Grad Samobor

Pišem ti priču

Mira Petrović - Božja kazna

Mira Petrović - Božja kazna
23.07.
2019.

Mira Petrović

Rođena 1989. u Splitu. Diplomirala je engleski i talijanski jezik i književnost te radi u školi stranih jezika. Piše prozu, ponekad odluta u poeziju, razmišlja o tome da postane trenerica za pse. Objavila je priče i pjesme na raznim portalima i u časopisima (Arteist, Strane, Mogućnosti, Zvona i Nari, Rukopisi, The Split Mind...).

Bila je u užem izboru za nagradu Sedmice i Kritične mase 2017. i 2018. Jedna od deset finalista međunarodnog natječaja Sea of words 2016. za priču The Face.

Dobitnica Vranca – 2015. za priču „Svašta se može dogoditi“, koja je objavljena na engleskom jeziku u internet časopisu „Underpass“ te druge nagrade na natječaju Ulaznica 2016.

Godine 2019. bila je u finalu nagrade Prozak. Živi u Splitu sa svojom „psicom“ Lotom koja je budi ujutro u pet i uči kako iskoristiti dan.

 

BOŽJA KAZNA

Počela sam vrlo rano. S jedanaest, dvanaest godina, zatvarala bih se u sobu i po nekoliko puta dnevno. Klečeći, na trbuhu, na leđima, na boku, sve sam isprobala. A kako sam odrastala, otkrivala sam druge varijacije na temu – u tušu, dok sjedim, stenjući, bez glasa; jedino što je ostalo vazda nepromijenjeno bio je osjećaj krivnje i srama.

Vjeroučiteljica je cijeli sat znala govoriti protiv, na radost svih nas koji bi jedva dočekali da je na račun toga zafrkavamo. Aaaa, znači vi samo s mužem? A prije njega? A ona bi se crvenjela i govorila i dalje, govorila, govorila, bila je to vječita tema njenih strastvenih monologa.

Kad je došao red na krizmu, svećenik je o tome pričao još i više. Rekao bi čovjek da se radi o najvažnijim prodikama koje će svijetu donijeti prosperitet i blagostanje. Na satima pripreme, za oltarom, na ulici, morali smo zapisivati u notes. „To su stvari koje se rade s drugom osobom – muškarac sa ženom, žena s muškarcem. Kad se njih dvoje ožene.“

Krešo Bulj ima ženu i dvoje djece. Ne znam što radi s njom, ali sviđa mi se ono što radi sa mnom. Kad se vratim iz naporne noćne smjene, a on dođe u pauzi za posao, ne mislim na spavanje bez obzira na umor. Odjenem čistu odoru medicinske sestre, a on želi da ga tučem po guzi jer je kao srčani bolesnik pojeo nešto zabranjeno. Meni je to bezveze, ali svatko ima svoje kicks. Glavno je da me dobro poševi.

Kad sam kao mala masturbirala, svaki put bih čekala na nešto loše da mi se dogodi. Sve te priče o Božjoj kazni i o deset Božjih zapovijedi nisu me mogle zaobići. Ne psuj. Ne sagriješi bludno. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga. Ali činilo mi se da svatko može željeti. Kako isključiti želju? I mada nisam voljela ni vjeroučitelje ni svećenike, izuzev jednoga koji mi je uvijek davao bombone, njihove priče o osveti, paklu i vječnom prokletstvu su me proganjale. Tako bih svaki put nakon što bih se dirala po tijelu, a pogotovo nakon orgazma kojeg mi je postajalo sve teže izbjeći, razmišljala što će mi se ružno dogoditi, zašto već jednom ne prestanem s tim slabostima i tako spriječim neki neminovan zlokobni scenarij. Nikad ne bih prošla lišo. Ili bih dobila loše ocjene, ili bih se posvađala s mamom, ili bi mi propali planovi za vikend. A kako sam se odrastala, kazne su bivale veće – ne bih prošla ispit, nešto bi mi se dogodilo psu, saznala bih neku nemilu vijest. Sve sam to pravdala svojim grešnim ponašanjem kojem se nisam mogla oduprijeti.

Ni ispovijed nije pomagala. Dugo sam ostala vjerna šaputanjima na neudobnom kušiniću dok skrušeno klečim i nabrajam. Deset Oče naša, deset Zdravo Marija. „Mi kontroliramo vlastito ponašanje“, upozoravao me svećenik kroz prozorčić s rupicama. Nije znao intenzitet mojih poriva, zbog kojih sam u toj dobi zgroženo shvatila da bih to mogla napraviti s bilo kim.

U svom relativno kratkom životu – sada imam trideset i pet – imala sam par momaka, ali strašno su me živcirali. Biti u vezi bilo je komplicirano; trebalo je slati poruke, izmjenjivati nježnosti, komentirati filmove, uvažiti tuđi glazbeni ukus, biti na raspolaganju. Morala sam biti majka, prijateljica, divljakuša, tješiteljica, ne biti previše bolja ni previše gora, pametnija ili gluplja. Odvajati vremena za nešto što me nije ispunjavalo i u čemu nisam pronalazila ni dovoljno sebe ni gušta. Htjela sam učiti, usavršavati se, manje kuhati, nisam se voljela prilagođavati. Moj posao je odgovoran, ja sam odgovorna, ne mogu još i doma pucati od odgovornosti. Neki bi to nazvali sebičnošću, ja stilom života. Osim toga, seks je znao biti svakakav, a o njemu je ionako teško pričati. I zamisli onda naći se u vezi s nekim tko je nevjerojatno loš ljubavnik. Ovako ga samo otkačiš.

Nakon nekog vremena sam posve odustala od dejtova i veza. Moje usputne avanture trajale su kratko, ali uvijek bi ostavile traga. Probušenu gumu, nedostatak traženog proizvoda u dućanu, odgodu kazališne predstave kojoj sam se veselila. Bile su to sitnice koje sam prihvatila kao dio života. U svoje slobodno vrijeme, koje ni sa kim nisam olako dijelila, putovala sam, posjećivala teatar i kino, išla na večere s prijateljima, isprobavala nove hobije. Živjela sam sasvim dobro, a parovi koje sam poznavala su se stalno oko nečega prepirali, svađali, dokazivali tko ima pravo i tko je superiorniji. Što će mi takve gluposti? Isprobala sam starije, mlađe, istetovirane, iskompleksirane, velike, male, s fetišima i bez, zanimljive sugovornike i one dosadne. Kazne su bile minimalne i mogla sam se s njima nositi.

Među mojim ljubavnicima jedino je Krešo Bulj oženjen. Možda mi je čak i najdraži dosad, ne znam je li zbog braka ili nečeg drugog toliko predan našim satima. Krešo je uzoran čovjek i suprug, radi na šalteru u banci, nosi vrećice starijima, brine da mu djeca idu u školu stranih jezika, na klavir i na violinu, da sa suprugom koji put ode na večeru. On nema previše vremena za mene i ničim me ne opterećuje. Odradimo svoje i potom slušamo glazbu. Zna što se događa u svijetu i nije mu mrsko slušati o mojim pacijentima. Vidimo se dva puta tjedno i oboje budemo zadovoljni nakon zatvorenih vrata.

Taj dan je Krešo Bulj bio ekstremno dobre volje. Dobio je promaknuće na poslu i došao je s bocom vina u svojoj pauzi oko jedanaest. Prilika je zahtijevala, pa sam na brzinu spremila pastu carbonaru, on je natočio vino u čaše. Pojeli smo, pojebali se, popili još jednu čašu vina. Krešo se vratio na posao, ja sam oprala tanjure, promijenila posteljinu. Malo sam prilegla jer me čekala noćna smjena. Probudila sam se oko četiri popodne. Pojela jabuku i pogledala video sa žutim prslucima u Francuskoj. Javila se majci. Na poslu nije bilo problema osim gospodina Brkljačića koji pati od PTSP-a, ali to se činilo kao stara vijest. Došao je kod nas zbog plućne embolije, no brzo se oporavljao i sve nas je gnjavio. Navikli smo. Od početka smjene me cijelo vrijeme dozivao; treba popraviti jastuke, treba pomoć da ode na vece, treba mu netko dodati daljinski. Kad je upalio televizor, malo se primirio. Gledao je vijesti i komentirao: „Za šta sam se ja borio?“

Pile smo kavu u sobi za sestre da ostanemo budne. Kao i inače, pričale smo o vezama. Marija ima momka pomorca koji nikako da je oženi, Suzanin muž ništa ne pomaže po kući. A ti, Laura? Okrenula sam priču kao što bih napravila svaki put, nešto u stilu da me Brkljačić tu večer posebno gnjavi.

„Njemu triba psihijatar, a nisu mu ga dodijelili“, komentirala je Suzana vrteći glavom. „Danas su svi prošvikali. Još i s tim ratom, nije čovik jadan kriv.“

Znao je imati ispade. Derati se zapomagati naređivati, jednom prilikom je sestri Mariji tresao ramenima jer je pire bio previše gnjecav. Naš posao je zahtjevan sam po sebi, a još te uz to nitko ne poštuje. Ja sam oštra i pomalo odsutna. S pacijentima i s doktorima. Ne mogu se dovesti u situaciju da me neki liječnik posjedne na stolicu i draška mi bradavice pred svima, kao što se dogodilo Nataliji i doktoru Mariću. Postoje granice. Tu svaka moja napaljenost staje. Na taj način najbolje obavim svoje, bez da se i s kim povežem ili nad njima sažalim. Svijet je pun sudbina. Ja utječem na ono što je u mojoj moći.

Brkljačić je zaurlao čim me ugledao kako stojim na vratima. „U pomoć, u pomoć!“, vrištao je, a ja nisam imala pojma o čemu se radilo. Pozvala sam Mariju, Suzanu, portira, nitko nije došao. Brkljačić je izgledao pomahnitalo. Bila sam glupa i krenula ga smirivati, a on je uzeo stalak od infuzije i počeo me tući, nije prošla ni sekunda, a već sam se našla na podu, branila sam se rukama, ali nije pomagalo. Naposljetku je netko dotrčao. Dali su mu nešto za smirenje, mene odveli u drugu prostoriju, imala sam porezotinu na glavi i modro oko – tješe me, dobro je, Laura, dobro, ajde, dobro si prošla.

Po zakonu je morala doći naknada. Takve stvari se ne bi smjele događati, ugrožavati život zaposlenika. To jutro sam, prema dobro poznatim procedurama, otišla na pregled i ispalo je da sam u krvi imala alkohola. Krešo Bulj i ja popili smo taj dan dvije čaše vina. Odštete najvjerojatnije neće biti jer zaposlenici ne smiju imati niti malo alkohola u sebi, da bi dobili ikakav novac kao nadomjestak za ono što se dogodi na radnome mjestu. Bila sam u bolovima, saznala da ništa od para, i samo sam sebi govorila, oženjen je, oženjen je, Laura. To nije tek obična igra prstima i ostalim dijelovima tijela. To je ne sagriješi bludno i ne poželi tuđeg ženidbenog druga. To da ima suprugu za mene je imalo isto značenje kao i činjenica da ima madež na desnom guzu. Samu sam sebe zasrala.

Brkljačić me napao u utorak, danas je četvrtak. Danas Krešo Bulj dolazi u moj stan. Točan je kao sat, još jedna stvar koja mi se kod njega sviđa. Otvaram, a on me zapanjeno gleda. „Šta se dogodilo, Laura?“

„Božja kazna“, kažem, i zalupim vratima.