Književna roklijada vol. 7

Pišu: Maja Klisurić i Draženka Robotić

Nama je čitanje ljubav, a silno se trudimo da nam bude i zabava. Roklijada je tako i nastala: iz zabave smo spajile naša prezimena Ro(botić) + Kli(surić) i tako došle do Književne Roklijade, a ostalo već ulazi u sferu posla. Naš je cilj sve što pročitamo prenijeti dalje. Sudbina se s nama lijepo poigrala i podarila nam posao na kojem baš moramo čitati knjige. Nesebično i otvorena srca u Književnoj ćemo Roklijadi podijeliti s vama dojmove o pročitanom.

U ovom slučaju čitala je samo Ro, jer se Kli, od zadnjeg teksta, premetnnula u „šeficu“ nabave. Stoga je njezina zadaća za ovu Roklijadu bila isključivo stručna: nabaviti knjigu.

„Lila Ive Gjurkin ti je na stolu!“, rekla mi je s uobičajenom lakoćom i jednostavnošću, „pročitaj je i napiši nešto, treba mi za Knjigomat!“

„ S kakvom lakoćom dijeli zadatke!“, pomislila sam i uzela knjigu u ruke.

U glavi mi je cijelo vrijeme zvonilo ime i prezime. Iva Gjurkin.

U zadnje vrijeme slabo pamtim i puno se bolje sjećam svega što je bilo prije dvadeset godina nego prekjučer pa mi je odjednom i sinulo.

Sjetila sam se da je Iva Gjurkin, još kao studentica, dolazila često i redovito u našu knjižnicu i puno čitala.

Sada prevoditeljica i indologinja, u izdavačkoj kući Duireux, Iva Gjurkin objavila je svoj prvi roman. Do sada je objavljivala i prevodila u knjiženim časopisima pa je ovo njezino prvo predstavljanje široj čitateljskoj publici.

Od prve sam stranice bila uvučena u svijet likova koji vas jednostavno „natjeraju“ da zajedno s njima proživljavate i promišljate o životu i o sebi.

Nevjerojatna je emotivna snaga koju kroz cijelo djelo nose likovi : Jasen – sa svojom lakoćom življenja i Ivor sa svom težinom postojanja. (Tu sam, odmah, u Jasenu prepoznala Kli – koja s nevjerojatnom lakoćom daje zadatke i u Ivoru Ro – koja težinu vuče na dnevnoj bazi!)

Iva ima osjećaj za stil i likove tako da povremeni filozofski i jezični razgovori ne otežavaju i ne čine roman dosadnim, nego ga oplemenjuju.

I nema tu nigdje tuge ni mjesta suzama, ali cijelo vrijeme čitanja očekivala sam onaj pravi emotivni trenutak…i došao je, negdje oko 177. stranice. Tu sam se, onako od srca, ljudski rasplakala.

To prijateljstvo između Ivora i Jasena, prepuno je konstruktivnih rasprava, neslaganja i kritika što sve, na kraju vidimo, ipak, obogaćuje i učvršćuje njihov odnos.

U romanu nalazimo rečenice koje slobodno možete zapisati kao općenite misli. Rečenice koje će vam puno značiti i, razjasniti vam ponešto o vama samima.

„Možda je upotreba jezika u službi zabave bolji izbor od šture istine.“

„ Najbolji trenuci u životu su oni u kojima osjećaj vremena nestaje u potpunosti.“

„ Svaki čitatelj odlučuje je li ono što čita istinito ili ne i potom to pokušava prenijeti drugima.“

Līlā je roman koji objašnjava život pomoću indijske filozofije o igri.

Roman je to o odrastanju, o životu, o ljubavi i podršci (o svemu bitnome što trebamo!), a filozofija i jezik u njemu su, istančane niti koje služe za tkanje likova, a Ivin snažan i jednostavan stil, koji umjesto metaforama progovara filozofskim, ali jednostavnim jezikom, sigurna sam, neće vas ostaviti ravnodušnim.