Koliko ste samo puta čuli izraz no, međutim? Često puta? Je li to baš najoptimalnije rješenje? Vratimo se malo unatrag i pokušajmo to objasniti…
Piše: Igor Matijašić
Navedeni primjeri zapravo pripadaju nečemu što se u stručnoj terminologiji veže uz pojam pleonazam. Ta grčka riječ nije nikakav bauk, već tek nadomjestak za (pre)obilje, gomilanje riječi istog ili sličnog značenja. Upravo ono što se u današnje vrijeme tako učestalo radi… Pojedinci žele impresionirati znanjem svoje sugovornike, pa nerijetko upadnu u jezične zamke.
Dopušteno je to, katkad, kad pjesnici u svojim stihovima žele stilski nešto „podebljati“, no u njegovanom, neutralnom govoru trebalo bi takve primjere izbjegavati. Ostaje samo pitanje postoji li danas govor koji ima epitete istaknute u prethodnoj rečenici. Političari, voditelji, glumci, slavne osobe u najširem smislu - svi koji svakodnevno pune medijski prostor (ne)svjesno ga zasićuju nepotrebnim. Pa tako svi žele prvi po redu kad nešto izjavljuju, a za cirka oko desetak dana te iste riječi demantiraju.
Možda se sve to zapravo događa iz razloga jer više nitko ništa ne planira unaprijed, već se u silnom zanosu, želi domoći slave po svaku cijenu i brže-bolje nešto javno objaviti. Bez obzira na posljedice, kako za sebe, tako i za druge. Iako po skromnom mišljenju autora ovih redaka, uopće nije nužno da se na društvenoj ljestvici neprestano penjemo gore (možemo li se popeti i dolje?!), nije važno imamo li velike ili male kućice, nije nam nužno i potrebno baš sve što zaželimo, niti moramo neprestano biti dio neke muške momčadi da bismo se osjećali dobro.
Opet i ponovno ističem, bitno je da smo ljudi u najizvornijem značenju te riječi. Ljudi čiji osnovni pokretači moraju biti moralna načela.
Samo je pitanje, kako i na koji način, u današnjem surovom svijetu, to i postići?
Objavljeno: 29.05.2017.
