T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Mima Juračak - Čišćenje

Čišćenje

Mima Juračak

Rođena u Sisku 1986. Bavi se pisanjem, ilustracijom i pomalo dizajnom. Kratke priče objavljene su joj u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima i portalima. Dobitnica je nagrada „Vranac“, „Ulaznica“, „Metafora“, „Prozak“ i "Stjepko Težak" za kratku priču. Diplomirala filozofiju i knjižničarstvo, radi kao knjižničarka.

 

Čišćenje

Mama i ja subotom čistimo kuće. Sve dogovorimo nekoliko dana prije i u subotu ujutro smo spremne. Ponekad nas toliko trebaju da ne stignemo svima reći „može“. Mama radi kao nastavnica poljoprivrednih predmeta u strukovnoj školi, ja još ne radim. Studiram. Da bismo imale više za moj studij, čistimo kuće. Mama čisti i preko tjedna dok sam u Zagrebu. Svaki dan jednu privatnu ginekološku ambulantu i jednu firmu. Nakon posla u školi malo odmori pa ide dalje. Moj studij košta, ja ne studiram dovoljno brzo.

Petkom izađem s društvom pa se subotom budim bezvoljna. Odlučna sam unatoč tomu pomoći mami. Otuširam se, pojedem nešto masno i krećemo. Idemo pješice ili biciklima jer ni jedna ne vozi. Zato volimo one koji ne zahtijevaju da sredstva za čišćenje nosimo same, kupe ih oni. Ako je kuća u drugom mjestu, odveze nas tata pa i on pomogne. Često mi subotama ujutro bude mučno, ali trudim se biti korisna pa nešto očistim. Volim kuće koje nemaju puno detalja i koje imaju noviji namještaj. Stari namještaj je uvijek teže očistiti i kao da ga nikad ne možeš očistiti do kraja. Ne volim kuće i stanove koji imaju puno detalja, figurica, slika, tabletića. Dok to sve pomaknemo već smo mogle biti doma. Ionako to ničemu ne služi.

Kad ulazimo u tuđe stanove, osjećam se kao lopov, iako nikad ne bih ništa ukrala. Ljudi uglavnom nisu kod kuće kad treba čistiti, ali uvijek me strah da će odjednom iskočiti iza nekog ugla. Zbog toga prvo pregledam čitav stan, da se slučajno netko nije negdje sakrio. Stanovi i kuće o svojim stanarima obično govore upravo one stvari koje se vlasnici trude sakriti. Samci će na prazne površine svojih modernih tv stolića staviti obiteljsku fotografiju i to će biti jedini ukras, na njoj su obično s nećacima, i iako bi ta fotografija trebala naglasiti da i oni imaju obitelj, na kraju djeluju još usamljenije nego da nemaju ništa.

U velikim kućama koje su jednom vjerojatno bile zamišljene da u sebe pohrane više obitelji često se nagomila hrpa memorabilija, slika i predmeta svih članova koji su trebali živjeti u kući, a pobjegli su. Nađe se tu i dječjih duda, požutjelih i odvratnih, prvih medvjedića, kutijica s otpalim mliječnim zubima. Sva ta sitna arheologija šušti o velikoj usamljenosti zatrpanoj stvarima. Takve kuće iz dna duše mrzim. Sve je stvarčice potrebno jednu po jednu uzeti, odložiti, brisati prašinu, pa sve vraćati na približno isto mjesto. Uvijek mi se gadi dirati te stvari, kao da nekome kopam po utrobi.

Mami se ništa ne gadi i ne preza pred ičim. Dohvaća se školjke s jednakim entuzijazmom kao i peglanja, ne filozofira. Jednom je opeglala 60 košulja koje joj je ostavio neki poslovni čovjek. Bile smo tamo cijeli dan. U stanu nije bilo skoro pa ničega osim tih košulja, čovjek je bio u prolazu između dva grada i od stanodavke dobio preporuku za nas dvije.

Ne volim što mama čisti, no ništa je ne može zaustaviti, zato idem s njom i komentiram stanove i kuće. Zbog toga joj je možda još teže, što stalno nešto izmišljam i prigovaram, ali ne mogu si pomoći.

Nakon nekog vremena zamrzim miris nekog sredstva za čišćenje pa je nagovorim da kupimo drugo, iako prethodno možda bolje čisti. Ja obično usisavam i ponekad operem kupaonicu. Mrzim kad ljudi imaju loše usisavače pa ništa ne mogu dobro usisati. Kupaonice volim jer je lijepo gledati što sve imaju od kozmetike. Nikad ništa ne probam, samo možda otvorim poklopac i pomirišem, to mi bude dovoljno. Ne želim mamu dovesti u probleme. Bude tu skupih krema, jednom sam omirisala La prairie. O parfemima da ne govorim. Maštam o tome kako bi bilo lijepo živjeti neopterećen život u kojem se špricaš parfemima i neka mama i kćer ti subotom dolaze u čišćenje pa ništa ne moraš sam.

Uvijek mi hrana koju ljudi imaju u lijepo uređenim stanovima izgleda egzotično i poželjno, pa onda nešto od toga kupim kasnije s mamom. To bude skuplja tjestenina od one koju inače kupujemo ili čudan začin, ali kupimo si da okusimo malo drugog svijeta.

Mamu volim više od ičega ali mi često ide na živce njezin dobroćudni duh. Ona nema jedne loše stanice u sebi i smeta mi što i sama nisam takva nego stalno imam neke crne misli o sebi i drugima.

Kao kad me jedan dan nazvala i rekla: “Dobile smo odličan posao. Ako sve bude kako je dogovoreno, bogate smo!”

Naravno da joj nisam vjerovala da smo bogate ni išta tome slično, ali radilo se o poslu koji bi nam donosio dvostruko više novca nego inače za istu količinu posla. Već sam razmišljala o tome kakve ću stvari tamo zateći. Bila je to gigantska kuća lokalnog političara. Do nje smo morale ići uzbrdo jer je bila na vrhu serpentine, kako i priliči ljudima s novcem.

Velika je tuga kad takvi ljudi imaju toliko novca pa mogu graditi kuće. Stupovi koji podsjećaju na grčke stilove, fasada u dvije najupečatljivije boje koje pronađu u katalogu i ispred kuće neukusno velik i kičast auto. Što je najgore, onda to bude uzor ljudima koji misle da su takvi ljudi nešto postigli u životu pa jeftinije varijante tog stila niču i u prosječnijim naseljima.

Moja mama uvijek govori ispod glasa i smiruje me kad krenem glasno kritizirati sve što vidim.

Čovjek nas je dočekao pred kućom, debeo, podbuhao. Došlo mi je da ga pitam što će biti s našim parkingom ispred zgrade, koji na kiši potone i postane žitka blatna juha, no suzdržala sam se. Nisam htjela mamu dovesti u probleme. Kratko smo se rukovali, on nam je rekao da sve potrebno imamo u spremištu pokraj kupatila. Mami je pružio ključ, meni namignuo i sjeo u auto.

Otključale smo teška vrata i zapuhnuo nas je miris čistoće, novih stvari. Sve je unutra bilo kao jučer kupljeno, što nije dobro, jer nikad ne znaš što takvi ljudi zapravo očekuju. Možda gledaju svaku sitnicu. Ne znam ni zašto nas zovu, kad im je sve čisto. Kao da je već netko bio prije nas, a ovo je da nas zajebavaju.

Mama je pronašla kupatilo i otvorila spremište do njega, pa uzdahnula: “Koliko sredstava…”

Navirila sam se unutra i imala što za vidjeti, od vrha do dna police ispunjene najrazličitijim sredstvima, četkama, metlama, kao da smo u trgovini.

Kao što sam i slutila, kupaonica je bila velika i krcata kremama, parfemima, gelovima za tuširanje kakve nikada prije nisam vidjela ni u reklamama. Najradije bih se bila tamo skinula i uvalila se u kadu. No nisam, naravno, ne bih to napravila mami.

Ona je već krenula provjetravati, a ja sam pošla u obilazak soba. Imala sam osjećaj da sam u labirintu, iz jedne se sobe ulazilo u drugu, pa u treću, pa u četvrtu, kao u nekakvom srednjovjekovnom dvorcu. Kad sam se uvjerila da nema nikoga, vratila sam se u prizemlje k mami koja je počela ribati kuhinju.

“Trebaš vidjeti sobe, namještaj je sjajan”, rekla sam joj.

Uzela sam usisavač i odvrnula ga na najjače. Kad sam završila s prizemljem, uspela sam se na prvi kat i ondje u laganom ritmu prolazila kroz sobe. Sve je bilo čisto, tek bih u nekom kutku pronašla nakupine prašine koje bih lako očistila. U jednoj je sobi bio balkon pa sam ugasila usisavač i na trenutak izišla na njega. Uz kuću se kočoperio golem javor, lijep, no uz kuću nikako nije pristajao. Tako lijepo drvo moralo bi biti na nekom boljem mjestu, pomislila sam. Na balkonu su bile dvije ležaljke i ispružila sam se na jednu. Na njoj nije bilo jastuka pa sam legla na golo drvo.

Bilo mi je mučno. Mučno zbog toga što sam sinoć popila previše jeftinog vina na prazan želudac, mučno zbog toga što moja mama čisti kuće i stanove.

Razmišljala sam o tome koliko će još proći vremena prije no što se naš život zaista promijeni. Ali ono, zaista-zaista, i to na bolje. Hoću li ikad postati sposobna brinuti se sama za sebe i hoće li moj život poprimiti neki smisao?

Činilo mi se da drugi ljudi na to mogu utjecati, a ja ne. Zatvorila sam oči i dopustila da me na tren preplavi tuga. Osjećala sam kao da bih u tom trenutku trebala doći do neke važne spoznaje, zaključka.

„Ja krećem na prašinu!“, viknula je mama s donjeg kata i ja sam otvorila oči, ušla u sobu i upalila usisavač.

Objavljeno: 20.07.2021.