Luiza Bouharaoua - Mjerna jedinica

Luiza Bouharaoua

Rođena u Splitu, živi u Zagrebu. Radi kao spisateljica, prevoditeljica i kulturna radnica. Osnivačica je Udruge Skribonauti. U lipnju 2019. objavila je knjigu priča Jesmo li to bili mi koja je do sada doživjela dva hrvatska izdanja (Jesenski&Turk) te je početkom 2020. objavljena i u Srbiji (Kontrast izdavaštvo). Za svoju prvu knjigu dobila je nagradu Prozak za najbolji neobjavljeni prozni rukopis, nagradu Slavić za najbolje debitantsko književno djelo 2019. te regionalnu nagradu za najbolju zbirku kratkih priča Edo Budiša. Fotoproze objavljuje na: instagram.com/luizabou/
 

MJERNA JEDINICA

Kad sam ga prvi put pitala „hau long”, kapetan je rekao „long”. More je s horizonta do tada već obrisalo sve tragove ljudi, kopna, života. Ničega više nije bilo oko nas osim nepregledne duboke modrine, naočigled veće od blijedog neba nad nama. Sav taj beskraj mladi je kapetan obuhvatio u jednoj jedinoj riječi – „dugo”.

Mislila sam da znam nešto o duljini i daljini prije nego sam nogom zagazila na ovaj parobrod, zato mi je i trebalo toliko vremena da zaista razumijem što znači to njegovo „dugo”, da za njega nađem pravo mjerilo. Dug je meni bio put kojim smo se vratili u selo ono popodne kad me Mijo sačekao u podnožju brda, uprtio na sebe moja drva i rekao „otpratit ću te doma”. Ništa drugo, samo to i onda „laku noć” kad smo se pred kućom rastali. Dug je bio dan, a još duža bila je noć kad me u našem vinogradu prvi put uzeo za ruku i rekao: – Žuve, iden u Amerike. Ništa se ne boj.

Najduže su bile minute u kojima je njegovo prvo pismo kružilo stolom u našoj kući, išlo od mog oca do njegovoga, minute u kojima sam oko kažiprsta namatala modru baršunastu vrpcu koju je u to pismo za mene stavio i čekala tako da svi za stolom vide da čekam. Čitava jedna mala vječnost prošla je dok ćaća nije dao pismo materi i ona ga je, ni ne pogledavši ga, stavila ispred mene. Počinjalo je sa: „Draga moja Žuve“.

Nisam tada znala da je daljina ogromno klupko koje se može odmatati vječno, prazan horizont čija je blaga zakrivljenost zloguki znak i prijetnja. Nisam znala da će mi se ta duga nit, modra kao vrpca koju mi je Mijo rekao da upletem u kosu, noću omatati oko vrata i stezati mi grkljan. Da ću kad se prenem iz sna pokušati udahnuti, ali zraka će biti premalo jer je strop u potpalublju nizak, jer ga je ova gomila ljudi naslagana na uskim krevetima na kat skoro cijelog usisala. I neće mi preostati ništa drugo nego disati plitko i osluškivati otkucaje vlastita srca koje uskoro ništa drugo neće ni moći nego mjeriti daljinu.

*

Nije moguće sebi unaprijed predočiti koliko dugo traje pedeset dana u kojima isti ljudi žubore i klokoću na tebi nepoznatim jezicima dok ležiš sklupčana na uskom krevetu u prepunom potpalublju ili se s njima mimoilaziš na palubi, zarobljena u koncentričnim krugovima koje tvoji koraci iscrtavaju na otvorenom moru. Žvačeš dane kao žilavo usoljeno meso koje ti daju i za ručak i za večeru i opireš se strahu mislima na dom, a svuda oko tebe prazan horizont i beskrajno more moćnije od neba.

Ispod tog istog neba ja sam mu se zaklela. Dugi čipkani veo obavio me kao paučinasti oblak, progledala sam tek kad me ćaća doveo pred oltar. Tamo me čekao i fra Petar, i mater i sestre mi, i Mijina mater, i njegova braća i ćaća njegov koji je stao pored mene s velikom uokvirenom Mijinom slikom, istom onom koju mi je u pismu poslao. Mijo u finom crnom odijelu, ljepše u životu vidjela nisam, sa zlatnim lancem preko prsa i satom.

– Pravi gospodin – rekao je ćaća prije nego je dodao sliku materi.

– Neka ide naša Žuve ako ga oće. Vidi kako se lipo živi u Amerikama – rekla je i stavila sliku preda me.

Nitko od nas nije tada mislio na oluje, najmanje ja. Nisam znala da je moguće da brod tri dana i tri noći drhti od udaraca valova što se bijesno pjene, a svaki je ogroman, bezbroj puta veći od zvonika naše župne crkve, viši od Biokova u čijoj sjeni leži naše selo. Svaka je daska u brodu cviljela kao da će se taj tren odvojiti i svi su se u potpalublju uvukli u sebe pa stisnuli jedni uz druge. Muževi su zagrlili žene, matere su zibale uplakanu djecu sve dok nisu zanijemila od straha, čak se i pokoji muški, zguran daleko naprijed da bude što dalje od neudanih cura, s dobrim drugom zagrlio kao da se oprašta. Jedino sam ja ležala sama i privijala sliku sebi na prsa.

Fra Petar me pita: – Uzimaš li ti, Žuve, Miju Milića za svog muža?

Zagledala sam se tada u tu istu sliku, u Mijine velike oči šta su na njoj izgledale crne, a zapravo su tamno smeđe baš kao onaj mali komad zemlje ispred njegove kuće gdje mu mater vrt sadi. Čekala sam da mi te oči uzvrate pogled, da se ta njegova lijepa tanka usta rastvore i progovore, ali nisu. Kažiprstom i palcem prešla sam preko baršunaste modre trake u kosi i taj mi se čas učinila najmekša na svijetu, mekana kao njegova usta onu noć, njegovu zadnju u selu.

– Uzimam – rekla sam.

Njegov je ćaća odgovorio za njega.

*

Kad smo napokon iskoračili na palubu kao uskrsli Isus iz groba, potražila sam kapetana i opet pitala „hou long”. Odveo me do karte i kažiprstom ubo njezin najplaviji dio, označio mjesto daleko od svega i blizu ničega. Iz mene je učas navrla sva nepregledna modrina koje sam se nagutala i izbila mi na oči. Grcala sam kao da se utapam.

Kapetan je položio dlanove na moje obraze i podigao mi glavu. Njegove oči bile su zemljano smeđe, bilo je to prvo kopno koje sam vidjela mjesecima. Kažiprstom je pokazao mjesto s kojeg smo krenuli pa mjesto na kojem smo sada. Raširio je prste na rukama i oba dlana položio na kartu da bi njima spojio te dvije točke. Onda mi je opet pokazao gdje smo sada i gdje idemo i položio samo jedan skupljeni dlan između te dvije točke. U tih je svojih pet dugih pet prstiju držao svo more i nebo i čitav put pred nama. Jednom je rukom izmjerio daljinu, smanjio je na moju veličinu.

Kad se more pripitomilo i mamilo nas glatko kao svila, nebo se spustilo nisko i kroz tanke paučinaste oblake morilo nas nesnosnom vrućinom. Povukla sam se u potpalublje i proučavala Mijinu sliku. Što sam više gledala tog gospodina u tamnom odijelu, sve mi je manje sličio na Miju čije duge noge u okračalim suknenim gaćama grabe meni u susret.

– Žuve, oženit ću te, sa mnom ćeš u Amerike. Nikad ti više ništa neće falit.

Ne samo da su mi falili svi i sve, jer ja na ovom brodu nikoga i ništa imala nisam, već mi je šta sam mu bliže bila sve više falio i on. Čovjek, a ne uspomena zarobljena u predmetu.

Ideja da je Mijo samo prikaza naticala je kao plima i zapljuskivala unutrašnjost broda. Uskoro sam je prepoznala i u očima muškaraca s kojima sam se mimoilazila, a koji su mi pogledom davali do znanja da su izmjerili dovoljno dana i ispunili neku tajnu kvotu koja je od njih tražila da poštuju nevidljivu granicu i drže se podalje od mene, te navodno udane djevojke što brodom hoda posve sama i tako ih mami. Što njima znači slika muškarca u finom odijelu, kakve obzire oni trebaju imati prema tom papirnatom mužu?

Polako su počeli militi prema meni u sumrak, na palubi ili u potpalublju, pratiti me duboko u utrobu broda, sami ili njih trojica–četvorica. Nijednog nisam razumjela što mi govori, ali svakoga sam raspoznala po jednom znaku: što mu je odijelo bilo finije, daleko ljepše od Mijinog, to mu je kabina bila veća i namjera smjelija. Već bi svojim pogledom jednoznačno obznanjivali svoje pravo da sa mnom raspolažu jer sam sama, jer sam ničija.

Tko zna što bi sa mnom bilo da me kapetan nije budnim okom pratio cijelo to vrijeme, da nije prepoznao moj strah i njihove namjere, da nije bio sposoban predvidjeti buduće ishode. Na njegovu se naredbu sedam dana ženska spavaonica zaključavala u sumrak, mornar je cijelu noć dežurao pred vratima.

*

Treći put ga nisam stigla ništa pitati jer me je dočekao na izlasku na palubu, uzeo za ruku i žurno poveo do ograde. Jutro je još lijeno svitalo nad pučinom, a on je opet upro kažiprstom, ali ovaj put ne u kartu. „Gledaj” rekao je taj njegov prst i ja sam se zagledala u niski magličasti oblak što je kopno obavio kao veo.

– Aotearoa – rekao je i kažiprstom po horizontu pratio obris dugog bijelog oblaka prema kojem je parobrod plovio.

– Nova Zelandija? – pitala sam.

On se nasmiješio i kimnuo.

Palubu su ubrzo preplavili putnici svih razreda, neki sasvim obučeni, neki ravno iz kreveta, vikali su i grlili se, dizali djecu na ramena i mahali tom dugoočekivano nepoznatom kopnu kao starom prijatelju.

U tom izljevu radosti razdvojila sam se od kapetana. Spustila sam se u potpalublje i u praznu svesku, onu što mi je na dan vjenčanja dao fra Petar i u nju napisao „koliko dugo - hau long”, upisala:

3. marta 1911.

Rukama i očima za mene je premjerio gotovo čitav svijet.