Moje samoborske zime

Piše: Marijana Jaić

Sjećanja. Najdraža i najljepša. Na djetinjstvo. Jer to je smijeh, to je radost, to je bezbrižnost, to je svijet u svijetu, to su snovi. I igra. Igra u svemu: u pijesku, u prašini, u vodi, na snijegu...Mi djeca rođena i odrasla u Samoboru, imali smo sreću da smo mogli živjeti naše samoborske zime koje su nam donosile i ostavljale najljepše uspomene zakopane u dubokom snijegu našeg djetinjstva. Jedva smo zimi čekali da se zabijeli Anindol i Stražnik jer onda su oni postali okupljalište nas sanjkaša. " Rodle na rame uz puno galame, pomno odabran i obrađen štap za rajdanje i put pod noge na anindolski i stražnički brijeg."

Uspon baš i nije bio lak.

Gacali smo po dubokom snijegu do koljena a nama malenima i do pojasa, jedva izvlačeći noge iz rupa koje su naše, ubrzo mokre cipele, ostavljele u snijegu. Pomagali smo onima koji su posustajali i smijali se našim crvenim nosevima i rumenim obaraščićima, šmrcali i brisali noseve u rubove jaknica i hrabro kročili prema cilju. Vrhu brijega. Bregovi su odzvanjali i vraćali nam naše glasove kojima smo se dozivali kao i naš smijeh kad je nekome pala na glavu hrpica snijega koji se nenadana sručio s grane bora ili smreke. Jedan dio puta vodio je kroz šumu pa nam je to još više otežavalo uspon. Ali što je to sve prema zadovoljstvu koje će nam pružiti spust! Na Trgu kralja Tomislava uvijek je dežurala ekipa prema rasporedu, ali i prema količini stvari koje smo morali dati da ih podmitimo. A davali smo što smo imali: kakav bombon (505 s crtom: najduže se topio u ustima), sendvič od kruha namazan s mašću i posipan šećerom ili crvenom slatkom paprikom. Ma tko bi mogao i pomisliti na jelo dok uživa jureći niz brijeg "sto na sat", dok sanjke lete prema oblacima, a ti si pilot svemirskog broda napravljenog samo za tebe!

Oni malo "dubljeg" džepa dali su i poneku kovanicu.

Daj što danas imaš! Dežurali su dok se mi spustimo iz Anindola ili Stražnika do Trga i upozoravali nas da se zaustavimo ako je slučajno prolazio kakav auto. No, uglavnom su se dosađivali jer su automobili prolazili vrlo rijetko. Kad smo se mi spustili promrzli, ali veseli i ponosni jer smo odsanjkali na našim drvenim sanjkama cijeli brijeg, oni su krenuli u osvajanje tih bregova, a mi smo ostali dežurati zadovoljavajući se ostacima "blaga" prve dežurne ekipe. I tako na smjenu. Nije bilo važno što su nam cipele, kaputi i hlače mokri, a promrzli prsti bole jer ih mokre vunene rukavice ne mogu zaštititi.

Dok smo ih čekali, pričali smo svoje dogodovštine sa staze: o našim podvizima, ali i padovima na zavojima, polomljenim štapovima za upravljanje sanjkama. Cure su kovale osvetu jer su im se dečki smijali dok su jurili pored njih, a one se koprcale u dubokom snijegu. Što im je preostalo? Isplaziti im jezik i zločesto poželjeti da im se slomi štap prije groblja ili Crkve Sv. Anasazije, kako ne bi mogli pobjedničkim pokličem najaviti svoj dolazak na Trg, već da se moraju nogama odguravati i tako usporeno stići.

No, nismo se smjele zaratiti s njima jer kad su bile organizirane trke između Gornjeg kraja i Centra, morali smo se sanjkati u paru. Ipak su dečki bili bolji "rajdaši" od nas cura, a Gornji kraj nas je uglavnom pobjeđivao. Oni su imali gdje trenirati okruženi brežuljcima idealnim za trening, a i Rude nisu bile daleko. Mi smo imali samo Reiserovu, a tamo je uvijek bila gužva i spust prekratak za nas "dugoprugaše". Uglavnom, bili su u prednosti, ali su bili i bolji. Sportski je priznati da je netko bolji. Toga smo se strogo držali.

Kući smo se vraćali promrzli, mokri, umorni i gladni.

Mame su nas dočekivale s toplim šipkovim čajem zaslađenim medom. Presvukli smo se u čistu odjeću, a naša se sušila na zidnoj peći na kojoj je bilo mjesta za dvoje djece da se udobno smjeste. I dok je topli čaj grijao naše ruke, a pucketava vatra grijala peć i naše noge, iz limenih se lončića dimio čaj, a iz mokre odjeće isparavala je naša još jedna snježna avantura. Nerijetko se dogodilo da smo zaspali na peći i odlutali u snove jureći niz brijeg ili praveći snjegoviće i svijeće u snijegu, loveći pahulje kao krijesnice; i tako u snijegu ostavljali tragove našeg djetinjstva.

Danas, kad uz radijator mojim unucima pričam o svom djetinjstvu, a oni u čudu slušaju priče o dubokom snijegu i labirintu koji je moj otac znao napraviti u dvorištu, nisam sigurna da mi vjeruju. Kako i bi? Njihovi novi "skafanderi" i tople "buce" čekaju u ormaru da zapadne barem toliko snijega da se mogu grudati, napraviti snjegovića ili kakav brežuljak s kojeg će se spuštati na svojim "plastičnim čudima".

A moje misli lutaju s pričama i zamišljam našu staru zidanu peć iz koje se dimilo, ali i ugodno i toplo pucketala vatra, spuštanju niz Anindol i Stražnik na tko zna koliko puta popravljanim drvenim sanjkama ili po cesti na kojoj automobili ne ugrožavaju dječju igru. Pogled mi odluta na kućama načičkane bregove našeg djetinjstva i tada znam da ne smijem zaboraviti dijete u sebi i moje samoborske zime.