Andrea Cvjetković - RAGE AGAINST THE MACHINE

Andrea Cvjetković

Rođena u Osijeku, djetinjstvo provodi u Županji, a osnovnu, srednju školu i fakultet završava u Zagrebu. Zbog ljubavi seli u Samobor u kojem živi zadnjih deset godina. Diplomirana ekonomistica, strastveni čitač od osme godine života, trenutačno posvećena suprugu, djeci, pisanju i čitanju (ne nužno tim redoslijedom). Svoje dojmove o pročitanim knjigama dijeli putem Facebook stranice Sovin kutak.

RAGE AGAINST THE MACHINE

Pobijedit ću ga. Pobijedit ću ga.

Riječi mi odzvanjaju u mislima u ritmu planinskog vjetra koji mi šiba lice pramenovima kose dok stojim na rubu litice. Gledam u provaliju. Ne vidim joj dno. Mogu ja to. Pobijedit ću ga. Nitko ga do sada nije uspio prevariti, ali ja ću biti prva. Moram. Mogu ja to. Nemam izbora. Duboko uzdišem i pokušavam se prisjetiti najljepših trenutaka svog života. Kažu da to ljudi rade prije smrti. Ali ništa mi ne dolazi. Glava mi je prazna. Vidim samo njega koji je me je doveo do ruba. Doslovce.

Vjetar zapuše jače i malo me zaljulja. Začudim se jer me ne obuzima panika. Pomirila sam se s tim. Pomogle su i tri tablete za smirenje koje sam uzela ranije. Ne može biti gore od ovoga. Ustvari, može. Naravno da može. Zato sam tu. Ali pobijedit ću ga, prevarit ću ga. Mogu ja to.

*

Sve je počelo prije godinu dana kada su se šefovi sjetili kako bi baš bilo zgodno postaviti ga u hodnik ispred kuhinje. Tamo gdje je najveća frekvencija ljudi. Tamo gdje svi dolaze na kratki odmor od buljenja u kompjuterske ekrane i opuštanje uz neobavezan razgovor s kolegama iz susjednih ureda. Možda koju kavicu ili nešto za pregristi ako imaju dovoljno vremena. I onda se oni sjete uvaliti to čudo u središte jedine zone odmora. To vam je korporativni svijet. Godinama isto. Radi i zarađuj, ali njima, ne sebi.

Radim u tzv. "multifunkcionalnoj" kompaniji. Tako ih sada zovu. Sjećam se vremena prije tridesetak godina kada takve kompanije nisu postojale. Imali smo posebno banku, posebno trgovačke lance, posebno teleoperatere, posebno dijagnostičke laboratorije. Bila sam dijete, ali sjećam se, kao da je jučer bilo, šarenila raznih logotipova na zgradama koje su se gurale jedna kraj druge, prekrivajući jedna drugoj prozore velikim neonskim reklamama. A onda se dogodio pionir, kako to obično biva, i pokrenuo novi trend. Sve u jednom i jedan za sve, mislim da je tako glasio početni moto tvrtke koja je krenula kao jedna mala lokalna banka. Promijenivši ime desetak puta u isto toliko godina, BioGard je danas kompanija u kojoj možete baš sve jer ona je banka, trgovina, teleoperater, laboratorij, proizvodnja elektroničkih uređaja – skoro sve što možete zamisliti, a ima i svoje prateće usluge tipa zdravstvene zaštite, škole, vrtića, restorana te fitness i wellness centra. Sve u jednom i jedan za sve. A ja? Ja sam samo obična spremačica u srednjem sektoru koji obuhvaća nekoliko katova, a koji uključuju razvojne, laboratorijske, školske i bankovne grane. Grane, tako ih sada zovu. Budimo jedno s prirodom. Odjeli su tako hladni i neosobni, neka budu grane. I ljudi su plaćeni masne pare da izmišljaju takve stvari. A ja čistim njihova govna.

A onda se jednog dana veliki gazda glavom i bradom sjetio revolucionarne ideje – napravit će Stroj. Nije to bilo kakav stroj. Stroj smrti. Hladna i neosobna mašina, u sukobu sa svime što propovijedaju u firmi, bankomat koji vam neće dati novce nego uzeti uzorak krvi i neće vam reći koliko vam je novaca ostalo na računu nego što će biti vaš kraj. Hladno i neosobno, baš kao pravi starinski bankomati. Proreći vam sudbinu iz kapi krvi. Na komadu papira, u što manje riječi, reći će vam što će vas ubiti.

Bankarima ništa nije bio jasno kada su ga postavili prvi puta na njihov kat. Nisu niti znali da dolazi iz BioGarda. Ali ja sam znala. Čula sam razgovore na drugim katovima gdje su grane inovacija i razvoja dok sam prala suđe u njihovoj kuhinji. Stroj koji proriče smrt, a nemaju za perilicu posuđa. No, svakako sam jeftinija od bilo kojeg stroja.

Gledali su u to čudo kao pećinski ljudi u prvu vatru. Bojali se dotaknuti. Stvarno mi se ponekad čini kako se ljudski mozak nije pretjerano razvio od tog doba. Barem kad su u pitanju određeni pojedinci. No, kada su uz stroj postavili i terminal koji je u neprekidnoj petlji nježnim ženskim glasom objašnjavao o čemu se radi, poletjeli su k'o muhe na govno. Red se protezao po čitavom hodniku. Ako te kojim slučajem potjeralo na wc, nisi se mogao probiti ni za živu glavu. Gubili su sate od posla samo da gurnu ruku u usta tog hladnog stroja, ali bilo im je oprošteno jer kompanija je svakako zarađivala – sto kuna po ubodenom prstu. Odbijalo se od plaće. Po jedan stroj na svakom parnom katu. Redovi su me podsjećali na one pred pučkom kuhinjom. Ima se za Stroj smrti, a ljudi nek' krepaju od gladi na ulici. Sve je otišlo u krasni...

Ljudska znatiželja je opasna stvar. Gledala sam ih kako jedan po jedan prilaze stroju, identificiraju se svojim zaposleničkim brojem, guraju ruku u otvor te vade prste, dobivaju komadić vate natopljene alkoholom iz drugog otvora te karticu sa konačnom presudom iz trećeg. Uzbuđenje s kojim su poskakivali dok su čekali u redu, splasnulo je kao ispljunuta vata pod naletom alkohola, boja je nestala iz njihovih lica u trenutku kada su spustili pogled na karticu i od tada više ništa nije bilo isto. Ovisno o presudi, njihova svakodnevica bi se stubokom promijenila. Znam jednu mladu direktoricu kojoj je kartica izbacila riječ Voda. Nekoliko dana kasnije završila je u bolnici jer je odbijala piti vodu, prati se, ići na wc jer i u školjci ima vode, izbjegavala je vodu u širokom luku. Jer to će vam Stroj napraviti. Utažit će vam znatiželju o tome što će biti vaš kraj, ali ostavit će previše manevarskog prostora. Neće vam reći niti kakva voda, niti kada, niti zašto. Tražili ste, gledajte. I bojte se, jako se bojte. Ne znam što je na kraju bilo s mladom direktoricom. Iskreno, nije me ni briga. Jer, i ja sam pokleknula pred psihologijom mase i, jedne večeri nakon što s svi otišli kućama i kada sam ostala sam sa Strojem, odrekla sam se teško zarađenih sto kuna i gurnula ruku u čudovišna usta. Nije boljelo. Ubod nije bolio. Kada je kartica izmilila iz otvora, okrenuta licem prema dolje, srce mi je počelo ubrzano tući. Fućkaš sto kuna, ali želim li zaista znati? Želim li znati kako ću umrijeti? Bez da znam kada, zašto, gdje? Ruke su mi se tresle dok sam ispucalim prstima iz kojih je isparavao klor, sa notom pudera zaostalog iz nedavno skinutih rukavica za čišćenje, pokušala uhvatiti izlazeću karticu. Ispala je na pod i okrenula se prema gore. Spustila sam pogled i tada sam ugledala svoju presudu – Glazba. MOLIM?! Kakva je to usrana smrt glazbom???? Zar nije mogla biti Starost ili jebeni Rak kao što je dobilo pola menadžerskog kata (druga polovica dobila je Aneurizmu ili dobri stari Stres). Zašto nije moglo biti nešto normalno, nešto jasno i dijagnostično???? Što znači da ću umrijeti od glazbe??? Poderala sam karticu na sitne komadiće i bacila u koš, svjesna da time nisam poništila presudu. Stroj uvijek izbaci isti rezultat i nikada ne griješi. Nikada.

Dani, tjedni i mjeseci nakon toga prolazili su u bunilu. Na poslu sam hodala sa čepićima u ušima da ne bih slučajno odnekud čula glazbu. Isto je bilo i na putu do posla, kod kuće i, zapravo, cijelo vrijeme. Kada bih si počela pjevušiti neku melodiju u glavi potpuno nesvjesno, stala bih kao ukopana i odmah prestala čekajući da me pogodi neka glazbena božja munja i da se srušim mrtva. Ludjela sam. Nisam mogla jesti, piti, spavati, bojala sam se svakog televizora, radija, automobila, mobitela, svega što je po zakonu bilo dužno plaćati RTV pristojbu. Muž mi je prijetio da će me ostaviti ako ne dođem k sebi. Ostavio me prošli mjesec. U stanu je konačno tišina. Nema opasnosti od glazbe.

No, strah nije popuštao. Glazbe je bilo posvuda, a ja sam bila uvjerena da mi je svaki trenutak posljednji. Jednostavno ne mogu više. Odlučila sam. Biti ću prva koja će prevariti stroj. Ubit ću se. Biti ću prva kojoj je stroj krivo prorekao. Gledam prema nedostižnom dnu provalije i znam da nema šanse da to preživim. Znam ljude koji su htjeli prevariti Stroj pa su se bacali pod aute i vlakove, skakali s mostova, gutali tablete kada im je kartica govorila da će umrijeti od neke bolesti. Nije im uspijevalo, uvijek bi nekako preživjeli. Ali ja neću. Nema šanse. Poletjet ću i kada udarim u dno provalije pokazat ću svima da sam prevarila stroj. "Ubila se, a kartica je rekla da će ju ubiti glazba." govorit će moj tugom shrvani bivši muž. "Tako je bila hrabra." brisat će suze svi koji su me poznavali. Možda mi i odaju počast kao "onoj koja je prevarila nepogrešivi stroj".

Vjetar je i dalje šibao po mom licu. Spremna sam. Samo jedan korak i sve će biti gotovo. Mogu ja to.

Zakoračim i osjetim kako se vjetar pojačao. Padam. Smijem se na sav glas jer sam uspjela. Prevarila sam stroj. Vrištim od sreće dok me vjetar nadglasava fijučući....Jebi se, neću učiniti što mi kažeš*... Melodija je sve glasnija, sada vrištim od muke dok se vjetar pojačava... I sada činiš što ti govore, sad si pod kontrolom**...

 

* Fuck you, I won't do what you tell me – stih iz pjesme "Killing in the name of" grupe Rage Against The Machine

* * And now you do what they told ya, now you're under control - stih iz pjesme "Killing in the name of" grupe Rage Against The Machine