Marina Hudolin - Neustrašiva

Marina Hudolin (1984.)

Rođena u Zagrebu, po struci psihologinja, trenutno radi na poslovima upravljanja i kontrole fondova Europske unije. Želju za pisanjem kao polaznica radionica kreativnog pisanja istražuje od 2013., a ispoljava je u kasnim noćnim satima kroz format kratke priče.

NEUSTRAŠIVA

Ponekad hodam ulicama s velikim zelenim šeširom na glavi. Osjećam poglede na sebi: znatiželjne, podsmješljive, s upitnikom na obrvama i uskličnikom u prstu uperenom u mene. Ali, sa zelenim šeširom na glavi, nije me briga. Sa zelenim šeširom sam neustrašiva.

Ipak, najčešće se nastojim uklopiti. Zimi nosim kape, teške, vunene, s bijelim zečjim repićima na vrhu, ili vikinškim pletenicama koje vise preko ušiju. Tada me nitko ne pogleda dvaput. Zimi sam uglavnom prozirna. Ljeti je malo teže - sa porastom temperature, raste i moja izloženost. Ali otkrila sam da minijaturni bikini privlači više pozornosti od marame na glavi, pa se tome i priklanjam. Imam jedan predivni badić, flourescentno rozi, istovremeno mi diže grudi skoro do nosa i jedva prekriva bradavice. Moje lice nikoga ne zanima.

Nekad sam imala pjegice na nosu. Pojavile bi se već na proljeće, a na ljeto bi se razmilile po cijelom licu. Dečki su mi uvijek govorili da sam slatka. Ja sam njima govorila da su glupani. Nekima sam ipak dala da me drže za ruku, toplim, znojnim dlanovima. Nekima i da mi utisnu vlažni poljubac u pjegice, pa na usne, iako mi se to malo gadilo. Bilo je to davno.

Prije sam jako voljela ljeto. I more. Stajati na mokrom pijesku, uranjati prste među sićušna zrnca kamena i stakla, puštati korijenje u morsku pjenu. Kad sam bila mala, sanjala sam da ću jednog dana postati princeza sirena. Mama me morala silom izvlačiti iz mora. Prsti su mi bili suhe šljive, usne modre kao morsko dno. Sjećam se da sam cvilila i ljutila se, onako djetinje, a ona me grlila na suncu, i pričala mi uvijek jednu te istu priču: kako mi se pri porodu pupkovina omotala oko vrata, kako sam bila plava i tiha kad su me konačno izvukli iz nje, kako je moj plač - kao i moje cviljenje sada - značilo da sam živa i zdrava, kako je to glazba za njene uši. To me svaki put ušutkalo, nasmijalo. Na kraju bih joj dopustila da mi navuče majicu i nastavila život na suhom. Do sljedeće prilike.

Svaku večer pred ogledalom skidam svoje dnevno lice i oblačim mu pidžamu. Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je? Ja nisam, kaže moj odraz i zijevne. Zurim u njega, mislim - možda će se ovaj put predomisliti. Dosad nikad nije. Odustajem. Moj se odraz pokriva poplunom s cvjetićima i sanja.

Zapravo nije tako strašno. Svi smo mi samo zvjezdana prašina. Ashes to ashes, dust to dust.

Tako bih htjela da mi netko ljubi pjegice. Ali pjegice je pojelo bljedilo, a bljedilo sam prekrila puderom. Moja put zbroj je Max Factor Miracle Toucha broj 30 i mica praha koji ima sjaj rock 'n' roll zvijezde i okus piljevine. Kad sam dovoljno dobro da se jako zainatim, usne obojim ljubičasto, kapke u crno, i olovkom za obrve nacrtam madež à la Cindy Crawford. Zalupim vratima i odem negdje plesati do iznemoglosti. Pravim se da sam se napila i upucavam se svim zgodnim dečkima. Ako to žele, dopuštam im da mi slinom skinu ruž i diraju me ispod majice. Pravim se da smo zaljubljeni. U ponoć pobjegnem doma, i u krevetu se pretvorim u bundevu s izrezbarenim podočnjacima.

Prije tri mjeseca, kad se opet vratio, kupila sam grobno mjesto. Naručila da u crni mramor urežu moje ime. Mjesto za datum ostavila sam čisto, nikad se ne zna. Svake nedjelje odnesem na grob buket cvijeća, nekog sezonskog, i zapalim svijeću iz zahvalnosti što je grob još prazan. Mama mi govori da sam morbidna, ali ponekad dođe sa mnom, i vidim ju da se krišom križa. Znam da ne vjeruje u Boga. Valjda misli da ne može škoditi.

Baš zbog mame mi ovo i pada tako teško. Voljela bih da može imati normalni život. Da može biti sretna. Ali čujem je kako plače kad misli da spavam, vidim njenu bol u trzaju ruke dok odnosi lavor u koji sam upravo povratila večeru, u šutnji dok mi vlaži čelo mokrim ručnikom, u hrapavosti glasa dok mi pjeva o zeki kojeg je prekrio snijeg. Jednom sam joj krenula govoriti koliko mi ta briga znači, koliko sam zahvalna na svemu što mi pruža. To ju je boljelo još jače, pa sada samo šutim. I uzimam.

Mama mi je napravila ručak. Sutra idem kod doktora na vaganje, i ako nemam dosta kila, nakljukat će me s još kapsula, sirupa, suplemenata ovog ili onog. Zato jedem i kad nisam gladna. Mama se stvarno trudi, kao i u svemu drugom; tanjur je pun boja. Treba jesti dugu. Meni duga i nema neki okus. Poslije, u kupaoni se skinem i dok čekam da se napuni kada, zurim u svoje tijelo u ogledalu. Opipavam rebra, lopatice, kukove; pitam se koliko će još izdržati prozirna koža prevučena preko njih, prije nego je probiju. Sačinjena sam od uglova i oštrih rubova, od krljušti. Zaranjam u vruću vodu i zamišljam da sam sirena.

Tatu nemam. Mislim da je tako lakše. Ovako moram brinuti samo za jednog roditelja. Zamišljam da bi se tata povukao u sebe, vjerojatno bi duže ostajao na poslu, navečer se zatvorio u radnu sobu (da, u toj fantaziji živimo u kući u kojoj postoji radna soba!), dobrovoljno se javljao za dodatne zadatke i putovanja, samo da me ne mora gledati takvu, da ne mora uopće misliti na mene. Ništa ne bi pomoglo, naravno, ali vjerujem da bi se tako nosio sa ovom situacijom. Moj tata tako se ponio i u drugoj situaciji, kad je mama zatrudnjela. Pomalo se povlačio, i onda par mjeseci nakon što sam se rodila, sasvim iščeznuo. Prije sam ga mrzila zbog toga, ali sada...nekako mi to nije važno. Vidjela sam sjene očeva u bolnici. Mame su uvijek hrabrije. Mame to mogu izdržati.

- Mama, vidi ovo! - za doručak sam pojela pola dvopeka s maslacem i krišku paradajza. Dobro se osjećam. - Piše da je neka cura iz Engleske nakon smrti dala smrznuti svoje tijelo, u nadi da će u budućnosti medicina toliko napredovati da će je pod a) uspješno odmrznuti, i pod b) izliječiti bolest od koje je umrla! I sud joj je to odobrio i sve! - Mama zakoluta očima. - Ozbiljno, tako piše! Možda i ja to napravim.... imamo 45 tisuća dolara? -

- To mi zvuči jeftino - kaže ona, i usne joj se ipak razvuku u osmijeh.

- Možda je na popustu! - kažem. - Crno jaje i to. Daj, znam da imaš u čarapi pod krevetom.

Priđe mi i poljubi mi pikavo tjeme. - Bojim se da bi odmrzavanjem izgubila na kvaliteti.

Prije godinu dana prestala sam ići u školu. Nije to baš sasvim legalno, ali Sara mi donosi svoje bilježnice, na kraju svakog polugodišta riješim ispite, i svi se prave da je sve u redu. Uzorna učenica. Sara je moja jedina prijateljica. Kad sam dobro, vidimo se skoro svaki dan. Kad sam loše, kažem mami da je otpravi, ali čujem ih kako sjede u kuhinji i piju čaj. Drago mi je da je tu.

Ponekad, kad je najgore, poželim da sve završi. Poželim da imam snage odustati. Prerezati žile. Popiti previše tableta. Ili, samo odustati. Čitam u novinama o trineastogodišnjaku koji se objesio u garaži jer su ga školski kolege maltretirali. Čitam kakve je grozote pretrpio i divim se njegovoj hrabrosti. Znam, lako je istrpiti bol, neizvjesnost je ta koja ubija. Polako, ali sigurno.

Nakon što sam ispovraćala još jedan obrok kemoterapije, Sara dolazi da gledamo filmove. Sjedi na kauču, nogu podvijenih pod sebe, i gricka kokice. Ja ne mogu jesti, ležim glavom oslonjenom na njeno koljeno. Gledamo Buntovnika bez razloga, jer je Sara ovaj tjedan zaljubljena u Jamesa Deana. Ja više volim Briljantin, ali popuštam joj, jer ne želim da ona zbog bolesti popušta meni. - Znaš da je James Dean umro s 24 godine - kažem usred scene s utrkom. Osjetim da se ukočila, ali savršeno mirnim glasom kaže: - Nisam znala. - - Aha. A Jim Morrisson i Janis Joplin sa 27, isto kao i Amy Winehouse. A Marilyn Monroe, ona je umrla s 36. - Zastanem. - Nitko slavan nije umro sa 17. Možda ću ja biti prva. - Na trenutak se zamisli, pa kaže: - Moš' mislit. Vjerojatno ćeš mi u 96-oj govoriti:„ Nitko slavan nije umro s 95“, a ja ću ti - drhtavo, ali s guštom reći „Ni neće, draga, i dalje nisi slavna“. -

Sjedim u ordinaciji i slušam monotoni pjev doktora. Mama zaplače i zagrli me. Izlazim i hodam ulicama s velikim ružičastim naočalama zataknutim na pjegavi nos. Glava mi je glatka i obla, biljarska kugla koja sjaji na suncu. Nije me briga, smijem se, neustrašivo.

Jer danas je moj dan. Danas je sve što imam.