Marica Žanetić Malenica - Bablje ljeto

Marica Žanetić Malenica

 

Umirovljena je novinarka, živi u Splitu. Veći dio radnoga vijeka obavljala je novinarske poslove u redakciji glasila HEP Vjesnik prateći područje elektroenergetike. Članica je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – Klub prvih pisaca, Matice hrvatske, ULKU Vlaho Bukovac Split, Hrvatskog književnog društva Rijeka i Društva za promicanje kulture Kvaka Velika Gorica.

Objavila je četiri poetske zbirke: Da je noćas bilo; Žena svojih godina, Zlatarica riječi i Vonji ditinstva te putopisnu prozu Zemlja uvezene povijesti – Dnevnički zapisi iz Australije i zbirku autobiografskih priča Ukoričena duša. Piše i za djecu pa je do sada tiskala zbirku pjesama Četiri čarobne riječi i slikovnicu Radoznala Nora. Pjesme i priče su joj uvrštene u više od 120 zbirki, zbornika i časopisa u Hrvatskoj i u susjednim zemljama.

 

Bablje ljeto 

 

Još prije dvije godine nije ni znala za Minku kojoj sada ide u posjet kako bi se, barem je tako dogovoreno, družile sljedećih tridesetak dana. Vjerovala je da se prijateljstva stječu u nekim mladim godinama kada smo otvoreniji i spremniji na prihvaćanja i prilagodbe. Iskustvo ju je u tome razuvjerilo. Minka, porijeklom iz Bosne, koja se u ratno vrijeme s kćeri preselila u Nizozemsku, postala joj je prijateljica, istina, ona Facebook, nadomak njezinih sedamdesetih.

Tog rujanskog popodneva sjela je u autobus na splitskom kolodvoru. Žamor putnika razlijevao se u ravnu crtu. Pitala se što to ona čini? Prvo su se odlučile za prijateljstvo naslijepo, a sada i na jednomjesečni suživot. Ne razmišljajući o riziku, svjesno i posve dragovoljno, upustila se u eksperiment, poput onih reality showova koji se redovito prikazuju na televiziji.

Nakon tridesetak sati provedenih na putu ušla je u stan u centru gradića nedaleko od Maastrichta. Izgrlile su se kao da se poznaju iz nekog drugog života pa nastavljaju svoje drugovanje u ovom. Mjerkaju jedna drugu i smješkaju se. „Trebam li ispljunuti svoju životnu priču odmah, za predjelo, ili da malo predahnem i pustim nju prvu“, dvojila je Marina.

„Minka, reci mi iskreno, zašto si od tolikih prijateljica na Faceu baš mene izabrala i pustila u svoj dom, a o meni zapravo ništa ne znaš?“

„Znam ja o tebi puno više nego što misliš. Ne treba Minki škola da bude psiholog. Nisi ti meni neznanka, pročitala sam ja tebe brzo. To što si živila u Bosni veliki ti je plus. Mogu te zvati jaranice i znam da ćeš me razumiti kad kažem da promijeniš čaršaf ili uzmeš peškir iz fioke.“

„Znači, presudilo je ono nešto bosansko što se učahurilo u meni još u mladim danima.“

„I to što si vesela i zajebantica k'o i ja pa ćemo se zezati i smijati sve dok se ne popišamo u gaće.“

„To da se popišam u gaće i nije neki problem, samo mi pokaži prst. Svejedno mi je malo neobično da zoveš nepoznate žene. Zašto to radiš, ja ne bi'.“

„Jaranice moja, ja sam jako društvena i volim međ' ljude, a život me osudio na samoću. Jebem ti život kad nemaš kome reći dobro jutro i laku noć. Dijete mi se udalo i otišlo u Amsterdam, a ja ostala sama. S onim mojim baksuzom, pijancem, rastala sam se dok sam još bila u Bosni. Ovdje su drugi ljudi, rezervirani i zakopčani u sebe, nemaju našu toplu dušu. Otkad sam otišla u penziju, čamim u ovom stanu i čitam, cijelu sam biblioteku iščitala. Jednom godišnje odem kod svojih u Bosnu. Zato već pet godina zovem nepoznate žene, svake godine po dvije, jednu u proljeće, drugu na jesen. S onom proljećnom putujem po Holandiji, a s onom jesenjom idem u Španiju izvan sezone da se osunčam i smočim guzicu u moru. S tobom ću i po Holandiji i po Španiji, ti si mi se svidila na neviđeno. Prepoznala te moja duša.“

„Je li te koji put iznevjerila ta tvoja duša i dovela ti u kuću krivu?“

„Bezbeli da jeste, i ne samo jednom. Prve godine sam baš bila baksuz. Ali te sam poslala kući za pet dana, nisu se one kod mene zgrijale. Prva mi je počela naređivat k'o da sam joj sluškinja, a druga mi je rekla na telefon da ne puši, a onda se raspušila k'o Turčin, pa sam se gušila od dima i jedva disala. Ta mi je baš natapirala živce. Bila je i jedna što je očekivala da joj sve plaćam k'o da sam ja krava muzara. Svačega sam se nagledala i naslušala, ali brzo je to Minka rješila. A bilo je i pravo finih ženica.“

„I nakon svega što si vidjela i doživjela, ti i dalje zoveš.“

„Zovem sve dok ne naiđe ona prava s kojom ću se moći lijepo družiti, razgovarati i putovati bar jednom godišnje, kako sam ja to u svojoj tvrdoj bosanskoj glavi zamislila. S muškarcima više neću da se petljam. Htjelo je mene nekoliko njih iz mog kraja, ali svi bi oni da im kuham, perem, čistim i uz to češkam jaja, a da se oni kurče okolo. Naradila sam se ja i ne bi više nikom sluškinja bila.“

„Ja ne pušim, nisam nikad, jer isto ne podnosim dim. Para sam ponijela, naređivati neću. Ali bi mi prijalo da me malo češkaš, ha-ha-ha.“

„Nema problema, jaranice, samo reci gdje te svrbi, počešat će tebe tvoja Minka“, odgovori joj i stavi na stol vruć burek koji im je ispekla za večeru.

„I jufke sam sama razvila, bujrum!“

Probudila se, poput Barbie, ispod ružičaste plahte i prekrivača s glavom na dva roza jastuka. Osjetila je, po tko zna koji put, uzbuđenje buđenja u nepoznatim sobama s novim pogledom. Iako je bila na petom katu, činilo joj se kao da netko razgovara ispod prozora.

„Deder dodaj mi, bolan, tu kantu, što si blenuo k'o tele u šarena vrata“, čulo se izvana. Iznenađena, Marina se trgnula i naglo sjela na krevet. Opa, pa ovdje ima i Minkinih jarana. Pogledala je kroz prozor i ugledala radnike na skeli na desnoj strani zgrade.

„Dobro ti jutro, jaranice moja. Vala, dobro si potegla. Zaspala si čim si se dohvatila kreveta. Ja se najela s tobom onog bureka do trepavica, a inače ne jedem naveče. Palo mi na stomak pa sam išla tu oko kuće prošetat večeru. Jutros sam ti servirala, al' od sutra sama uzimaš što želiš, bez da me pitaš. Ponašaj se k'o u svojoj kući.“

Uz kavu su se jedna drugoj ispovijedale. Nakupilo se taloga u njihovim životima, baš kao i u fildžanima iz kojih su pile.

„Tebi je život bio pjesma prema mom. Mene samoća goni da zovem, što tebe goni da dođeš?“

„Ni meni samoća ne prija, nagriza me. Nakon muževe smrti živim sama, a cijeli život sam navikla na neku zajednicu. Noći su mi znale biti prava mora. Posljednje dvije godine je bolje, ali neki zvrk u meni ne da mi da se smirim. Kao da imam crva u guzici, stalno bi' negdje. Kofer je uvijek spreman, više ga i ne vraćam pod krevet. Samo čekam da me netko pozove ili da skupim pare za neki put preko agencije.“

„Sve mi se čini da imamo slične dijagnoze. Baš dobro, skupa ćemo se lječiti bez da zajebajemo doktore. Sad se idi obuci za vani i potrpaj u onu manju torbu najosnovnije. U dvanest imamo voz za Amsterdam. Vodim te kod moje Amre, zlato majčino. A i zet je naš čovjek, nema felera. Imaju troje djece, tri kćeri, a sve različite k'o da su od tri komšije.“

I tako je Marina pošla na svoj prvi izlet u zemlji tulipana, sira i biciklista. U vlaku je pomno slušala razgovore putnika.

„Čudan neki jezik ovaj nizozemski. Kako si ga uspjela svladati, čini mi se da ja ne bi'.“

„Sve se da naučit, ali sam jezik polomila. Holandski ti zvuči kao da pijani Englez govori istovremeno njemački i francuski.“

„Dok sam još bila u krevetu, čula sam radnike kako razgovaraju. U uši mi uletio i neki tvoj zemljak. Bilo mi ga je drago čuti pa sam i zavirila preko prozora. Onaj stariji nije loš, u mlađeg nisam ni gledala.“

„Da li si zatvorila prozor u sobi?“ upita je Minka i nekako se naglo uozbilji.

„Jesam, jesam, zašto pitaš? Neće kiša, vidiš da sam ti s juga sunce donijela.“

„Nije meni zbog kiše, nego zbog tog starijeg što kažeš da ti je zgodan, vodi ga kući, halal ti bilo.“

„Ne bi' hvala, a što ti se zamjerio?“

„Bolje da ti ne pričam. Uređuju nam fasadu. Kad su bili blizu mojih prozora, i ja sam čula razgovor i baš se obradovala. Danima sam im kuhala lonac kafe pa bi je ulila u termosicu i dala im dva fildžana da piju k'o ljudi, a ne k'o hajvani… čak sam im i tople krompiruše i zeljanice nosila da pojedu u vrijeme pauze. I sve je to bilo dobro dok jedno veče nisam čula zvono na vratima. Ja već bila u pidžami. Ogrnem se šlafrokom i pogledam na špijunku, kad onaj stariji. Pitam ja njega šta hoće, a on meni neka mu otvorim da me nešto pita. Ja otvorila, k'o velim, zemljak mi je, pomogla bi ako mogu, kad ono budaletina ušla i daje mi neko cvijeće. Odma vidim, ubr'o ga iza kuće.“

„Zašto budaletina, fin neki čovjek kad nosi dami cvijeće“, sa smiješkom će Marina.

„Rekla sam mu s vrata da meni ne treba njegovo cvijeće u ova doba i da je on nešto krivo povez'o u svojoj tintari, i da je najbolje da, ukoliko me nema ništa pametno za pitati, iziđe iz stana. A on baci ono cvijeće na pod i mene pritisnu uz zid onim svojim zidarskim ručetinama i počne me hvatat za sisu i spuštat mi donji dio pidžame. Ja ga koljenom u jaja i onda se odmako. Veli on meni: ,Bona ne bila, šta si taka? Neće ti se izlizat, nije sapun. Nisam je omiriso ima dva mjeseca, a izgleda da si i ti njega željna'.“

„I, kako si ga se riješila?“

„Rekla da ću ga prijaviti policiji i gazdi ukoliko ne iziđe iz stana. Valjda je vidio da se kod mene hljeba najest neće, a da može upast u belaj, pa je otišo, jebo sliku svoju. Dosta je meni tih ocvalih švalera koji bi i muhu u letu.“

„Znači, džaba jaran cvijeće brao?“

„Džaba!“

Dok je vlak jurio prema „Veneciji sjevera“, gledala je u pejzaž koji je jurio pred njezinim očima. S nasuprotna sjedišta smiješilo joj se simpatično Minkino lice. „Od četiri godišnja doba najviše volim ovo peto – bablje ljeto“, pomisli i zadovoljna uzvrati smiješak.