Ivana Bojčić - Masaža

Ivana Bojčić

 

Rođena 7. siječnja 1986. u Splitu, diplomirala njemački i talijanski jezik u Zadru. Posljednjih 10 godina uspješno vodi prevoditeljsku tvrtku u Zagrebu. Iz hobija se bavi pisanjem kratkih priča s naglaskom na tok svijesti lika, svakodnevnicu i utiske. Radnja je najčešće obilježena minimalnim aktivnostima glavnog lika, a obojana impresijama i doživljajima kroz monologe i dijaloge. Koncept Ništa se posebno ne događa pretvara se u dramatičan, ciničan prikaz unutrašnjih previranja i borbi.
2023. godine izdala je slikovnicu u nakladi tvrtke BoLingo, dostupnu u trgovinama Školske knjige.
 

Masaža
 

U tridesetima sam se dosta masirala. Takvo je bilo doba. Što samu sebe, što mentalno kroz veze, što od strane raznih masera. Tražila sam onu čarobnu stručnu osobu koja će imati mio dodir i začepljenu gubicu tako da se mogu opustiti i uživati u miru. Ispostavilo se da je svaki drugi studio za masažu nagazna mina. To bojište još je gore kad ti prijatelji za isusovke jubilarno daruju rođendanski bon za masažu.

Bon moraš iskoristiti.

Obožavam masaže. Čak i one loše. Uvijek nađem nešto što je valjalo, i koliko god se naljutim na ono što nije valjalo, prevagne osjećaj lebdenja. Ropkinja sam taktilnosti.

Ulazim u polumračnu sobicu u podrumu neke zgrade vjerojatno pune žohara jer smo na Trešnjevci, u sobici svijeće i svjež miris aroma-štapića, pretpostavljam, kao sir Oliver, da je cijena bila sitnica. Sve je čisto i uredno, a žuborenje blage situacijske glazbe za opuštanje trkom me tjera da se izvalim na masažni stol i s veseljem kroz papir probušim rupicu za facu. Baš volim tu rupicu i kad mi lice upadne u nju, kalibriram se do u milimetar. Volim i onaj krug, obris na licu koji ostane kad izađeš van nakon masaže. Uopće mi nije problem hodati takva među ljudima dok se obris ne ispegla s ostatkom lica.

Jedva čekam da me se opusti, više me nije briga ni za sise koje lamataju negdje po strani tijela kao zasebni entiteti, zgnječene i napuštene od ovog svijeta.

Žena mojih godina ulazi i odluči mi pružiti iskustvo života. Visoka je, plavo ofarbana kosa u repu odaje dojam kao da se zove Kristina, i to je sve što vizualno pamtim o njoj. Kristina ne gubi vrijeme i počne masirati:

   -   Joj, krasna Vam je tetovaža na macu. – izustim: “Hvala” s nadom da neće dalje od toga.
   -   Koliko dugo je imate? - bila sam u krivu.
   -   Nemam je više, umrla je. - izustim dok mi kopa oko lopatice svjesna da govorim „umrla” umjesto „uginula”, opet   uz nadu da neće barem verbalno kopati dalje. Malo je zastala, računam.

Odličan blok, lakonska kratkoća u punom sjaju. Slavim u sebi. Opuštam se, gasim mozak.

…

   -   A koliko dugo otkad je uginula? - žena ne odustaje, uporna je u ovoj utakmici apsurda, da smo u ringu, podigla bi se s poda kad misliš da je odzvonilo i da si dobio rundu, a da je sahranjena, ustala bi iz mrtvih.
   -   Umrla je prije godinu dana. - izustim k’o na udbaškom ispitivanju, strah me da ne postanem gruba, igra mi se živcima, a onda opet, stisak je toliko ugodan da izbalansira atmosferu.
   -   Ajoj. A što joj je bilo? - mislim si, “A što je tebi?”, istovremeno spremna na još lakonske kratkoće uz još malo ocvale nade da shvati poruku.
   -   Ne zna se. Sve se odvilo jako naglo. - prevodim joj floskule na razini „It all happenned so fast”.
   -   A kako se zvala? 

Da me tu nije trknula nježnim kruženjem oko vrata, rupica za facu bila bi bunar za suze.

   -   Beti. - izustim omamljeno i polutužno.
   -   Kako? - blentača ne razumije.
   -   Po jednoj glumici, nema veze. - pitam se kako joj uspijeva sve ovo, zašto sam omađijana i nesposobna ustati se i otići ili joj reći da mi se ne razgovara o ničem.

Note neke budističko-joganske melodije nimalo ne pomažu u ovom Ionescovom scenariju. Netko pokuca na vrata i bez poziva uđe usred ove seanse jada. Uvijek se pitam zašto ljudi pokucaju pa uđu, a nije im se reklo „Naprijed”. Misle li da su time malo pristojniji, odmjereniji? Ova osoba pokucala je i samo ušla bez pardona dok ležim k’o goli kit u tom uskom sobičku na rubu suza i svijeta, a Kristina mi trlja butinu. Očekuješ da će sniziti barem glas i time dati do znanja nešto srama, ali ona kao da proglašava neovisnost Hrvatske:

   -   Jesi zapisala petak? - upita glas
   -   Jesam, jesam, dolazi u tri. - zakrešti Kristina
   -   Haj’ - zahuče i zalupi vratima

Moje nauljeno tijelo pomiluje val hladnoće iz hodnika. Pitam se koliko košta usrana rečenica „Jesi zapisala petak?” i bunarski „Haj’”. Je li ta usrana rečenica mogla čekati još pola sata? Što ne valja s ljudima?

A Kristina nipošto nema pamćenje zlatne ribice. Kristina je multitaskerica. Kristina ne zaboravlja o čemu se pričalo prije poluvremena, ona je tip osobe na koju se konverzacijski možeš osloniti:

   -   Mi imamo dva psa, prosječan rok im je 10-12 godina, sada imaju osam, mislim se kako ću ja to preživjeti kad uginu…
   -   Da. - da, da. Jako suosjećam. Ajd’, masiraj i šuti. Računam, eskaliralo je.
   -   A mama ima ježa koji dolazi svake večeri po hranu pod prozor. Ima i tri mačke. - radosno će sada ona.
   -   Odlično, zanimljivo. - protiskujem kroz onu nedavnu rupicu veselja i mislim se kako nije još niti deset minuta prošlo.
   -   Vi recite ako Vas stišćem prejako. - standardna maserska fraza pa se sažalim razmišljajući kako je samo ta fraza ustvari ono jedino što bi maseri trebali izgovoriti tijekom rada. A kako je danas ženi vjerojatno prošlo desetke leđa, dlakavih nogu i kvrgavih lopatica kroz ruke, zašto ja ne bih bila taj jackpot koji joj pred kraj smjene udovoljava da prozbori nešto više, osloni šalicu kave na moja leđa, zapali cigaretu i ispriča mi svoju životnu priču.
   -   Dobro je, hvala. - odvratim dok mi se osjećaji nevjerojatne ugode kovitlaju s osjećajima tuge i očaja situacije.

S ispitivanjem je nastavila preostalih 27 minuta i 3,6 kuna po minuti, uglavnom o životinjskom svijetu, posebice mačkama, te kako su one jako intuitivna bića, mekana i slatka.

I opet si potvrđujem kako je moja mačka bila inteligentnija od većine ljudi kojima sam okružena. I od ove maserske, neobzirne ženturače bez osjećaja za osjećaj. Znala je mijaukati kad je gladna, ali ne bi me tražila hranu ni igračke dok radim ili dok gledam TV. Čak je i ona znala granice. Prilagodila bi se i bila suptilna, radila bi neke svoje mačje stvari poput stajanja ukipljeno ispod sušila za veš, a posebno su je fascinirali dokumentarci na drugom. Znala je kad je trenutak za što, a bila je životinja.

Kakvo ožičenje u mozgu moraš imati da zapričavaš ljude dok su ti ciljano došli opustiti se? Ako mačke imaju šesto čulo, imaju li ljudi neki ekvivalent u nazadnom smislu, neko minus šesto čulo? Kristina je tu obarala rekorde.

Umjetnost je uspjeti se smiriti do te razine da takvim ljudima na fin način kažeš da začepe, premda bi ih najradije lansirao na Mars. Nabacivati eufemizme, paziti da ne povrijediš osjećaje, naći neku sredinu. Jedina sredina koja mi ide je oduvijek bila samo ona od krafni, ali čovjek se s godinama nauči. Nije da nisam znala osmisliti i plasirati tu frazu, ali me bilo strah ipak ne povrijediti ljude. Makar imali minus šesto čulo.

Svježe izmasirana uputila sam se doma s mantrom kako me tamo ipak nitko neće dočekati. Kako sam trebala još kao dijete imati ljubimca i preduhitriti osjećaje budućih gubitaka. Kako se čovjek lako može vezati za nešto tako nevino, iskreno i dobro poput životinjice. Kako je meni moja Beti bila najbolja prijateljica kroz te tri važne i prekretne godine života. Ne naslijeđuješ stanove, zemlju, nemaš bogate roditelje, i sama u Hrvatskoj kupuješ stan zarađen od svojih ruku i mozga. Dok pet Loleka i Boleka vrši upitnu renovaciju svakog milimetra, a susjedi se bune zbog buke, u prašini kuhaš ručak dok istovremeno radiš svoj posao i u svom tom košmaru osmijeh na lice ti izmami bijelo klupko koje to sve proživljava skupa s tobom. Majstorsku smotanost posprdno bi revidirala s vrha lojtri, tiho osuđujući, a onda bi im se uvalila u radne torbe s alatom ostavljajući svoje svilenkasto-bijele dlake za uspomenu. Nek’ usisavaju! Poprimila je većinu mojih inatljivih osobina obrambenog mehanizma. Pred kraj dana bi se samo sklupčala na moja prsa i rekla „Sutra će biti bolje. Izdrži još malo.”

Ušetavši u potpuno renovirani stan, svježe izmasirana ljudima, poželjela sam da još makar jednom mogu osjetiti roze šapice na nogama. I da će sutra biti bolje.