T T T
Veličina fonta
Disleksija font Veći razmak Označi poveznice
Kontrast Invert Crno/bijelo
Novosti   /   Pišem ti priču

Vladimir Papić - Hvala na razumijevanju

Pišem ti priču

Vladimir Papić 

Rođen 11.12.1981. u Beogradu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Beogradu i Tel- Aviv-u, a srednju ekonomsku školu završio u Puli. Diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli smjer – Hrvatski jezik i književnost - Povijest. Živi i radi u Puli kao profesor hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Šijana.
Pored rada u školi, bavi se i pisanjem. Određeni broj njegovih priča našao se u užim izborima na različitim literarnim natječajima, a s ponekima sam se našao i među pobjednicima. U travnju 2017. objavljena mu je e – zbirka priča Navijam za tebe u nakladi Studia TiM iz Rijeke. U svibnju 2017. izašao je njegov prvi roman Iskupljeni princ u nakladi Nove Poetike. 


HVALA NA RAZUMIJEVANJU

Poštovani... 
molim Vas da mi, zbog mojeg duševnog stanja, odobrite odlazak u latvijsku rezidenciju za pisce. Iako to zapravo i nisam, ali bi mi zaista trebao odmor. Da bih Vam objasnio zašto, moram započeti s bakom.

Baka Teodora došla je iz Hercegovine u Beograd. Bježala je od Nijemaca i preživjela pijući vodu iz bara i hraneći se bobicama iz grmlja. Kad im je pobjegla, nastavila je jesti i nuditi hranom sve oko sebe. Izgradila je sebe znanjem i bila ponosna na ono što zna. Naučila je da je to recept za negladovanje. Pokušala mi je u petom razredu pomoći da naučim napamet pjesmicu iz francuskog. Probudila me u pet ujutro i ponavljali smo do sedam što je obgrljena rima. To je zadnji put da sam joj pričao bilo što o školi.
Baš si me lepo opisao. Gade jedan!
Moja baka je inače u vrijeme sankcija u Beogradu počela u djedovom društvu gledati meksičke sapunice. Navukla se toliko na njih da je često pljuvala u televizor i negativce nazivala gadovima.
Prestani! Šta će ljudi da misle o meni!
To je najbitnije, „Šta će ko' da misli“. Još ne znaju da je glasala za Miloševića. On je tek bio gad. 
Posle sam se predomislila.
I mi smo posle otišli u Izrael. 
Pišeš na srpskom. Konkurs ti je za Hrvate.
Prestani da me ispravljaš.
Dobro. Evo ti ga deda kad sam ja tako grozna.
Deda Arsenije. Crnogorac. Preživio Drugi svjetski rat u logoru. Tata mi je za njega rekao da je uvijek znao kako postoje dvije strane priče. Sjećam se da mi je u drugom osnovne pomogao da napišem pjesmicu u rimi. Moja učiteljica je bila oduševljena. Od njega sam naučio da postoje dvije strane priče i da se obično na kraju rimuju koliko god se uvodni stihovi ne slagali.
Lepo si me predstavio. Al', nemoj da budeš tako grub prema svojoj baki. Bez njene strogoće, tvoja mama nikad ne bi bila odlikaš. Ne bi bila odgovorna i učila s tobom. 
Gađala me sveskom u glavu.
Bio si jako dekoncentrisan što je razumljivo obzirom na tvoj karakter.
Imala je tvrde korice. 
Verovatno si zato taj događaj i zapamtio, ali verovatno je...
Moglo sve to drugačije.
Uvek postoje...dvije strane priče. I što ti kažeš? Jesam li trebao izletjeti iz Mcdonaldsa i tražiti tipa koji mi je rekao „Pička ti materina“?
Pitaj Boga šta je njemu bilo u glavi pa je to rekao.
Zašto ja to ne mogu da zaboravim?
Meni pamćenje ne smeta, ali s moje druge strane je Avshalom. Najbolje da pitaš njega. On isto nije mogao da zaboravi.
Nono Avshalom. Nono - jer sam ljetovao kod njega i none u Puli svako ljeto do početka rata. Avshalom jer je podrijetlom sarajevski Židov. Švabe su ga strpale u logor na početku rata. Onda mu je jedan ustaša pomogao da pobjegne. Jedan ustaša koji je bio brat njegove prve žene. Nono to nije zaboravio. Otišao je poslije u partizane. Osjećao je grižnju savjesti jer je svoj život dugovao jednom ustaši. Sve je uzimao k srcu. 
Shalom. A ti me se baš i ne sjećaš? 
Shalom Nono Avshalom. Znam da si umro od infarkta. 
Da. 
Zato što nisi mogao zaboraviti stvari?
Svega sam se sjećao. Svaki dan. Svega. 
Jebiga. Kužim te.
I ja tebe. Nisam to htio prenijeti na vas.
Nema veze. Sjećanje se razvodnilo u alkoholu. Mislim da se tata isto mučio s njim, ali manje od tebe.
Sjećam se. Žao mi je.
Bio sam gladan i morao sam jesti. 

Moj prijatelj Danijel i ja sjeli smo za stol. Ogledavao sam okolo po McDonald'su. Bilo je puno mlađih ljudi. Neka lijepa cura/žena sjela je do nas. Vodili smo razgovor o genetskom nasljeđu. Tvrdio sam, kako sam isključivo ja odgovoran za sve što mi se događa u životu. „ Kakvi preci? Kakve pičke materine? “, tako sam rekao. Tip ili dječak, štagod, gledao me otkad je uzeo svoj obrok. Mislio da se odnekud znamo pa sam ga nastavio gledati. Taman sam skrenuo pogled, on je nastavio pored nas, a Danijel se glasno nasmijao svojoj fori. Tip je pomislio da ga ismijavamo, vratio se  i rekao je: „Reci..“ 
Dok sam se snašao, već je odlazio i promrljao sebi u bradu „ Šta pričaš ti? Pička ti materina! “ Ostao sam sjediti... Pitaj Boga šta je njemu bilo u glavi pa je to rekao – pomislio sam grčeći trbušne mišiće.
Sjećam se.
Zašto pamtimo sve negativne stvari?
Sjećamo se svega. 
Razumijem.
Ja ne razumijem. Samo se sjećam. 
Nona Pina. Istrijanka iz Labina. Bila je mlađa od nona dobrih šesnaest godina. Htjela se udati za oficira i baš je to i učinila. Imala je s njim dvoje djece. Mojeg starog tjerala je da svira violinu, a on se skrivao po gradilištima jer ga je bio sram da ga vide kako nosi kutiju od instrumenta po gradu. Po tim gradilištima je upoznao svakakve tipove, pa se kasnije nastavio družiti s onima koji sviraju violinu i onima koji se skrivaju po gradilištima.
Po tvojoj priči. Vi brižni muškići ste najebali zbog pizde.
A ma. Samo ću ti reći da sam vjerojatno zbog tebe završio s curom iz Labina. Slomila mi je srce. Da znaš. 
A brižan tić.
Sad ful kužim nona Avšaloma. Jasno mi je zašto ga je srce izdalo.
A co ti znaš o nami?
Ti Labinjoni su skroz ludi... Iz nekog razloga, tim sam ludilom očaran.
A tić moj. Ni tvoj nono bi munjen. Ni.
Nisam razumio ništa od onoga što je rekla.
Ca me ne kapiš?
Ne nona.
A dobro. Pa mogao si malo više tog istrijanskog pokupiti. Već si dvadeset godina u Puli.
Dobro, dobro. I što ti kažeš na sve ovo?
Kažem,smrt nije kraj! 
Ostaješ živjeti zauvijek u svim ljudima koje si ikad upoznao i u svim ljudima koje su oni upoznali. Svugdje sam. Svugdje smo. Nađi neku ženu i napravi si obitelj... 
Ala boh.
Otac Nikola. Novinar. Čovjek je iz Pule otišao u Beograd. Našao ženu. Postao je poznati televizijski reporter. Počeo pričati ekavicom. Dočekao raspad Jugoslavije. Odselio nas u Izrael kad je se Juga raspala. Onda nas je vratio u Beograd kad je u Izraelu na vlast biran Miloševićev dvojnik. Onda nas je doveo u Pulu kad nam je Milošević natovario Amerikance na vrat. Onda više nije imao kuda. Zacementirao se na pustom pulskom gradilištu primoren svirati svoju violinu prašini i zrikavcima. Ostao je sam sa sobom i izborima koje je donio. Sjećao se svega. S kim se družio, što je sve iskusio, kakve je izbore donosio, na kakve je stvari trošio vrijeme i siguran sam da mu je na samrti bilo žao što se nije malo više družio s ovima što sviraju violine, nego ovima što vise po gradilištima. Njega bolje ni da ne pitam ništa. Njegova objašnjenja počinju od nastanka svijeta, a do poante niti ne dođe. Uglavnom, on se sjeća svega i sve vidi. To mora da je užasno naporno.
S osamnaest godina bio sam  DJ u Disko klubu Violina. Mislio sam da sam glavna faca. Neki lokalni kriminalac lupio mi je šamar pred svima. Nisam mu vratio. Sjećam se da sam ispao pička. 
S trideset i osam godina, ispred jevrejske ambasade u Beogradu, netko mi je iz mraka viknuo „Ćifute“. Krenuo sam da ih prebijem svih deset. Skoro sam izgubio oko te noći. Skoro nismo otišli u Izrael. Sjećam se tih batina. Prebili su me k'o pičku.

Znam tata. Sjećam se tih pički. Svaki dan. Svake od njih.
Trebao sam potrčati za tipom i opsovati ga. Trebao sam se potući s njim. Ali što bi onda ljudi mislili o meni? 
Trebao sam shvatiti odmah u tome trenutku da postoje dvije strane priče i zagrliti ga kao francuska obrgrljena rima. 
Trebao sam gledati lijepu ženu koja je sjedila u separeu do nas i pitati je želi li sa mnom zasnovati obitelj u Izraelu.
Trebao sam dobiti infarkt i srušiti se na pod McDonald'sa.
Dok sam izvagao sve ove mogućnosti, trenutak je prošao. 
Ostala je moja priča.
Šta pričaš ti pička ti materina?
Priča je naša.

Pardon.
Ostala je naša priča. 
Svih nas koje je rodila pička materina.
Nadamo se da ćete uvažiti našu zamolbu iz svih gore navedenih razloga i poslati nas na odmor.
Hvala na razumijevanju, 
Lijepi pozdrav,
od svih nas iz pičke materine.

Objavljeno: 17.07.2020.