Neven Drozdek - Najbolja partitura profesora Miljenka

Neven Drozdek

Rođen 1979., podrijetlom je iz Slavonije, a živi u radi u Zagrebu. U književnom se svijetu pojavio 2017., a kao autor prvenstveno se obraća djeci i mladima. Karakteristika njegovog izričaja je humor i dinamika pripovijedanja. Tekstove za odrasle do sada je pisao samo u obliku kratkih književnih formi.
 

NAJBOLJA PARTITURA PROFESORA MILJENKA

Od kada je Kain zaklao Abela bratoubilačka krv skorila se na pragu svakoga doma. Ona vreba iz prikrajka čekajući slaboga, ranjenoga ili nestalnoga, da ga nadahne, da mu nešto zlobno prišapne, da mu sugestivno namigne i posije u nj sjeme svojih motiva. Nema obitelji kojoj se nema što prišapnuti, nema čovjeka koji je imun na zavodljivu ljepotu njene oholosti, kome se nema što naoko nevino pohraniti u duši i srcu da čeka i trune dok ne dođe pravi trenutak za pobunu krvi i revolt povrijeđenog ega. Samo se rijetki velikani duha uspijevaju oduprijeti pred navalom njezinih isključivih zahtjeva za pravdom. Onih zahtjeva koji su uzrok većine nepravdi pod suncem. Ovo je istinita priča o mom mentoru, uzoru i prijatelju koji je ponizio samog sebe, odbivši sve zahtjeve svoje prolivene krvi i pogaženog ega za pravdom, ne spalivši ni jedan most koji je ispleo sveze njegova teškog života već je nastavio svoj hod gradeći nove mostove na korist svih.

Miljenko je bio seljačko dijete. Ponikao je u tipičnoj vojvođanskoj folksdojčerskoj obitelj, prognanoj i ubijenoj u ludilu drugog svjetskog rata. Kao ratna siročad on i brat mu Rudolf preživjeli su samo zahvaljujući trenutku milosti mladog partizanskog komandanta koji se smilovao djeci svoga susjeda. Zauvijek mu je u pamćenju ostao živo urezan prizor susjeda Predraga kako naređuje vojnicima pokazujući prstom na njega i brata: djecu van iz kolone, majčinih jecanja i toplih suza, te očevog osvrtanja dok su sa ostalim susjedima u tužnoj koloni zauvijek iščezavali iz njihovog svijeta. Rudolf i on ostali su posve sami, ali živi, te su kao siročad odrasli u Osječkom domu za nezbrinutu djecu.

Od malih nogu Miljenko je pokazivao sklonost prema glazbi i ta ljubav usmjerila je i obilježila cijeli njegov život. Obilježila ga je jednako kao i nesreća koja ga je tih poratnih dana zadesila. U sabirnom logoru, u kojem su djeca poput njih čekala da saznaju svoju sudbinu, lokalni pijanac kojeg je Miljenkov otac te godine otjerao s nadnice jer mu je krao žito, kundakom mu je izbio oko jer je dječak u džepu prokrijumčario mali džepni nožić kojim je pokušavao izraditi svirale. Kako mi je pričao tijekom naših susreta, svojem hendikepu zahvaljivao je za sva svoja postignuća. Školski liječnik u Osijeku mu je, kako bi mu sačuvao vid, strogo zabranio da više od četrdeset pet minuta opterećuje oko čitanjem, stoga je nakon učenja u sebi isto toliko vremena ponavljao pročitano. Na taj način razvio je velike memorijske kapacitete koji su mu pomogli da kasnije završi dva fakulteta te postigne stupanj doktorata na glazbenoj akademiji.

Njegov brat Rudolf bio je sušta suprotnost od Miljenka, kako tjelesno tako i duhovno. Dvije godine stariji Rudolf bio je visok, vitak i energičan čovjek eksplozivne naravi. Blago rečeno bio je ljubitelj života, ali ne onoga života kojeg treba strpljivo i smjerno graditi već onoga dijela života koji se može uzeti da bi se u njemu kratko uživalo. Propali boksač Rudolf bio je uvijek vrlo pedantno sređen i elegantan s neizostavnom leptir mašnom, dok je njegov brat Miljenko, znanstvenik i umjetnik, posvuda hodao u istom sivom odijelu. Uistinu su bili veoma različiti i na prvi pogled teško je bilo procijeniti od kojeg su materijala satkana njihova bića, jer taj prvi pogled u slučaju njih dvojice jasno je govorio u prilog stereotipa o krivom procjenjivanju ljudi na temelju uvriježenih predrasuda.

Ono što me magičnom privlačnošću vuklo Miljenku je temeljita erudicija prožeta vedrim ozračjem. Uz njega ništa nije bilo nemoguće, niti jedan zadak nije bio pretežak a svaki cilj ma kako velik i težak bio je osvojiv. Sve to znanje koje je imao rado je otvarao studentima sav prožet spontanim dječjim zanosom kada bi naišao na interes studenata za nečim više od redovnog programa. Trajno me osvojio kada sam ga nakon umirovljenja telefonski kontaktirao za pomoć oko izrade diplomskog rada. Nakon što je kratko promislio ponudio mi je raspored susreta koji sam s oduševljenjem prihvatio. Kako je na početku našeg druženja već bio u visokoj dobi naše susrete uz njegovo dopuštenje snimao sam na diktafon te bih kasnije preslušavajući snimke vadio sve bitne zaključke i tako radio na svom završnom radu. Unatoč svim sociološkim razlikama koje su stajale kao jasni svjedoci nelogičnosti našeg prijateljstva, na moje oduševljenje u profesoru Miljenku prepoznao sam ne samo mentora, učitelja i prijatelja već prije svega srodnu dušu. To neobično prijateljstvo trajalo je sve do njegovog odlaska s ovoga svijeta i danas, nakon mnogo godina, na obljetnicu njegove smrti i dalje ga držim svojim najboljim prijateljem.

Na studiju u Zagrebu je upoznao i zavolio Agnezu. Prema fotografijama koje su stajale na njegovoj komodi Agneza je bila prava ljepotica. Bio je to spoj dvije posve različite duše, prijatelja koji su se nadopunjavali i jedno drugome bili potpora i utočište u onim teškim vremenima njihove mladosti. Međutim, zla kob koja je Miljenka pratila u stopu poput sjene, nikako ga nije napuštala i nakon što je izgubio i obitelj i zdravlje opet je bio doveden na granicu podnošljivosti koju bi većina ljudi teško iznjedrila. A dogodilo se to da nakon podosta godina braka Agneza nije mogla zanijeti što je pomalo razvilo mučnu atmosferu u domu mladog para. Jednoga vikenda dok je Miljenko sa svojim zborom bio na putovanju po tadašnjoj Čehoslovačkoj, nakon jednog od svojih mečeva u stan im je navratio Rudolf. Nakon popijene boce rakije on i Agneza završili su tamo gdje šogor i šogorica nikada ne bi smjeli završiti. Kada se Miljenko vratio s puta Agneza je već znala da je u drugom stanju. Ne mogu ni zamisliti što je Miljenko osjećao u tim trenucima. Miljenko je međutim bez puno dvojbe, ali uz silne suze i tjeskobu odlučio prihvatiti dijete kao svoje, a Rudolf je samo u rijetkim prilikama nastavljao posjećivati obitelj svoga brata. Djevojčica je neobično voljela Miljenka i on je na nju bio silno ponosan. Nikada joj nije rekao istinu, a ni Rudolf koji je preminuo dvije godine prije svoga brata nikada o tome nije pričao. Znao sam da je unatoč svemu Miljenkova bol bila trajna i samo još jedan težak teret na dotada mu već toliko opterećenu dušu.

Ipak, svoju muku čuvao je brižno skrivenu u sebi i nitko je nije naslućivao, a to što ju je povjerio meni shvatio sam kao pečat prijateljstva starca koji je meni u mojoj vlastitoj slabosti, nakon što sam mu se povjerio u želji da sam posegnem za pravdom zbog povrijeđenog ponosa u nekoj puno manjoj stvari, želio dati životni savjet.

Kada sam ga upitao kako je uspio ustrajati i ostvariti sve to što je postigao u životu kroz sve te nebrojene nedaće i teške udarce s kojima ga je život obilno pratio, odgovorio mi je da je upravo patnja gradila njegovu odlučnost i ustrajnost. Danas, nakon toliko puta preslušane zadnje snimke s naših susreta, njegove riječi pamtim točno onako kako ih je izgovorio: “ Nisam mrzio, opraštao sam, a iako su mi rane i dan danas otvorene nikome ništa na zamjeram. Oprostio sam, trudio sam se na sve to zlo koje mi se događalo odgovoriti darivanjem i dragi moj, vjeruj mi, danas kada svaki dan očekujem da otputujem ‘kući’ mogu ti reći da sam u potpunosti sretan čovjek. Nisam dopustio da me život slomi, suprotstavio sam se mržnji, razočarenjima, vlastitim ograničenjima i želji za pravdom napornim radom, molitvom i stalnim podizanjem nakon nebrojenih udaraca, a samo ja znam koliko puta sam pomislio da se više neću moći podići i da je došao kraj. Ustrajao sam, dragi moj, i na kraju puta ušao sam u duboki mir iz kojeg ti mogu posve iskreno reći da sam ja sretan čovjek.”

Miljenko je skladao neke od najpoznatijih zborskih pjesama koje većina nas poznaje. Neke su postale i međunarodni standardi. O njemu se danas pišu doktorske disertacije i proučava se njegov opus. Pa opet, kao njegov student i osoba privilegirana njegovim povjerenjem mislim da je njegov najveći uspjeh u tome što je umio zatomiti vlastiti ponos, što nije zaustavio kotač života kada bi ga većina nas u plamenu spustila s litice ega da proleti i uništi što više može, da nam nadoknadi učinjenu nepravdu.

Djevojčica koja se rodila kao jedino dijete Miljenka i Agneze, danas ostvarena žena u visokoj životnoj dobi, svoj je život izgradila u Australiji, u kojoj ima brojnu i koliko sam primijetio vrlo sretnu obitelj. Na Miljenkovu posljednjem ispraćaju, nakon što sam upoznao njegovu kćer i njezinu obitelj, znao sam bez ikakve dvojbe da je profesor Miljenko istinski velikan, puno veći nego što je ikada bio za svojom kajdankom ili za ikojom pozornicom svijeta. Kada sam upoznao malenog Miljenka, praunuka dragog profesora na rukama njegove bake, Miljenkove kćeri, osjetio sam kako mi tople suze klize niz obraze a da ih nikako nisam mogao suzdržati niti sam to pokušavao. Profesor Miljenko uistinu mi je pružio veliku životnu lekciju.

Kada me njegova kći, dirnuta mojim suzama htjela ohrabriti, odgovorio sam joj da za tim nema potrebe, jer da su moje suze - suze radosnice.