Nada Crnogorac - Tata

Nada Crnogorac (1952.)

Rođena u Županji, profesorica hrvatskog jezika. Priče i pjesme objavljivala je na 1. i 3. programu Hrvatskog radija, u Večernjem listu, Zarezu, časopisima Poezija, Quorum, Ulaznica, Balkanski književni glasnik i Knjigomat, te u zborniku Izvan koridora. Objavila je zbirku pjesama Otvorena vrata. Sudjelovala na 44. Goranovom proljeću, pjesničkom susretu Pesničenje u Zagrebu 2010. i Novosarajevskim književnim susretima. Osvojila nagradu VRANAC – za najbolju kratku priču 2013. Ušla u uži izbor od 20 najboljih priča na natječaju Pišem ti priču Gradska knjižnice Samobor 2014. Predstavljena u američkom internetskom časopisu Underpass 2015., pričom Bajker. Pjesme su joj prevedene na slovenski jezik i objavljene na internetskim stranicama časopisa Poiesis. Također su izabrane za Zbornik socijalne i angažovane poezije, 2016.

 

TATA

Hej, tata, ja sam! Upravo su otišli ovi ljudi koji su kupili auto, ispohat ću ti kruh i onda doći.

- Ne, čula sam s druge strane, onda je slijedilo nešto nejasno i izgriženo na neprepoznatljive komadiće od riječi pa sam mu morala reći da nisam razumjela, da mi ponovi.

- Ne, nemoj pohati kruh, dođi odmah, potrudio se.

- Pa zašto, šta se dogodilo?

- Pa da idemo van, ja sam spreman.

E na to – spreman - meni spremno skoče živci i tlak. Još uvijek nakon toliko vremena ne uspijevam zapamtiti da mu ne smijem nikada, ali baš nikada reći kada ću doći jer on odmah ima svoje planove. A ja se zaletim pa kažem da ću doći popodne, on pita u koliko sati i tako to krene. On si odmah zada posao, brije se, oblači, sjedne i čeka me. I onda me nazove da gdje sam tako dugo, za koliko minuta ću doći.

Jurila sam po kući i u sebi psovala presvlačeći se istovremeno. Na kraju sam otišla bez rukavica. Tako me on svaki puta iznova izludi ili se zapravo izluđujem sama, pa uvijek nešto zaboravim. Prošli puta sam zaboravila hladetinu koja je doputovala čak iz Dugo Sela, pa sam okretala auto na pola puta i vraćala se kući.

Na parkiralištu pred Domom umirovljenika raširilo se sunčano polje. Konačno sunce, veselim se kao malo dijete. U boravku sjede poznata lica koja pozdravljam smiješeći se. Neki ne odgovaraju, gledaju kroz mene. Lica su im nepomična. Oči ne odaju ništa osim bola. Gospodin koji neumorno hoda cijeli dan i ulazi u tuđe sobe, vuče za sobom hodnicima svu težinu svoje boli. Ne može mi je izreći, a htio bi. Dok me napeto gleda, meni se steže grlo kao da je u njemu zapela ona jabuka iz bajke o Snjeguljici i sedam patuljaka.

Tata stoji u sobi iza hodalice i oblači vestu. - Jel mogu ovako? pita.

- Ne možeš, hladno je, obuci kaput.

- Ne mogu ja to, probao sam, težak je.

- Nije težak, kažem donoseći ga, pomoći ću ti. Tata, pa zima je, vidiš da sam i ja u kaputu, nitko ne hoda vani u vesti.

Oblačim mu zimski kaput i zakopčavam ga. Debeli šal omotam oko vrata. Na glavu mu stavljam šiltericu. Dodajem mu naočale. Primjećujem da danas ne zastaje pred ogledalom prije nego što izađe. Inače je uvijek, ali baš uvijek zastao, poravnao kragnu na košulji, vestu na ramenima, počešljao se ili samo dlanom prešao po kosi gledajući se u ogledalu i pitao me:

- Kako izgledam, što kažeš, mogu li ići ovakav?

Sada izlazimo bez osvrtanja na ogledalo, što nije dobar znak, i krećemo prema liftu.

- Hoćeš moći do klupe? pitam ga dok polako idemo kroz hladnu sjenu prema suncu. Friško je vani.

- Hoću, kaže on. Zaboravio sam rukavice.

- I ja. Hoćeš da se vratim u sobu po njih? Ja mogu ruke staviti u džepove da se griju, ali ti ne možeš jer se moraš držati za hodalicu.

Ne treba, sad ćemo sjesti na klupu pa ću ih staviti u džep.

Klupa je dalje i na otvorenom pa razmišljam da idemo kraćim putem do terase.

- Hoćemo prema klupi ili idemo na terasu? pitam ga.

- Idemo do klupe, uzmi ono... ono za sjesti..., kaže mi.

Odlazim do terase i uzimam dvije sjedalice da nam bude toplije. Ali klupa je prekrivena najlonima i vodom. Sjedamo ipak na terasu i okrećemo lica u sunce. Malo nas propuhuje vjetar. Na šetnicama nema puno hodača. Još je rano, sigurno čekaju da bude toplije pa će u šetnju poslije ručka.

- Dobar je ovaj kaput, topal je, kaže on, ja to ne mogu više sam obući, probao sam, ne mogu ni zakopčati.

- Znam, zato sam ti rekla da ću doći pa idemo zajedno van.

Hrpe snijega su sve manje, obrubljene blatom tope se na suncu. Ponovo blješti dan. Tišina je u zraku, čujemo je. Šutimo i gledamo u sunce. Ispred nas u daljini svjetlucaju crveni krovovi. Zima još nije izgubila svoj miris. Obavija nas sa svih strana oštrom svježinom. Fino miriše zima.

- Jesam se dobro obrijao? pita me dok se gladi po licu i gleda u mene.

Odlično, kažem pažljivo promatrajući njegovo lice. Ti se uvijek dobro obriješ.

A šta misliš trebam li se šišati? Okrećem glavu da pogledam stanje oko ušiju i na vratu i kažem: - Pa mislim da trebaš, ali ne puno, samo malo, bit će urednije.

Frizerka mi uvijek ošiša i obrve, vidiš kako sve na starom čovjeku podivlja, kaže pokazujući svoje obrve. Zašto one rastu, a kosa otpada, ha?

Ne znam, nemam pojma. I meni se to polako događa.

Ruka mu se spusti na hlače i počne trljati bijele fleke, nešto mu je curilo po hlačama, duž nogavice.

- Nećeš moći to tako očistiti, probat ću ja ručnikom kada se vratimo u sobu.

- Zalio sam se nečim... kad ne vidim, a... i tresu mi se ruke. Kako su djeca?

- Dobro, svi su dobro, pozdravili su te.

- Čuj..., rekla si da ćeš kupiti... ono... za... mašinu.

Misli mi ubrzano jure, koju sad mašinu, ništa mi nije poznato.

Za koju mašinu? pitam.

Pa za onu..., ja bih nešto pisao.

A to, pisaću mašinu, pa Boris ju je popravio.

Ma ne valja, treba kupiti novo ono...

Onu traku, kažem. Dobro, potražit ću ako to još postoji, traka za običnu pisaću mašinu, Unis de lux.

- To je bila tvornica u Sarajevu, kaže tata.

Gledamo u sunce., ali nam ono ništa ne pomaže, sve mi je hladnije.

Bilo bi bolje da smo sjeli gdje i onaj gospodin, on je u zavjetrini, nama baš puše vjetar u leđa, kažem misleći kako je tek njemu.

Da se preselimo?

- Ma nema veze, još ćemo samo malo pa idemo.

Čuj..., ja sam ljetos bio kod očnog i rekao je da dođem na kontrolu za šest mjeseci, to je odavno prošlo, a ja nisam išao na kontrolu. Otići ću sutra do sestre Ivane i reći joj.

Razmišljam i prisjećam se što je tada bilo kod doktora, što mu je rekao u vezi vida i operacije.

- Koliko se sjećam, doktor ti je zadnji puta sve lijepo objasnio, da je s obzirom na tvoju dob rizično da ideš na operaciju, može ti biti još gore, a možeš ostati i slijep.

- Ali ja sam i sada slijep.

- Ma kako si slijep? Nisi, ako vidiš fleke na hlačama i sam se obriješ, onda nisi. Tamo ćeš satima čekati i samo se umoriti, a zašto, zbog čega? Da ti opet kaže isto? Ti napravi kako hoćeš, ja ti samo govorim svoje mišljenje.

Dobro, kaže on i šuti.

Odbijamo vjetar. Ne odustaje, postaje sve neugodniji. Puše nam u vrat. Čuju se vrapci i sjenice, traže hranu nemirno prelijetajući. Jezero se svjetluca.

- Čuj..., prije više od godinu dana rekao sam sestri Ivani da trebam ići na invalidsku komisiju. Sada imam invalidnost 30%, a ja sam invalid 100% i trebam to riješiti da dobijem invalidnost 100% i da mi se poveća invalidnina. Dobit ću još 500 kuna ili više, to mi treba za dom.

Ostajem zabezeknuta. Uvijek kada čujem to njegovo čuj iza kojega obavezno slijedi duža pauza, znam da je to uvod u nešto, znam da će početi neku novu temu ili se njemu čini da je to nešto važno što treba započeti tim naglašenim čuj i onda zastati da nastane napeta tišina u kojoj ja čekam da on nastavi rečenicu..

- Kako to misliš, zašto si ti invalid 100%?

- Pa kako zašto, ne vidim, ne mogu hodati bez ovih kolica, ja sam 100% invalid!

- Tata, sve je tako jer si ostario, imaš 94 godine, to nije invalidnost već starost. Ne znam, nisam ti ja baš stručnjak za stjecanje invalidnosti, ali mislim da se za to ne može dobiti invalidnost.

- Kako ne može, pa i drugi su dobili, šta ne bi i ja, fali mi za dom!

- Dobili su kad su bili mladi i zdravi pa im se dogodilo nešto loše kao i tebi, a ne kada imaju tolike godine. Gle, onda bi svi stari i bolesni dobili invalidnost i novce od države, svi ovi koji su u domu, ha, što kažeš na to? Je li to tebi logično?

- Pa ja ću to tražiti, uzjoguni se on, zašto ne bi?

Kako hoćeš, meni tu nema nikakve logike.

 

Kada je legao u krevet, rekao je da mu sijeva u glavi.

- Gle, uhvatio se rukama za glavu, sijeva mi tu i tu, pokazivao je lijevo i desno. A tu mi je geler od rata, evo, tu, pogledaj, pipam ga!

Ustala sam i pipam geler od rata.

- Da, znam, već si mi prije pokazao.

Kada sam bio u bolnici na snimanju i rekao im da imam gelere u glavi, oni su se smijali, da šta ovaj priča, kakvi geleri u glavi, a kada je doktor vidio snimku, pitao me pa sam mu pričao sve kako se to dogodilo. Na snimci su se vidjeli svi geleri, kaže ponosno.

Znam, piše i u nalazu.

Odlazim u kupaonicu i kada se vratim on ima zatvorene oči i širom otvorena usta. Spava. Glava mu se smanjila, usitnila, naziru se sve kosti, jako je smršavio u zadnje vrijeme i oslabio. Gledam njegov nos i mislim o tome koliko je to i moj nos, koliko su slični, široki nosevi. Poslije se gledam u ogledalo mjereći ga i zaključujem da je moj ipak drugačiji, uži, da nisu isti. Razmišljam da li da mu se javim ili odem bez pozdrava. On otvara oči i kaže: - Donesi mi zube da ih stavim prije ručka.