Maja Peradin Vuksanović - Dvanaest tanjura

Maja Peradin Vuksanović

Rođena je 1987. u Zagrebu. Završila je magistarski studij talijanistike i bohemistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u prevoditeljskoj industriji, autorica je kratkih priča i kreativka koja nikad nema mira. Voli umjetnost koja pripovijeda o ljudima i ne voli pretjerano analizirati.

Njezini dosad objavljeni tekstovi su: kratke priče u sklopu Booksine radionice pisanja proze 2024., natječaja Metafora, 2024., Fantastikon, 2024., Pišem ti priču Gradska knjižnica Samobor, 2019., 2020. i 2021., Priča se(p)o gradu” Gradska knjižnica Trogir, 2021. te Sedmica i kritična masa, 2020., kao i prijevod drame “Leptir na anteni” Vaclava Havela s češkoga, 2011.
 

Dvanaest tanjura

Petkom ujutro iznosim smeće. Konzerve, vrhovi mrkava, prljavi ubrusi. Opušci i mokra papirnata čaša. Kosa raščešljana nakon spavanja. Jedan razbijeni tanjur - svaki tjedan, bez greške, jedan strada.
Zatresu mi se ruke. Tanjur isklizne pod spužvicom za pranje suđa. Poleti na pod na putu od štednjaka do stola, pun hrane koja se onda prožme s krhotinama. Ponekad ošteti pločice, kuhinjski pod sav je prošaran. On zaurla: “glupačo”, a ja ispustim sve na pod.
“Glupačo”, “čkomi”, “razbit ću te”, “`'oćeš još?”. Ne uplaši me uvijek, ponekad me razbjesni. Namjerno bacim tanjur, rado bih da je to njemu u glavu. Leti uvijek u isti zid, ispod sata. Čekam da se slomi pa pokrijem oči rukama da ih zaštitim.

Nikad ga ne srećem, ali dobro mu poznajem glas. Nigdje ga se u zgradi ne može čuti tako jasno i prodorno kao ovdje. Pregrada je na polovici nekadašnjeg dnevnog boravka - i sada bi prolaz u njihov stan bio kroz moj da nisu ilegalno probili ulaz s dvorišne strane, a stanove podijelili loše izvedenim zidom. S donje strane ostala je pukotina kroz koju prolaze zrak i zvukovi. Mogla sam staviti izolaciju ili ukrasnu letvicu da marim za ovaj stan. Ionako mi ne pripada. Smijemo ga doživotno nastanjivati ja i moji hipotetski potomci. Namjerno sam baš u taj zid zakucala čavao i objesila sat, da im dam do znanja da sam tu.
I oni čuju svaki moj pokret i glas. Vidim kako me ona gleda kad se sretnemo. Najradije bi pitala zašto vičem. “A zašto ti ne vičeš”, pitala bih ja nju. Čekam trenutak kad će mi prići s riječima: “Znam da me se ne tiče, ali”. Rekla bih joj nešto grubo, ne bih se upuštala u objašnjavanje kako je to biti ja. Moja samoća moja je stvar. Moji zvukovi također, nikog ne vrijeđaju i ne bole.

Ne svađamo se jer smo upućene jedna na drugu. Suživot preko zida nije lak, ali ima dozu prisnosti koja sliči onoj kad zidova nema. Prisno je kako jedna drugu osluškujemo, osuđujemo, bodrimo. Čujem kad mu odgovara - šapće, kao da ne želi da se čuje njena strana priče. Samo ja, koja sam tako blizu, znam za to tiho suprotstavljanje. Kad urlanje stane naslonim glavu na zid i zaustavim dah da čujem hoće li zaustiti. Poželim da posudi moj glas i zaurla.

Jučer me krhotina zarezala po podlaktici dok sam ubacivala vreću u kontejner. Krv je u tamnim kapima curila za mnom po stubištu, nisam je obrisala s poda niti s kvake. Kod kuće sam pritisnula ranu i ravnodušno gledala kako se kuhinjska krpa natapa. Moj glas je zaurlao, misli su bile zaokupljene nečim drugim. Kad sam odvojila krpu od kože obrisala sam se papirnatim ubrusom i na njega napisala: što čekaš? Papir se malo poderao tamo gdje sam pritisnula kemijskom i nagužvao dok sam ga gurala kroz pukotinu u dnu zida.
Još nemam plan. Ponekad misli ne zastaju u glavi nego idu direktno u ruke, noge, glasnice. Ustajem, češljam se i skupljam ispale vlasi. Pušim na prozoru i gasim cigarete u vodi na dnu čaše. Režem mrkve i ubacujem ih u lonac s umakom iz konzerve. Jedem, sjedim, šećem, spavam, čekam petak. Pokraj kontejnera krhotinom zarežem po nekom mesnatom dijelu kože. Uzmem nešto čvršće od ubrusa i napišem još jednu poruku. Papir bez zapinjanja klizne ispod zida.
Kad on galami više ne moram nasloniti glavu na zid da joj čujem šapat, poznajem mu frekvenciju. Stavljam joj riječi u usta kao što bih joj u ruke stavila tanjur. Tjedni prolaze bez odgovora, ali znam da razmišlja o mojim porukama. Usporena je i oprezna, osjetljiva. Ako se sretnemo pogledat ću joj lice i odmah znati krije li se ispod šminke trag masnice. Ja već dugo ništa ne skrivam šminkom, na ruci mi se formirao ružan podljev od posjekotina.
Ni inače je ne srećem često, njihov izlaz na dvorište potpuno zaobilazi stubište.
Ostala su još četiri tanjura. Ne čudi me kako lako kolekcija nakupljena kroz nekoliko generacija može iščeznuti. Moji su postupci kroz uništene generacije keramike počeli sličiti na plan.
Kad misli više ne stvaranju red, on dođe izvana. Nenadano je sretnem dok sa smećem iznosim predzadnji tanjur. Poznato mi je kako hoda po sjećanju, ugašenih očiju. Oprezno prebacuje smeće preko ruba kontejnera, a onda mi ponudi pomoć s mojom vrećom. Zgrabi je neoprezno, na dlanu joj se ocrta krv. Sikne tiho, jedva čujno priznajući bol. “Tanjur,” nasmijem se nervozno “Žao mi je. Razbijem ih. Često”. Ne odgovara, samo me gleda.
Zvono me dozove iz sna. Ne pamtim da je ranije bilo tako nemoćno, svaki se udarac batića o metal čuje zasebno. Iza vrata me dočeka njeno ispijeno lice. Jutarnji zrak pune izlomljene rečenice: “Za vas. Tanjuri. Meni je to viška. Bio je poklon”. Gleda u posivjeli parket. Drvenim letvicama upućuje molećiv pogled koji bi netko neupućen mogao zamijeniti za ljubav, ali ja znam kako je to biti sputan tuđom ljutnjom. Prihvaćam poklon, s poštovanjem u pogledu.
Novi set od dvanaest tanjura čvrst je i ponekad moram više puta pogoditi u zid da bi keramika popustila. Kad vičem, lakše se lome. Znam da me ona sluša, neka se posluži mojim urlicima. Svi tanjuri moraju popustiti. To možda ne zna djevojka koja mi je prošli tjedan pokucala na vrata. Nevino se smješkala - da upoznaje susjede, da se ispričava zbog buke dok ojačavaju pregradni zid prema mom stanu. Znam da je to laž jer joj ne prepoznajem glas iz kuhinje. Samo ja, koja sam toliko blizu, čujem da su iza zida još uvijek isti ljudi. Njegov glas siječe poznatim tonom, njena tiha i oprezna narav skriva se u šaptu. Kad ponestane tanjura, posudit ću joj i svoje ruke.