Maja Peradin - Ono što ne znaš

Maja Peradin

Rođena 1987. u Zagrebu. Završila je studij talijanistike i bohemistike i radi u prevoditeljskoj industriji. Velika je ljubiteljica književnosti kao njezina čitateljica, prevoditeljica i spisateljica.
2011. godine, u časopisu Kazalište, objavljen je njezin prijevod drame Leptir na anteni Vaclava Havela. Piše kratke priče i nekoliko njih objavljeno je zbirci Pišem ti priču u izboru natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2019. i 2020. godine, te u širem izboru natječaja Sedmica i kritična masa 2020.

 

Ono što ne znaš

Katja je banula na vrata one subote kad si skoro zakasnila na vlak pa si morala zvati taksi s mog mobitela jer je tvoj već bio pospremljen negdje na dno torbice. Ta rupa bez dna, tvoja torbica! Ali ne ona uobičajena, nego neka oguljena smeđa, koja je još veća. Dobra je za put, zaključila si, kao i isprane traperice i stara prugasta majica. Kosa ti je bila svezana u rep a obrazi bez pudera kojim mi inače ostavljaš mrlje na ekranu. Unatoč tome nevoljko sam ti dodao mobitel jer sam morao, onako grubo prenut iz sna, ustati i još napraviti dva koraka da ti ga dodam u ruku jer si već obula cipele. Po običaju, nisi ti bila kriva što kasniš, nego činjenica da nisi ranije mogla doći do moga mobitela. Kad se spasonosni glas operatera zaorio s druge strane linije potrčala si prema vratima stružući kotačićima torbe po mome mozgu i po našemu parketu. Prije nego što si za sobom zalupila vratima mobitel si nehajno spustila na ormarić za cipele.

Alarm za buđenje nije kroz dugi hodnik i zatvorena vrata spavaće sobe mogao doprijeti do moje glave koju sam instinktivno pokrio jastukom čim si mi istrgla mobitel iz ruke. Nisam čuo poziv niti poruke, ništa, sve do upornog kucanja koje me oko jedanaest sati izvuklo iz kreveta. Uvjeren da je to vjerojatno predstavnik stanara s nekim nebitnim zahtjevom, tiho sam prišao vratima i naslonio oko na špijunku, spreman da pogledom otpratim uljeza.

Umjesto očekivanoga lica, Katja. S druge strane vrata gledala je ravno u mene. Znala je da uvijek prvo provjerim tko je i nečujno se šuljam prema vratima prije nego što procijenim želim li ih otvoriti. Da joj dokažem da sam se promijenio, tiho sam prosiktao Stižem, tako da zvuči kao da dolazi izdaleka i bosim se koracima vratio po papuče u kojima sam zatim glasno stupao da najavim svoj dolazak.

Kavu?, pitao sam pogledom jer nisam znao što reći kad se našla u našem hodniku. Ona se samo smiješila s nelagodom, očito nesvjesna mog zamišljenog pitanja. Još uvijek nijem od iznenađenja, požurio sam u kuhinju i izvadio džezvu.

Osmijeh joj se nije promijenio. Gornjom se usnom trudila pokriti dva kriva prednja zuba koji bi na kraju ipak izbili van. Najprije su samo malo virili, a kad bi se opustila usna je zaboravljala na svoju dužnost i otkrivala iskren neravan osmijeh koji se prelijevao u sitan smijeh. Nisam se usudio pitati zašto je ovdje, toliko mi je laknulo kad smo napokon razgovorom prekinuli neugodnu šutnju. Oboje smo se brzo opustili i na trenutak sam zaboravio da to više nije naša svakodnevnica. Koliko je već prošlo? Niti to pitanje nisam izgovorio naglas.

Jutarnja kava pretvorila se u zajedničku šetnju. Kad mi se oko četiri sata učinilo da druženje već predugo traje izjavio sam da sam gladan. Nije to shvatila kao znak za rastanak nego je predložila da odemo po sendviče s piletinom u onom prolazu s brzom hranom kamo smo često znali zajedno ići. Nisam odbio ali sam zamotuljak sa sendvičem stavio pod ruku i rekao da će mi biti ugodnije ručati kod kuće. Katja je koračala sa mnom nastavljajući ugodno ćaskanje, otpratila me sve do zgrade. Značajno sam zastao a ona se smiješila i čekala da otključam vrata pa da krene za mnom gore.

Nakon ručka upalio sam televiziju u dnevnom boravku a Katja se izvalila pokraj mene na kauč i pitala gledam li još uvijek samo ratne filmove. Znala je da me tako može upecati u žustar razgovor koji se protegao sve do večeri. Ja sam opet ogladnio, a ti? Malo me grizla savjest dok sam podgrijavao varivo od mahuna koje si mi ostavila za ručak. Katja je pojela dva tanjura a ja samo jedan, rastrgan između želje da budem dobar domaćin i da joj ipak direktno kažem da je iskoristila moje gostoprimstvo preko svake granice i da bi sada bilo vrijeme za rastanak.

Bilo je ipak pristojno ponuditi desert. U hladnjaku kao za peh nije bilo ostataka čokolade koju si znala kupiti na povratku s posla samo da me izazoveš na kakav komentar o tvojoj kilaži i da možeš reći da sam ja taj koji je započeo svađu. U takve tvoje zamke upadao sam bez greške. Nisam imao izbora nego izvući pjenjaču i tavu za palačinke. Pravio sam se važan pred Katjom, razbijao jaje jednom rukom i bacao palačinke u zrak, ona je pljeskala i od smijeha su joj na oči navirale suze. Palačinke smo mazali debelim slojem pekmeza od marelice koji je poslala tvoja mama.

Priznajem, dopustio sam da taj razgovor potraje predugo. Shvatio sam to kad je sat već pokazivao dva ujutro. Istog sam trena počeo napadno zijevati i utišao se. Katja je još neko vrijeme veselo razgovarala a onda je prihvatila moj signal i usporila priču. Naslonila je glavu na dlan i napokon i sama počela zijevati. Pa eto, ustao sam, bilo mi je drago vidjeti te.

Kimnula je glavom i ustala. Okrenuo sam joj leđa i počeo prati suđe da isključim mogućnost zagrljaja ili bilo kakvog drugog iskazivanja bliskosti. Laku noć, rekao sam hladno i ona mi je također poželjela laku noć. Iz hodnika sam čuo zvuk zatvaranja vrata i odahnuo. Pranje suđa odlučio sam ostaviti za sutra, uz osjećaj olakšanja preplavio me i umor koji me srušio u krevet, čak nisam imao snage ustati da ugasim svjetlo u hodniku.

Iz polusna me prenuo zvuk škripanja vrata, nakon čega se svjetlo samo ugasilo. Tko je to? trudio sam se da mi se strah ne čuje u glasu. Pa tko bi bio, odgovorila je Katja i oči su mi se za tren privikle na tamu dovoljno da vidim njezin obris.

Zavukla se pod pokrivač, ležerno mi okrenula leđa i zaspala.

Uvjeravam te da se čitave noći nismo niti dodirnuli, ležali smo svatko na svome kraju kreveta poput starog bračnog para. Ona je spavala a ja sam još dugo ležao otvorenih očiju, prevrćući u glavi sve moguće ishode ove situacije. Razmišljanje me zacijelo iscrpilo dovoljno da ipak utonem u san.

Kad sam se probudio jutro je već daleko odmaklo. Katja je još uvijek čvrsto spavala, u istome položaju. Nakašljao sam se ne bih li je prenuo i umjesto njezine reakcije začuo tvoj glas iz kuhinje.

Budan si?

Sledio sam se. Stigla si ranije? Ne, nisi. Zar je već nedjelja poslijepodne?

Aha. Kako je bilo?

Zatvorio sam vrata za sobom i počeo smišljati kako ti reći da ne smiješ ući u sobu. Dok sam popunjavao minute ispraznim razgovorom kroz glavu su mi prolazila moguća objašnjenja. Ne smiješ ići tamo, netko je zauzeo tvoje mjesto. To sigurno ne bi prošlo. Ne znam zašto je tu, nisam je ja pozvao. Zašto je još uvijek tu? Vjerojatno zato što sam izgubio pojam o vremenu i nisam joj još rekao da ode. Loša procjena vremena, zar je to moj izgovor? Ne, pristojnost. To čak i nije zvučalo loše, to bi možda mogla razumjeti.

Kako se naš razgovor nastavljao, počeo sam razmišljati i o mogućnosti da ti ne kažem ništa. Zašto te ne bih pustio da sama otkriješ i odlučiš što ćeš. Tako sigurno neću odabrati pogrešne riječi. Možda ćeš to shvatiti kao provokaciju ili ćeš mi se samo smijati što sam se doveo u takvu situaciju, interpretacija će u potpunosti ovisiti o tebi.

Prije nego što sam uspio odlučiti, izjavila si da si umorna i da ćeš prileći. Prošla si pokraj mene i otvorila vrata a ja se nisam niti pomaknuo, samo sam zadržao dah u iščekivanju. Katja je u međuvremenu otvorila oči i namještala se pod pokrivačem. Pogledala me i kimnula glavom u znak pozdrava. Duboko sam uzdahnuo i na tvome licu pogledom tražio reakciju. Na moj užas, ona je potpuno izostala.

Ušla si u sobu bez riječi, odložila kofer na pod i legla, tik do nje. Katja se nije obazirala na činjenicu da protežeš ruke iznad njezine glave a ti si me samo pitala zašto sam se toliko zagledao u tebe i hoću li ti dati malo mira. Katju je moj izraz lica zabavljao, zadirkivala me tako što ti je naslonila glavu na trbuh pa ti rukama mahala ispred lica a ti nisi skidala zbunjeni pogled s mene. Njezina je provokacija upalila, pojurio sam prema krevetu i uhvatio je za ruke da je izvučem van a ti si me uplašeno pitala zašto ti mašem oko glave. Tek sam tada shvatio.

Komarac -, procijedio sam kroz zube – Učinilo mi se da je komarac.

Sjeo sam u kuhinju, Katja nasuprot meni. Što sad? Slegnula je ramenima. Nisi smjela doći, mislio sam ozbiljno, ti i ja više ne razgovaramo i ne družimo se. Gledala me svojim velikim smeđim očima. Više ne spavamo zajedno, ono je sad moj i njezin krevet. Naslonila je bradu na dlan i nakrivila glavu. Nisam te pozvao ovamo! Stiskala je usne iznad svoja dva kriva zuba.

Ako me sad pitaš, reći ću ti da smo sretniji zahvaljujući Katji. Češće se smijemo, počeo sam više cijeniti našu rutinu, obraćati pozornost na sitnice koje su ti važne, gledati te u oči dok razgovaramo. Kad putuješ, ustanem s tobom ranije da ti pomognem spremiti se i šalama se borim protiv tvoje nervoze prije puta. Kad kupiš nešto slatko, sjetiš se i za mene uzeti onu tamnu čokoladu koju volim. Kad legnemo, čvrsto te zagrlim ne ostavljajući mjesta da se netko treći uvuče u krevet između nas. U trenucima prije nego što utonemo u san osjećamo se kao da smo sami na svijetu, ja zato što znam da taj trenutak pripada samo nama a ti zato što ne znaš da Katja za to vrijeme spava u našoj dnevnoj sobi.
Još uvijek nemam srca reći joj da ode.