Maja Adžaga - Duša aerodroma

Maja Adžaga (1991.)

Rođena u Zagrebu, gdje je magistrirala pedagogiju na Filozofskom fakultetu. Nakon što je u trećoj godini života naučila čitati i pisati konačno je dobila prostor za kanaliziranje svoje mašte.
Inspiraciju uglavnom crpi iz stvarnog života i od ljudi koji je okružuju. Jedan od studentskih poslova bio je i onaj na aerodromu, a poslužio je i kao inspiracija za ovu priču.

DUŠA AERODROMA

Ako nekome kažeš da radiš na aerodromu, uglavnom će se to smatrati dobrim poslom. Ako kažeš da si smetlar i čistač ulica, uglavnom će te ljudi pogledati ispod oka i s dozom žaljenja. Kada si čistač ulica i smetlar na aerodromu, činiš kombinaciju svega.

Još jedan običan, sunčani dan na poslu. U glavi dodajem podatke na svoju dosadašnju iskustvenu statistiku. Ako je sunčano, najviše čikova se nalazi oko klupica. U slučaju kiše, teglice za cvijeće ispod nadstrešnica su ih prepune. Zaposlenici aerodroma, na kojoj god poziciji bili, uglavnom su pozdravljali, bilo to kimanjem glavom, osmijehom ili riječima. Putnici su već bili druga priča. Naravno da nitko ne očekuje, a bilo bi i nemoguće, da vam se svaki putnik obrati ili vas pozdravi. No, to ne znači da se trebaju ponašati prema vama kao prema smeću koje praznite iz kanti. Nije bila rijetkost da preda mnom nemarno bace smeće u cvijeće ili pod klupicu, umjesto da pruže ruku do koša. Najgore je čuti one koji kažu djeci: „Ma baci to na pod, striček će počistiti.“ U tom trenu moja funkcija prestaje biti održavanje i briga o okolišu te zbrinjavanju smeća, već ona postaje isključivo uloga potlačenog sluge potrčka.

Često sam razmišljao o duši aerodroma. Gdje se ona nalazi? Što je zapravo duša aerodroma?

Prazneći koševe začuo sam piskutavi ženski glas kako mi se približava: „Ajme, ne mogu vjerovati da si to ti! Koliko vremena je prošlo!?“
Okrenem glavu i ugledam kolegicu iz srednjoškolskih dana. „Bok, otkud ti ovdje?“ iznenađeno je upitam pogledom pokušavajući locirati smjer iz kojeg je došla.
„Joj, ma šef, nekoliko kolega i ja idemo na poslovni put u Dubai.“
„Oho, Dubai? Čuo sam da je to vrlo zanimljiv grad...“
„Je, šteta što ostajemo samo deset dana.“
„Siguran sam da ćeš uživati i uspjeti pronaći sve što te zanima.“
„A što je s tobom?“ upitala me iznenađeno.
„Što bi bilo'“
„Pa, zadnji put kad sam te srela, studirao si na Filozofskom.“
„Da, pa...“
„Je, tak' je to s Filozofskim“ prekinula me.
„Ne, ali ja...“ pokušavao sam
„Ma niš' se ti ne brini. Niti jedan posao nije sramotan, sve dok te ne vidi previše ljudi.“ Kaže i histerično se počne smijati sama sebi.
„Naravno da nije, ali ja sam...“ pokušao sam joj objasniti, ali bezuspješno.
„Joj, moram žuriti, koferi su mi kod kolegice, a bila bi šteta da me čeka“ kaže uz ogroman samodopadni osmijeh, lagano me dotakne po desnom ramenu i krene se udaljavati.
„Da, zaista bi bila šteta...“ odgovorim tiho, više za sebe, no ona je ionako već otišla.

Ako aerodrom ima dušu, vjerojatno je na terminalima, na kojima je najveća koncentracija ljudi. No, svi ti ljudi samo prolaze ovuda. Check in – check out. Može li duša biti pomična? Gubi li je aerodrom svakim kratkim zatišjem, u onim stotinkama u kojima tamo nema ljudi? Može li ta duša biti toliko promjenjiva i plastična da je se modelira iz sekunde u sekundu? Ne, ako aerodrom ima dušu, ona vjerojatno nije na terminalima.

Ljepše obučeni ljudi, poslovnjaci, oni iz poslovne klase, obično su najhladniji. Ne skidaju poglede sa svojih mobitela, koji kao da više nisu zasebni uređaji, već samo produžetak njihova tijela. Često sjede s tabletima veličine gotovo kao moje stolno računalo ili plazma. Za njih ne postoje pepeljare, već opuške bacaju gdje stignu. O čašama za kavu iz automata da i ne govorim. Putnici s ogromnim ruksacima na leđima, gotovo uvijek kimnu glavom ili upute neki osmijeh i topao pogled iza umornih očiju. Jesu li oni ipak možda duša aerodroma?

Sakupljao sam smeće pobacano naokolo uz park. Dječak, ne stariji od četiri godine, svojeglavo se pokušao popeti na statuu koja se tamo nalazila. Majka ga je bezuspješno opominjala, no on se nije obazirao. Na kraju mu je samo odrješito rekla: „Ne budeš li dobar i ne budeš li slušao, završit ćeš kao ovaj striček, sakupljajući smeće!“
Uz takve roditelje i takav odgoj, pomislio sam, bit će sretan ako će završiti tamo gdje sam ja. Ali oni o tome nemaju pojma.

Duša aerodroma bi mogli biti svi oni ljudi koji tamo rade. Svi zaposlenici, zbog kojih je on upravo takav kakav jest...

Nakon radnog vremena, požurio sam prema fakultetu. Filozofski je zasigurno jedan od onih koji imaju dušu, pomislio sam. Uspinjući se prema kabinetu, sreo sam profesora.

„O, kolega! Kako ste? Jeste li umorni danas?“ upitao me pružajući mi ruku.
„U redu je. Imao sam plodonosan dan na aerodromu.“ Odgovorio sam mu.
„Oho, drago mi je zbog vas. Pretpostavljam da to znači da vaša doktorska disertacija dobro napreduje i da ćete uspjeti napraviti kvalitetno istraživanje, kad ste se već tako ambiciozno zaposlili tamo kako biste mogli obaviti istraživanje! Za svaku pohvalu, kolega, za svaku pohvalu! Tako mlad i uz posao na fakultetu, još i dodatni kako biste napravili istraživanje! Svaka čast!“