Književna RoKlijada vol. 2

Pišu: Draženka Robotić i Maja Klisurić

Nas su spojile knjige. A mi smo spojile početne slogove svojih prezimena Ro(botić) + Kli(surić) i došle do Rokli. A Rokli o svemu pročitanom pišu u Književnoj Roklijadi. Nismo ni razmišljale o tome da se nećemo uvijek slagati u dojmovima o pročitanim knjigama. Jer, kad se upustite u bilo kakvu suradnju, jednostavno morate biti spremni na to da ćete se i razilaziti u mišljenju. Sva sreća da je književnost živa, a živ si ako misliš svojom glavom pa makar i drugačije od drugog.

Prekid na pomolu

Na trenutak se učinilo da stiže prekid ove naizgled neraskidive veze Ro+Kli. Naime, podijelila nas je knjiga Gore je tiho, nizozemskog vrtlara (i profesora nizozemskog jezika i književnosti) Gerbranda Bakkera. Za jednu je roman dosadan i ništa se ne događa, a druga je ostala apsolutno oduševljena upravo time što se ništa ne događa. Rasprava se vodila do dogo u noć. Tako Ro smatra da je Gore je tiho, roman za iznimno istančan čitateljski ukus, a Kli u svojem nešto mlađem zanosu smatra da je to jednostavno roman za “starije čitatelje”. I iako smo priču o životu, smrti, osamljenosti i propuštenom životu čuli već mnogo puta, Bakker je svoju priču ispričao snažno i impresivno. Roman je 2010. osvojio i međunarodnu nagradu IMPAC Dublin.

Nema veze na čijoj ćete biti strani, svakako pročitajte Bakkerovu priču i saznajte koliko je gore tiho.

Svi mi imamo svoje „čefure“

Tako razjedinjene teško bi nas netko spojio da nije mladi slovenski umjetnik Goran Vojnović, osim sjajnog romana Čefuri raus, snimio jednako sjajan film istoimenog naslova. Knjiga je objavljena 2009. i ako se do sada još niste družili s Vojnovićem, mislimo da je došlo vrijeme! Ne samo zato jer bi vas zanimalo kakav je odnos Slovenaca prema manjinama iliti neslovencima, ili zato jer ste svjesni da svi mi imamo svoje „čefure“, odnosno „dotepence“, ili pak, zato jer ste i vi jedan od čefura, nego zato jer Vojnović sjajno piše. Osim romana Čefuri raus, puno ozbiljniji u literarnom smislu, Vojnović je objavio, 2013. još jedan roman: Jugoslavija, moja domovina.

I ovaj roman, nepodijeljenog mišljenja, preporučujemo!

Jergović o psima i o mačkama

Teško nam je ovih dana zaobići još jednu knjigu oko koje se ne bismo složile. Tisuću stranica Jergovićeva Roda sigurno bi nas ponovno zavadilo pa smo se poučene iskustvom, a tjerane ljepotom Jergovićeva jezika, samo u nešto kraćem formatu, preusmjerile na zbirku pripovijedaka Mačka Čovjek Pas. Ova nam je zbirka skoro promakla (jer objavljena je još 2012.), a to bi bila šteta. Ove su priče istovremeno i lijepe i nježne, ali i tužne i potresne. Priče su to o psima i mačkama, no zapravo, o ljudima jer je u njihovu središtu čovjek.

Kao i u ostalim djelima Miljenka Jergovića i u ovim pričama opisana je duboka ljudskost, a bogatstvo i punoća jezika koji se razvija, mijenja i živi i ovdje je, naravno, Jergovićev glavni adut.