Jurica Ćorluka - Zračni prostor - Zagreb u 10 slika

Jurica Ćorluka
 

Rođen u Doboju 1983., a živi u Zagrebu. Po obrazovanju je diplomirani politolog, a po zvanju dugogodišnji kreativni direktor i copywriter u reklamnoj agenciji.
Prve korake u pisanju kratke priče čini na radionici CeKaPe-a 2025., čiji produkt je i priča na ovom natječaju.
 

 Zračni prostor – Zagreb u 10 slika
 

1992., stanovi
U Bosni su tek počela neka puškaranja kad su me mama i tata odlučili odvesti kod starije sestre u Zagreb. Ja ću biti na sigurnom, a oni će se odmah vratiti u Bosnu ("Ma proći će to za mjesec, mjesec i po dana pa ćemo doći po tebe."). Sestra i muž živjeli su u stanu na Ilici, a ja noć prije puta ne mogu spavati jer razmišljam kako jedva čekam vidjeti taj "stan", fasciniraju me stanovi, što je to stan? Ja svoj cijeli osmogodišnji život živim u kući, svi koje znam žive u kući, što je stan, nikad nisam vidio stan.
1992., Simo
Senad, Bajt i ja igramo se lopte u dvorištu zgrade, a nova susjeda Marcela, u koju sam malo zaljubljen, me zove rukom da dođem do nje na stepenice. "Dođi simo!"
"Ja nisam Simo, ja sam Jure." odgovaram i unatoč njenoj neoprostivoj grešci krećem ka stepenicama.

1993., pliš
U Caritasu na Britancu s mamom i sestrom kopam po kutijama odjeće, kad mama iz jedne izvlači zeleni plišani sako.
"Ajde ga probaj, Jure, vidi što je dobar!"
Tek što sam ga obukao, a sestra iz iste kutije izvlači donji dio tog očito kompleta, zelenu plišanu suknju.

1994., OK
Metallica, 2Pac, Ice-T, Guns'n'Roses, Oasis, New Kids on The Block, Nirvana i Backstreet Boys dragulji su u kruni moje kolekcije postera (ne-dragulji su domaći poput ET-a, Minee ili Senne M). Tata prodaje novine na štandu na Glavnom pa svaki tjedan neki primjerak OK-a "padne s kamiona" ravno u moje ruke. Postere čuvam u staroj mapi za likovni ispod stola u dnevnoj sobi, spavaćoj sobi, kuhinji i mojoj sobi, u našem stanu od 16 kvadrata u Kustošiji.
Izvukao sam je da ih pokažem bratiću iz Njemačke koji je s tetom i tetkom došao u posjet, "A koji je to u tebe najdraša posteeer?"

1999., Karlovac
Noć, na plaži u Orebiću ispred diska Bellevue, sa Senadom i Miškom pijem kiselo domaće crno vino (5 kuna litra, za 12 dobiješ tri), komentiramo današnji talk of the town - lokalci napali neke Zagrepčane, prebili ih samo zato što su iz metropole.

- Ako nas netko pita otkud smo, ne znam što da kažem, ne da mi se najebati jer sam kao iz Zagreba - kažem nakon još jednog Kisko gutljaja ravno iz flaše.
- Ma tko će vas dvojicu optužiti da ste iz Zagreba, naglasak vam nema veze s purgerskim - uvjerava nas Miško.
- A, da kažemo da smo iz Karlovca? - upita Senad. Karlovac je taman na sredini, nikome ne smeta.
- Bravo, pa tko je ikad bio u Karlovcu? Nitko nema pojma kako zvuče ljudi iz Karlovca, kakav je to naglasak - potvrđujem.
Par dana kasnije čujemo da su lokalci opet napali, ovaj put Mađare.

- Sigurno zbog riječke krpice - kroz smijeh teoretizira Senad.

2000., Praćka
- Kakva ti je to majica, a?
- Nemam pojma - rekoh dok zbunjeno gledam u crvenu Rage Against The Machine majicu sa žutim Che Guevarrom na sebi,

- Buraz mi posudio.
- Ne znaš tko je to? - inzistira najglasniji iz grupe starijih skinsa koja me okružila na stepenicama kod Dolca.
- Ne znam, fakat.
- Ne znaš da je to teška komunjara?!
 - Ozbiljno, nemam pojma, dečki - negiram svog političkog idola još jednom, valjda više puta nego Petar Isusa u onoj nekoj noći o kojoj smo učili na vjeronauku.
- E sad ćeš valjda naučiti, pizdo" - viče glas iza mene prije nego što dobivam udarac po potiljku. Pljas - bio je to startni pištolj koji označava početak mog dugog sprinta od Dolca do Praćke u Dalmatinskoj.

Nećete vjerovati s kim sam se potukao - rekao sam čim sam došao do daha.
 

2002., Pago
Imam točno 14 kuna. Najjeftinija stvar na cjeniku birca Paladium u Tkalči je espresso – 4kn. Ako ja naručim tu malu crnu kavu ona može naručiti bilo što, dakle BILO ŠTO osim Paga koji je suludih 12 kuna. Razmišljam da prvi kažem narudžbu, neće nitko naručivati nešto 3 puta skuplje ako ja ovako nisko postavim letvicu. Ali to je nepristojno. Dakle, mogu ispasti ili nepristojan ili jadnik kojem fali 2 kune za cugu na prvom dejtu. A ona ima mobitel s ekranom u boji.

Našem stolu na terasi prilazi konobar. - Bok, izvolite?
 - Meni može Pago breskva - reče ona.
- Nemamo Pago.
Dok ona okreće cjenik i razmišlja o alternativi, ja nakon brzinske matematike u glavi uletavam s „Može kava sa šlagom."

2009., nokturno
Vruće jutro, kasnim na posao. Vozim se dvojkom, tek smo krenuli s Črnomerca, na kraju kola stoji jedan od onih staraca s potpuno raskopčanom košuljom (i bijelom potkošuljom), naslonjen na poprečnu šipku, noktaricom reže nokte na rukama. Koliko tek on negdje kasni.

2016., D.C.
Usred dana i nasred Ilice, stariji čovjek u maskirnom prsluku diže i ruke i pogled u nebo, dere se opetovano: "Washingtonske pičkeee!!!"

2020., stanovi
Trčim po Prilazu baruna Filipovića. Potres je bio prije sat vremena, a ja sam se od šoka tek maloprije sjetio da sam prije 2 tjedna kupio stan u zgradi iz 1938.. Prošli vlasnici još su u njemu, iseljavaju za koji dan, ne javljaju se na telefon. Moj strah da je novi stan sad samo hrpa cigli jača svakim korakom i svakim plitkim udahom.
Ma valjda nije, mama i tata žive u zgradi iz 1932., a njihov stan je izdržao, nisam još vidio stan, kako izgleda stan, što je stan?