propustila doručak i bila sam neizmjerno gladna. Tada nisam još shvaćala kako je riječ o nekoj posebnoj metafizičkoj vrsti gladi, onoj duhovnoj, a ne tjelesnoj.

Promatrala sam tvoje okruglo lice bez ijedne dlake dok si izgovarao riječi koje nisam razumjela. Imao si sitne sanjarske oči, jedva primjetne usne koje su izgledale poput dviju ravnih žarkocrvenih crta, nepravilan nos i kratku crnu kosu. Ništa na tebi nisam nalazila fizički privlačnim, ali opet sam bila privučena zvukom tvojega glasa i kineskim jezikom koji nisam nimalo poznavala. Ti, naravno, nisi znao reći ni riječi na engleskom jeziku pa je naša komunikacija bila jednosmjerna. Ne znam točno o čemu si mi govorio u stankama između predavanja, u dugim popodnevnim šetnjama gradom i našim tajnovitim noćnim izletima. Nisam poznavala nikoga među pridošlim piscima iz Europe i shvaćala sam da je njima naš odnos u kojem razgovaramo svatko na svojem jeziku – pri čemu si ti neprestano brbljao, a ja bih tek povremeno izustila nekoliko riječi koje si ti pažljivo slušao – zapravo sulud i nedostojan važnosti skupa na kojem se nalazimo.

Ja sam Vanja, pjesnikinja iz Zagreba, rekla sam ti tiho, dok smo drugoga dana boravka u Ningbou ulazili u najstariju privatnu knjižnicu u Kini, ne želeći remetiti tijek tvojih riječi, a ti si zatvorenih očiju meditativno mrmljao moje ime. Tada si se prvi put nasmijao. Stajali smo ispred stakla u kojem su se čuvali svici drevnih kineskih pisaca – među njima je bila i ostavština jednoga Konfucijeva djela – a ti si me dodirnuo lagano rukom po ramenu. Pokazao si mi naš odraz u staklu, u kojem su nam se crte lica – oči, nos, usta i madež na obrazu – spojile u jedinstven i neobičan obris predivna izgleda. Promatrali smo taj nestvaran lik, susprežući dah, i prvi sam put osjetila u svojoj nutrini neki lagani pomak koji će nas na kraju dovesti do metamorfoze neviđenih razmjera.

Baš smo lijepi, prošaptala sam tada, a ti si ponovno zatvorio oči i odobravao kimajući kao da razumiješ što sam rekla. Isprva si ti govorio stalno, i odmah sam duboko u tebi naslutila neku tugu ili žudnju koju nosiš sa sobom od svojega rođenja. Ipak, što su tvoje riječi lakše nalazile put do mojega uha, tvoje pravilne tanke crte usana sve su se više širile u jedva primjetan osmijeh, a oči su ti, iako i dalje sitne, počele zračiti radosnim sjajem koji na početku nisam zamijetila. Pročitala sam u međuvremenu osnovne podatke o tebi u programskoj knjižici, koja je bila napisana na engleskom i kineskom: znala sam da dolaziš iz provincije i da si odrastao na selu, nisi završio fakultet, a tvoji romani su kriminalističke tematike. Zapamtila sam i jedan od naslova tvojih knjiga, Biti netko drugi, koji mi nije zvučao previše povezan s očito tvojim omiljenim žanrom. Bila sam sigurna kako si i ti pročitao biografsku crticu koju sam na brzinu nažvrljala o sebi nakon što sam doznala da ću putovati u Kinu. Zvučala je pomalo patetično: nagrađivana pjesnikinja rođena u Zagrebu prije 40 godina, objavila više knjiga poezije i jednu (neuspjelu) knjigu proze, nada se skoroj životnoj transformaciji…

Ali, zapravo, to i nije toliko važno. Bitan je trenutak koji se dogodio u onom budističkom samostanu starom 17 stoljeća, što se nalazio ni dva sata vožnje od našega hotela, u nekom pitomom gorju, kada sam ti hodajući nepreglednim stubama prema Buddhinu kipu visokom pedesetak metara počela pričati o sebi. Nisu nam smetali nepodnošljiva žega, temperatura koja je dosezala 40 stupnjeva Celzijevih u hladu ni podsmijesi drugih sudionika. Sada sam ja govorila ne zaustavljajući se, a ti si, poput mene na početku, pozorno slušao, i kad smo stigli na najviši kat samostana i zakriveni hladom Buddhina lika promatrali nepreglednu daljinu, otkrila sam ti nešto najintimnije o sebi, što nikada nisam nikome rekla. Ne znam što me je ponukalo na taj čin, možda upravo tvoje nepoznavanje mojega jezika i sigurnost kako će moja tajna biti očuvana, ali tada sam izrekla prvi put naglas činjenicu koja je dugo bila breme mojega životnoga nesnalaženja: Htjela bih biti netko drugi! Ne želim više biti ja… Ti si me nato pogledao ozbiljna lica, rekao nekoliko riječi i nakon toga smo zašutjeli. Više nismo progovorili ni riječ.

Posljednjeg jutra našega boravka u Kini, odšetali smo noseći svoje putne torbe do rijeke što je tekla u blizini hotela. Zastali smo na mostu koji je stajao nad rijekom, padala je sitna kiša, i ja sam ostavila svoj crveni kožnati kovčeg iza leđa, a ti svoju crnu platnenu torbu iza sebe. Zagrlili smo se. Iznad nas pojavila se duga i ja sam zaželjela želju… strašnu i lijepu istodobno.

***

On

Oduvijek sam želio biti netko drugi. To je prva rečenica koju sam rekao kada sam te ugledao, Vanja. Znam da me nisi mogla razumjeti, jer sam govorio mandarinskim jezikom, a ti nekim meni nepoznatim i dalekim europskim jezikom, ali ja sam vidio u obličju tvojega lica – sitnim tužnim i tamnim očima, prćastu nosu i usnama oštrim poput oštrice noža – svoje drugo ja. Taj osjećaj žudnje biti netko drugi pratio me od djetinjstva i nisam ga mogao jasno obrazložiti samome sebi. Odrastao sam na selu s djedom i bakom bez roditelja, koji su otišli raditi u Peking i dolazili jednom godišnje na nekoliko dana. Morao sam odmalena raditi u polju, ustajati rano i lijegati kasno. Noću bih skrivećki uz svjetlost svijeće čitao jednu zbirku krimića koju mi je iz glavnoga grada za rođendan poslala majka. Djed mi je često govorio kako ne vrijedim ništa i da sam krivo srastao.

“Radije bih da je moj unuk netko drugi, primjerice mali Mao Wang negoli ti”, tako mi je rekao kada sam imao sedam godina, i ja sam tada prvi put pobjegao od kuće. Do svoje osamnaeste godine bježao sam ukupno deset puta i svaki put nakon što bi me dovukli natrag, djed bi skinuo svoj teški kožnati remen s hlača i ošinuo me deset puta po leđima. Tog desetog puta nakon što su me vratili kući, odlučio sam da ne želim više biti zlostavljan, okrenuo sam se prema djedu, podigao ga u naručje i uz njegovo slabašno lamatanje rukama premjestio na drugi kraj štale u kojoj me je kažnjavao. Potom sam uzeo njegov remen – isti kojim me je sve ovo vrijeme šibao – i izrezao ga na komadiće. Više me nikada nije ni pokušao udariti. Nakon što sam navršio osamnaest godina, otišao sam u gradić u našoj provinciji i radio teške fizičke poslove u tvornici kože. A onda sam jednoga dana smislio radnju kriminalističkog romana i počeo pisati kao sumanut na starom pisaćem stroju koji sam kupio od svoje bijedne plaće. Potom sam otišao za Peking i ušetao u izdavačku kuću. Roman se dobro prodao i nakon toga sam postao slavan pisac koji je od svojega novog zanata mogao i živjeti. U glavnome gradu nisam nikada posjetio roditelje. A moja želja da budem netko drugi – bila je kroz fikciju ugrađena u lik provincijskoga inspektora Mao Wanga koji je u Pekingu rješavao „nerješive“ slučajeve… Ali osjećaj da ja nisam ja i da bih trebao biti netko drugi svakim je danom bio sve jači.

O tome sam ti pričao prvoga dana u Ningbou dok si me gledala sva u čudu nelagodno se osvrćući oko sebe.

Vani je padala jaka kiša, ali ja sam znao da će ona uskoro prestati i pozvao sam te u našu prvu šetnju uz obližnju rijeku. U tebi sam od prvoga trenutka prepoznao neku blisku daljinu, ne znam kako bih to drukčije formulirao, vidio sam svoje drugo ja, kao da u zrcalu, u tajnosti, promatram svoj lik, ali zapravo nalazim tvoje obličje. Nakon što si mi u knjižnici Tianyi rekla svoje ime, zadrhtao sam i zatvorio oči, ponavljajući tvoje ime koje me je podsjećalo na zvuk izgovora mojega prezimena: Wang. A, onda sam vidio znak u odrazu stakla, u kojem su naša dva lica postala jedno… lijepo, sljubljeno i napokon potpuno. Na samostanskom vrhu, dok si gledajući u daljinu izgovarala one milozvučne slogove, ja sam znao da sam napokon pronašao biće koje sam tražio.

Posljednjeg jutra zajedničkog boravka u Kini, odšetali smo noseći svoje putne torbe do rijeke što je tekla u blizini hotela. Zastali smo na mostu koji je stajao nad rijekom, sipila je sitna kiša, i ja sam ostavio svoju crnu platnenu torbu iza leđa, a ti svoj crveni kožnati kovčeg iza sebe. Zagrlili smo se. Iznad nas pojavila se duga i ja sam poželio želju… Strašnu i lijepu istodobno.

***

Oni

Nato je Wang uzela crveni kožnati kovčeg i nestala u bespuću tek probuđenoga grada, a Vanja je, ne okrećući se, uzeo crnu platnenu torbu, ovjesio je o rame, i koračao sigurna koraka uzduž plemenite rijeke Yong. Pritom su znali da više nisu bili on i ona, nego zauvijek, u bliskoj daljini – ili dalekoj bliskosti – nepodijeljeni, a opet nepomiješani – Oni.