Maja Halapir - Vrata

Maja Halapir

 

Maja Halapir, rođena 1978. u Osijeku, živi u Samoboru. Profesorica je povijesti i engleskog jezika i književnosti, zaposlena u knjižnici. Piše poeziju i prozu te povremeno sudjeluje u književnim natječajima. Kratke priče su joj objavljivane na portalu čovjek-časopis i VoxFeminae te u zbornicima Pišem ti priču i Biber. Na međunarodnom natječaju Biber 04 njena priča Trokut osvojila je 3. mjesto. Na pjesničkom natječaju “Josip Prudeus” njezina pjesma Noćna pjesma osvojila je 1. mjesto.

 

Vrata
 

Nisam znao riječ: vrata. Autobus je bio krcat i potrajalo je dok nisam primijetio komešanje, a zatim i povike. Vikali su tu riječ koja mi nije ništa otkrivala. Prikočio sam u panici. Što se događa? Provjerio retrovizore tražeći dim koji bi mogao izlaziti iz motora u stražnjem dijelu. To se nedavno dogodilo Dhirendri kada je vozio isti ovaj autobus. Svaki profesionalni vozač zna da su ovakvi autobusi odavno rashodovani u većini država Europske unije. Ipak, u Hrvatskoj su najnormalnije dio međugradskog prijevoza putnika i dnevno prevoze gotovo tisuću njih.

No, i ja i Dhirendra bili smo sretni da vozimo. Radili smo to i kod kuće u Kumpuru. To je ono što znamo i što donosi novac koji šaljemo svojim obiteljima.

Obuka je bila kratka i jednostavna. Baš kao i 30-kilometarska ruta između glavnog i prigradskog grada. Na ruti deset stanica, obilježenih žutom horizontalnom signalizacijom i staklenim nadstrešnicama. Najteže je bilo zapamtiti imena stajališta, a trebalo ih je znati jer smo mi vozači u isto vrijeme i prodavači karata. Kad putnik zatraži kartu do mjesta Hrastine, treba znati prepoznati te čudne suglasnike u riječi kako bi je pronašao na popisu s cijenama. Trebalo je naučiti i brojeve do deset kako bi znao izreći cijenu, ali brojevi su čak i slični našem jeziku. Za vožnju rutom trebala su mi dva dana dok imena stajališta još ponavljam prije svake vožnje. Postalo mi je to poput neke mantre za koncentraciju. Ali, riječ vrata nisam naučio sve do dana kad su je putnici neprekidno izvikivali.

Vjerojatno nije potrajalo duže od minute, ali činilo se duže. Svi su, osim nekoliko srednjoškolaca sa slušalicama na ušima, bili okrenuti prema meni. Muškarci su se prijeteće izduživali, a žene zlokobno širile. Vrata! Vrata! Čuo sam i riječ Nepal, ali moguće je i da mi se pričinilo. Kada sam konačno otkrio da se srednja vrata nisu zatvorila pa smo se kratko vozili s otvorenim vratima, mokra mi je potkošulja već sasvim bila stisnuta uz tijelo. Odmah sam zaustavio autobus i pritisnuo gumb za zatvaranje. Bio sam siguran da sam ga i prilikom zadnjeg kretanja stisnuo. Vrata nisu reagirala. Putnici su sad šutjeli, ali njihovi pogledi probadali su mokra vlakna moje košulje i potkošulje i pekli me po goloj koži. Pritisnuo sam gumbe za otvaranje svih vrata, a zatim još jednom za zatvaranje. Sva vrata su bučno poslušala, osim srednjih. Probao sam ugasiti i motor pa ga ponovno upaliti nadajući da ću izazvati reset. Uzalud. Što sada? Ako pozovem pomoćnu ekipu, to znači ljutnju šefa, toliko sam već stigao naučiti. Vozni red će se poremetiti, novi izvor nezadovoljstva, i putnika i šefa.

Ostao mi je još jedan pokušaj. Otac je znao reći: ako nešto ne ide, uzmi veći čekić. A on je bio najcijenjeniji automehaničar naše regije. Ustao sam i krenuo prema zaglavljenim srednjim vratima. Putnici su mi nevoljko oslobađali prolaz. Ramenom sam tresnuo po vratima nastojeći izgledati kao da to radim svaki dan, a zatim sam ih još malo i prodrmao. To je sve što mi je palo na pamet. Vratio sam se na vozačko mjesto i pritisnuo gumb. Neobično je što mi prije te radnje nisu došle riječi neke od molitvi koje šapćem navečer prije spavanja. Molitvi za pomoć, zahvale, blagoslove. To su riječi koje su sa mnom od kad sam bio maleni dječak, moje, poznate, melodične i pitome. Umjesto njih čuo sam kako moj glas bešumno recitira one riječi s kojima sam uvijek započinjao prvu vožnju. Južno naselje, Kaufland, Hrastina, Domaslovec, Brezje…

Navečer sam u sobi s ostalima. Ima nas 12 i svi se po boji kože razlikujemo od domaćih stanovnika. Pažljivo razgrćem rublje koje se suši na razapetim konopcima od kreveta do kreveta pa se penjem na gornji ležaj. Na zidu me dočekuju isprintana lica mojih: Sita, Visnu, Sunit, Tara, Maya, Urmil, Surya.

Uključujem Wi-Fi, spajam se na Hostel Samobor, čekam…

Ping…You have a new message…Kako si? Kakav je bio dan? Mi smo dobro. Dobili smo novce. Hvala. Urmil je pobijedio u nogometu. Djed je loše. Pripremamo se za oproštaj. Nedostaješ.

Ping. Fotka Urmila. Nosi nogometni dres. Zubi mu bliješte bijelo. Izgleda sretno. Narastao je. Mene nije bilo da navijam za njega.

Ping. Ovdje je sve dobro. Vozim svaki dan. Smještaj je ok. Nedostajete. Poljubi djecu. Molit ću za djeda.

Umor me polako obavija. Još čujem mobitele drugih, glasove iz dvorišta onih koji ispijaju večernje pivo. Umoran sam i želim spavati. Izmolit ću još svoje molitve i zaspati. Počinjem moliti, šapćem riječi koje oduvijek znam, nižem ih poput stanica na mojoj ruti… Južno naselje, Kaufland, Hrastina, Domaslovec, Brezje… To je zadnje čega se sjećam.