Mira Petrović - Amalfi će pričekati

Mira Petrović
 

Diplomirala je engleski i talijanski jezik te književnost na Filozofskom fakultetu u Splitu. Dobitnica je nekoliko nagrada za kratku priču (Vranac, Ulaznica, Kritična masa, Večernji list). Objavila je roman Divljakuše. Ponekad piše poeziju te stručne radove iz književnosti, a trenutno radi na novome romanu Samo žestoko, Marta. Predaje engleski jezik u školi stranih jezika.

Amalfi će pričekati   

Baby Lasagna je svojim hitom zaludio Europu, svijet je izgarao u sukobima, a ja sam potpuno poludjela.

Lota je zalajala po pedeseti put tog jutra, i bilo je to previše, jednostavno previše, pa sam bacila šalicu kave o zid, koja se rasprsnula na komadiće.

Trljala sam zid mokrom krpom i vikala: ubit ću te jedan dan, ubit ću te!, a Lota je mahala repom, posve nesvjesna situacije. Ni s tobom ni bez tebe, rekla sam joj i poljubila je, pomislivši da nije nikakvo čudo da je sjebana kad i meni očito treba psihijatar, zbog čega sam se sjetila sestre, koja je uistinu radila kao psihijatrica, i odlučila je nazvati jer to nisam mogla izbjeći, u danu koji je ionako krenuo pogrešno.

„Ne mogu na krštenje“, promrmljala sam kroz zube čim se javila i odmah potom počela plakati, a stvarno nisam htjela plakati jer sam htjela biti čvrsta poput nje, koja čita ne samo svoj, nego i tuđe umove.

„Lota je prokrvarila“, dodala sam za objašnjenje.

„Ne može u hotel?“

„Ne može topla. Užasno mi je, B., užasno mi je ža šta neću vidit' nećaka, tebe, šta uvik nešto iskrsne.“

A sve je već bilo dogovoreno: napokon slobodan vikend u Zagrebu, proslava i druženje, odmor od Lote. Kad sam ugledala crvene točkice na pločicama, došlo mi je da se ubijem.

I evo, još jednom sam pomislila da mi je život težak, mada ne bolujem i ne živim na ulici, zbog čega sam se često sramila te egzistencijalne težine koju nitko objektivno nije mogao opravdati i taman sam to krenula reći sestri kad je tip iz susjedne zgrade bacio petardu baš ispred mog prozora, da ispuni kvotu za taj dan, jer svaki dan bi bacio po jednu petardu, u nepredviđena vremena, iz ljutnje što susjeda u dvoru hrani galebove. Začudo, dobro mi je došlo: bijes je zamijenio suze.

Sestra je čekala na liniji, dok sam ja psovala i vikala, Lota lajala, iako uzalud, jer tu spodobu nije bilo briga ni za koga osim za sebe, koji se jednom čak usudio reći mi da prestanem biti nadrkana, a on je bio taj koji je bacao bombe.

Kad sam završila s rafalima, rekla sam: Želim na Maldive. Želim pit pina coladu i držat noge u zraku.

Umjesto toga sam otišla u školu. Nekoliko puta sam sedmašima ponovila da ušute. Rekla sam:“I meni je kraj godine.“

Mir je trajao punu minutu, ali za nedostatak tišine nisam mogla okriviti nikoga osim sebe. Navikla sam ih na to da se izražavaju, da govore, da sa mnom dijele i dobro i loše i što sam sad očekivala? Da će shvatiti kad mi sve postane previše? Bilo mi je dosta priča o ostalim, uvijek nepravednim nastavnicima, o mržnji prema Nemu, i njihovoj suknjici, i nalakiranim noktima i zastavi LGBTQ+ zajednice umjesto Švicarske, i toga da je više 'njih' nego 'nas', da danas samo takvi pobjeđuju na svim velikim događanjima, čak ih češće i zapošljavaju. Recite mi ko ima takva pravila, pitala sam, odma ću reć da sam lezba. Djeca su se smijala, a zidovi stiskali, žuti zidovi toliko prljavi da su mi se gadili, u tim malim sobama u školi stranih jezika koju je direktor bio previše škrt da obnovi, odjednom mi se učinilo da ću umrijeti.

„Idem na vece“, rekla sam, „i da vas nisam čula dok me nema.“

Vani je još bilo danjeg svjetla, a ja sam svaki dan radila do deset sati navečer. Pomislila sam kako je to dobra vijest pa sam se uputila u palačinkarnicu, naručila mascarpone i pivo. Ravnateljica me zvala na mobitel, ali ugasila sam ton i dala se u jelo, jer bila sam tako željna šećera, tako gladna, a kad sam pojela, skužila sam da mi je torba s novčanikom ostala u razredu. Naravno. Zaboravila sam i torbu i to da sigurno nemam dovoljno novaca na kraju mjeseca da bih platila ovakav izlet u luksuz.

Uto sam u parkiću ispred kafića vidjela svog učenika, pa sam ga dozvala. Bio je oduševljen što me vidi, pa kako to, pa zašto nije bio zadnji put, pa doći će idući tjedan.

„Oćeš tren otić' po moju torbu“, prekinula sam ga, „u učionicu broj dva, al' ako te ko šta pita, reci da si zaboravio maminu boršu iz spize.“

Luka me gledao upitno, ali Luka je bio petaš pa me poslušao i za manje od deset minuta moja torba je bila sa mnom, mada s praznim novčanikom. Sjedila sam tako očajna i sve mi je prisjelo, a onda mi je na mobitel stigla poruka: uplatila sam ti danas pare za seminarski. Koji tajming! Jedino me književnost nikad nije iznevjerila, a ovo je bio još samo jedan dokaz. Još od fakulteta sam drugima pisala seminarske radove i evo, knjiga me opet nekako spasila.

Osjetila sam se bolje, pojela sam palačinke do kraja, popila pivo, što ima veze da ne mogu na krštenje, što ima veze da sam podstanarka, što ima veze da sam zaglavila na loše plaćenom, izrabljujućem poslu, što ima veze da imam reaktivnog psa, koji ne podnosi nikoga osim mene i što zbog nje nigdje ne putujem i živim u podrumskom stanu jer nas nitko drugi ne želi primiti, kao da smo kužne.

Šuljala sam se oko škole da me ne vide, moja grupa odraslih se već sjatila oko vrata, nakon što su sedmaši završili tko zna gdje, možda su me čekali, možda su napravili nered, a sada su me i drugi čekali, ali neka čekaju, mislila sam, i produžila sam do auta, no onda sam shvatila da mi se ne vozi pa sam samo hodala, osjećala sam se tako lagana, unatoč palačinkama, a ravnateljica je i dalje zvala, a ja šetala, sve dok mi neka budala nije zatrubila na semaforu, zbog čega sam stala nasred zebre i povikala: “Šta je, budalo, šta je, koji kurac? Koji kurac??“

„Jel' mi bilo zeleno, šta, da stanem kad se upali crveno nasrid puta, jel' to oćeš, jel' to oćeš?“, nisam mogla stati, samo sam se derala, a on je izašao iz auta, zaustavili smo cijeli promet i ja sam potrčala. On mrcina istetovirana, nisam imala šansi, shvatila sam. Okrenula sam se za njim da vidim hoće li me slijediti, čak sam mu pokazala srednji prst, a on je stajao zbunjeno s druge strane ulice i možda mi takav ništa ne bi ni napravio, ali ja sam se osjećala tako slobodna, tako me oslobodila ta transgresija da sam pomislila kako ću pokupiti psa, prodati auto i kupiti motor na kojem ću s njom obići obalu Amalfija.

Sjela sam u kafić na putu i naručila još jedno pivo, kad je bal nek je maskenbal, tako se valjda čovjek osjeća kad je u plusu, jer ja nikad nisam nepromišljena, ja nemam novaca za ekstravagancije veće od hrane i uložaka, ali danas neka mi bude.

Pomislila sam da meni kronično nedostaje dokolica. Muškarci kraj mene su gledali utakmicu, žene tračale drugu ženu, je li svijet uistinu stereotip? Ravnateljica je i dalje zvala, a ja se nisam htjela opravdavati, ja sam imala osjećaj da se stalno nekome opravdavam, kao da stalno jurim, a sutra me možda neće biti, jer zar išta vrijedi u ovome ludilu u kojemu smo se našli, u kojemu samo možeš stati i plakati, nad svojom sudbinom i nad sudbinom drugih ljudi, nad sudbinom žena s trbusima koje rađaju djecu u pokolj, točno tako, samo za pokolj, danas jedni, sutra mi, jer je nekome uvijek dosadno, jer je nečiji kurac stalno u erekciji i nikako da ga se zadovolji, jer jedino nasilje opstaje, nasilje i mržnja. Muškarce treba kastrirati, bila sam uvjerena u to, i tako sam i napisala na fejsbuk kad me dočekalo pitanje o čemu razmišljam, jer ljudi se danas tako bore, smišljajući fraze za društvene mreže, da pokažu da su u toku, da se zgražaju i djeluju i podižu svijest, a što ti radiš dok sjediš i skrolaš i jedeš kokice?

Odjednom sam se uzrujala, pa sam platila pivo i krenula prema kući izvesti Lotu koja krvari, koju nisam sterilizirala jer loše podnosi anesteziju, kako sam saznala nakon operacije kuka kad je mogla umrijeti i kako bih to preživjela?

Na putu sam svratila u dućan kupiti malo kruha i sira i malo onih linzera u kojima bih se gušila, a red je bio ogroman. Onda se našao jedan pametnjaković koji se progurao sa strane na drugu blagajnu i ja sam povikala: „Mi svi čekamo, jel' vidite odakle čekamo, a vi ćete se pravit ludi i, šta, mi bi vas tribali samo pustit' i šutit', ma zamisli obraza!“

„Mogla si mi samo reć' da je red od dole“, rekao je tip s naočalama, „nisan uopće gleda'.“

„To i je problem“, rekla sam, i dalje ljuta, „to šta danas niko ništa ne gleda.“

Tip je bez riječi otišao na kraj reda i to me još više razbjesnilo. Taj njegov nedostatak persiranja jer muškarci su sebi uvijek davali to pravo, ali drugi su me gledali čudno i više nisam imala snage za borbu jer ionako je sve već bilo gotovo, pa sam samo čekala i cupkala nogom i poželjela sam izaći, ostaviti košaru i istrčati, ali bilo mi je previše neugodno da to napravim.

Platila sam što sam imala i nazvala ravnateljicu.

„Evo me na hitnoj.“

„O, Bože, pa šta je bilo?“

„Nešto me ugrizlo i počela sam se gušit pa sam iz straha otrčala u bolnicu.“

Ravnateljica je uistinu zvučala kao da je odahnula, nije bila nimalo ljuta kad je čula moju laž.

Nakon tog razgovora sam jednostavno izdušila. Sjela sam na zidić i buljila u grm oleandra. Osjećala sam se posve iscrpljeno, kao da me netko izudarao.

Kad sam otvorila vrata stana, Lota je mahala repom i ja sam je zagrlila čvrsto. Njezina dlaka je bila mekana i topla i samo sam u nju uronila. Možda ljubav uvijek obitava na granicama izdržljivosti, pomislila sam, jer Lota je bila i moja terapija i pokora, kao toliko toga u životu uzaludnog, toliko toga svejedno nužnog.