Strip intervju - Štef Bartolić

Po kojim knjigama pamtite odrastanje?

Najviše sam volio Kušana, Lovraka, Branka Ćopića. "Kroz pustinju i prašumu" Henryka Sienkiewicza nisam mogao prestati čitati, progutao sam je za dva dana. Bio sam drugi razred osnovne, teta knjižničarka mi nije vjerovala pa me počela rešetati pitanjima. Ćopićevi "Orlovi rano lete" je bila prva knjiga koja me ozbiljnije emocionalno pogodila, posljedice osjećam do današnjeg dana, a "Junaci Pavlove ulice" su me potpuno dotukli. Neutješno sam ridao i cmizdrio na kraju knjige. 

To mi se dogodilo još samo jednom (neutješno plakanje), kad je poginuo Winnetou. Danas mi je žao što ne mogu knjige doživljavati tim istim, nevinim intenzitetom.

No, zahvaljujući poslu kojim se bavim i dalje sam vezan uz književnost za mlade. Da sam danas klinac vjerojatno bih se oduševljavao (ma, zapravo se i ovako oduševljavam, samo nemojte nikome reći) "Bum Tomicom" Silvije Šesto i "Dlakovukom" (+ ostatak serije Neruševac) Darka Macana. U kasnijim razredima osnovne otkrio sam Tolkiena, a zahvaljujući časopisu za znanstvenu fantastiku "Sirius" otkrio sam i SF žanr, kao najbolje naslove pamtim "Dinu" Franka Herberta i Robertsov "Pavane".

Jeste li preskočili koju lektiru u srednjoj školi?

Naravno. Iako sam gutao sve što bi mi palo pod ruku, lektiru sam često nalazio dosadnom. Interesantne stvari bile su uglavnom negdje drugdje.

Tako nam je jednom prilikom, iritantno ćudoredna profesorica hrvatskog jezika, u sklopu lekcije o književnosti 20. stoljeća spomenula Henry Millera, ali se odmah ogradila kako "tog odvratnog čovjeka" spominje tek zato što je na to obavezuje školski program.

Nije mi trebala bolja preporuka.

Pročitao sam "Rakovu obratnicu" koja me je toliko oduševila da sam nakon toga pročitao "Jarčevu obratnicu" i sve ostalo što se od Millera moglo naći.

Usput sam otkrio i Charlesa Bukowskog. Ali, da ne ispadne da sam čitao samo pokvarenjake i perverznjake, gutao sam i Kosinskog, Poa, Márqueza, a nisu mi bili mrski ni Baudelarie i Prevert.

Što trenutno čitate?

"Enciklopediju mrtvih" Danila Kiša.

Animirani film ili strip?

Strip mi je bio prva ljubav, animirani film sam otkrio nešto kasnije. Iako zaista volim animaciju, moram priznati da mi je strip draži.

Vaš omiljeni strip junak ?

Kad sam bio klinac volio sam Alana Forda i obožavao Zagora. A onda sam otkrio Kena Parkera i moj svijet se nepovratno promijenio. Zapravo, od tada nisam toliko vezan za junake, koliko za autore koji su te junake kreirali.

Uz spomenutog Ken Parkera kojeg su stvorili Berardi i Milazzo, volio sam čitati stripove koji su radili Greg i Hermann (Bernard Prince, Comanche), Godard i Ribera (Aster Blistok), Uderzo i Goscinny (Asterix). A onda, početkom rata, zahvaljujući činjenici da se na kioscima više nije moglo kupovati strip revije koje su uglavnom bile štampane u Srbiji, otkrio sam Ameriku. Zapravo, autore koji su radili na američkom tržištu. Tu sam naučio pratiti samo scenariste (zahvaljujući "industrijskoj" produkciji crtači su gotovo nebitni), Gaiman, Moore, Delano, Ennis…

Leži li Vam bolje strip za mlade ili strip za odrasle?

Drago mi je i jedno i drugo. Stripovi za djecu omogućavaju ispoljavanje moje vlastite neodraslosti, pa se tu mogu bezgranično zezati i zafrkavati, a ovi za odrasle pružaju mogućnost da se progovara o ozbiljnim temama. Uz malu ogradu da, koliko ja znam, nikad nisam radio strip za odrasle. Čak i kad sam radio u časopisu za odrasle, iako je sve prštalo od guzica i sisa, teme koje je dopuštala uređivačka politika bile su uglavnom neozbiljne i benigne, gotovo infantilne.

Vaš omiljeni strip crtač?

To se, naravno, s godinama mijenjalo. Volim sam spomenutog Milazza i Hermanna, pa Jaime Hernandeza (btw, Love & Rockets, još jedan odličan strip), Simona Bisleya (Lobo)… Ali, najveći utjecaj na mene imali su domaći autori, prvenstveno Ivica Bednjanec, čije sam osmoškolce čitao u Modroj Lasti i, kasnije, Igor Kordej. Ali, kao što rekoh, danas su mi zanimljiviji scenaristi. To nije nelogično, jer, strip s lošim crtežom, a odličnim scenarijem, dalje je odličan strip. S druge strane, strip s odličnim crtežom, a lošom pričom, koliko god crtež bio genijalan - loš je strip.

Strip u Hrvatskoj danas?

Strip je u Hrvatskoj, unatoč još uvijek živoj izdavačkoj djelatnosti, mrtav. Ne postoji strip scena, časopis koji bi objavljivao radove domaćih autora, pa su naši crtači osuđeni na pečalbu po bijelom svijetu, gdje uglavnom rade kao najamnici. Ili, ako rade u Hrvatskoj, osuđeni su na mrvice koje skupljaju po dječjim časopisima. Da stvar bude gora, tu su getoizirani, jer se takvi časopisi uglavnom dijele po školama, nemaju distribuciju na kioscima. Ukratko, scene nema, a izdavači žive od prodaje tvrdo ukoričene nostalgije.

Bit će bolje.

Jeste li učlanjeni u knjižnicu?

AHA! Trik pitanje za kraj! Nisam. Zapravo, jesam, posredno. Moji dečki imaju iskaznice pa se švercam preko njih.