Lukrecija Meštrović - Vrućina

Lukrecija Meštrović

Rođena je 1978. u Šibeniku. Odrasla u Hvaru gdje je završila Opću gimnaziju. Upisala je studij prava, od kojega je vrlo brzo odustala shvativši da je privlače kreativnije stvari. Kroz život se najviše bavila keramikom i slikanjem, ali i drugim tehnikama umjetničkog izražavanja.
Pisana riječ je oduvijek bila njezina najveća ljubav, ali uglavnom u ulozi čitatelja. Jedno kraće vrijeme bavila se pisanjem bloga, a povremeno se bavi i prevođenjem s emgleskog jezika. Tekst doživljava kao nešto u čemu se možeš i sakriti i pronaći pa je odlučila malo dublje istražiti tu svoju ljubav.
Završila je i tečaj pisanja kratke priče, a u budućnosti se planira još posvetiti pisanju i učenju o pisanju.

 

Vrućina
 

Kada je mislila o sebi, nije mislila o kosi neodređene boje. Nije mislila o tome kako su sparna popodneva izlomljena udaljenim zvukovima turista na plaži odavno učinila da se osjeća odvojena od življenja. Ni o tome kako je nezgrapna kada su joj pazusi klizavi od znoja. Nije mislila o tome kako su sve djevojčice koje je poznavala brijale noge, a ona se nije usudila jer joj je mama nervozno rekla da će joj dlake narasti još gušće. Nije mislila o teškom tijelu punom sitnih boljki, o natečenim zglobovima i umrtvljenim kukovima, ni o tome kako nikada ne leži na leđima jer joj salo na podbratku pritišće grlo i boji se da će se neprimjetno ugušiti ako klizne u san.

Nipošto nije mislila o tome kako tijela postoje za ljubav i za strast.

Kada je mislila o sebi nije mislila o djevojčici koja mrzi put od škole do kuće jer gusta toplina tamno žutog sunca čini da se osjeća previše sama. Nije mislila ni o sredovječnoj ženi koja živi u iznajmljenom stanu i izbjegava otići do dućana jer zazire od sažaljivih pogleda koje joj, vjerovala je, dobacuju slučajni prolaznici suočeni s njenim crvenim, ljepljivim licem. Nije mislila na užarenost gradskog zraka ni ustajalu vlagu kojom crne pamučne hlače sapinju njena kvrgava masna bedra.

Kada je mislila o sebi, nije mislila o tome kako još uvijek nije uspjela pobjeći od vrućine.

Ponekad kada je mislila o sebi, mislila je o nemoći. S odsutnim sažaljenjem ponekad je mislila na mlaku mekoću koju je vidjela kada bi pogledala u zrcalo.

Kada je mislila o sebi, ponekad je mislila o školskom zahodu koji je služio kao spremište za zemljopisne karte i o tome kako se grčila pokušavajući zaustaviti potrebu da obavi veliku nuždu jer ju je bilo strah da bi umrla od srama da ju netko zatekne.

Ponekad, kada je mislila o sebi, mislila je o ugodnom pritisku koji bi joj škakljao međunožje dok je u žurbi pokušavala završiti test prije zvona ili o tome kako je lepinja sa šunkom nekoć mirisala na zadovoljstvo. Kada je mislila o sebi, ponekad je mislila o glatkoj hladnoći izlizanog kamenog rukohvata po kojem se klizala radije nego da korača niz stepenice i o prigušenom ushićenju koje bi joj stiskalo utrobu.

A ponekad kada je mislila o sebi, mislila je o mrskom licu dječaka iz razreda. Licu koje je u njoj izazivalo strepnju. O užagrenim očima koje su je pratile iz zadnje klupe. O tome kako ju je znao gurnuti uza zid i s lakoćom joj zgrabiti obje noge kao da su ručice tački koje znojni radnici guraju po gradilištu. Mislila bi o tome kako je ukočenim poludječjim pimpekom zarobljenim u preuske traperice udarao o njenu stidnu kost u grotesknoj simulaciji spolnog odnosa. Mislila je na njegovo zadihano lice ukočeno u cereku i unezvijereni pogled kojim je sijevao po razredu u potrazi za podrškom publike. Mislila je na pramenove tamne prljave kose znojem zalijepljene za čelo i siktave riječi: “Nemoj mislit' da si bolja od mene, kurvice“.

Tada je mislila o rupi u dnu želuca i kiselom okusu srama koji joj se penje u grlo. Mislila je kako je trebala znati da se ispod onoga što se tada smatralo bezazlenim hormonalnim divljanjem na pragu puberteta krije sjeme nasilne potrebe za nadmoći. Mislila je kako je trebala pustiti da joj se električna kugla poniženja iz utrobe razlije kroz ruke i odgurne ga, odbaci do suprotnog zida, nacrta izraz iznenađenja na tom odvratnom licu, usporeno kao u filmu, uz prasak stakla sve do betonskog pločnika ispod prozora na trećem katu škole.

A onda bi pomislila da pretjeruje. Da je to što ju grlo grebe od vikanja, a unutrašnjost nosa peče od napora da ne zaplače znak da je slaba. Mislila je kako mora da u njoj postoji nešto kvarno ako on osjeća da ima pravo jahati ju tako na zidu pred svima i smijati se grčevito, opijen vlastitom smjelošću.

Da je bijes koji joj prži udove nekako neukusan. Mislila je kako u toj vrućini koja joj hara tijelom nema ničeg gracioznog i kako je sama kriva što joj se tijelo osjeća kao da je od gume.

Bez zglobova. I bez mogućnosti da se pomakne.

Mislila je, kada ne bi dozvolila da ju savlada bijes, ne bi osjećala ni nemoć.

I zato kada je mislila o sebi, najradije nije mislila o sebi. Mislila je o konceptima.

O tome kako ima Mjesec u Strijelcu i zato su joj hobi putovanja iako nikada nije bila ni na jednom. Mislila je o tome kako je isprobavanje egzotičnih jela njena velika strast iako joj se cijelo iskustvo svodilo na lokalnu samoposlugu i instant rezance s okusom piletine. Mislila je o tome kako ju Merkur u desetoj kući čini sjajnim komunikatorom, i da je zato držanje inspiracijskih govora idealna karijera za nju iako su jedini govori koje je ikada održala bili govori u njenoj glavi.

Mislila je o tome kako možda nije loše to što je upoznala okrutnost i strah. Kako je dobro što zna živjeti s pritajenom strepnjom, da nezacijeljena bol rađa novu bol i da nas sram drži u začaranom labirintu paralizirajuće nemoći. Mislila je kako joj to možda može pomoći svijet učiniti boljim mjestom. Jer razumije. I to razumijevanje može podijeliti. I hoće. Svakako, to joj je u planu. Stalno razmišlja o tome.

Još samo malo. Čim obuzda vrućinu od pomisli koliko su velike stvari koje želi napraviti.

Čim do kraja razradi koncept.

Čim se malo odmori.

Uskoro. Čim malo zahladi.